Prošlog tjedna ulice su bile crvene od krvi u Francuskoj i Turskoj. Teroristički zločin i pokušaj državnog udara prilično su različiti događaji. Međutim, iza oba događa jedno je temeljno pitanje: kako najdinamičnije snage unutar islamskog svijeta oblikuju XXI. stoljeće? Džihadizam je, što bi trebalo biti očito, jedna od tih snaga. Oni koji se bore u, kako oni kažu, svetom ratu – među njima su Al Kaida, Islamska država i Islamska Republika Iran – smatraju "druge" neprijateljima koji im se moraju pokoriti ili će biti osvojeni ili ubijeni. Njihov je cilj, o tome govore vrlo iskreno, uspostaviti islamsku dominaciju tamo gdje mogu i, na kraju, svugdje gdje mogu. Nazvati takvo ponašanje radikalnim ili ekstremnim nije povijesno točno. Oni rade ono što su plemena, narodi i carstva radili od pamtivijeka. Mi na Zapadu smo ti koji su odstupali od norme inzistirajući na tome da je nekako iznenada postalo prirodno da narodi mirno koegzistiraju, da se slave njihove razlike i da prihvaćamo kompromise, umjesto da nastavimo s pobjedama.
Mohamed Lahouaiej Bouhlel
Da stvar bude gora, moralni relativisti potkopali su ono što su trebale biti nepokolebljive zapadne vrijednosti. Nakon napada 11. rujna 2001. godine, imali smo priliku uvjerljivo tvrditi da niti jedan uzrok ili zamjeranje ne opravdava namjerno ubijanje tuđe djece. Umjesto toga, istaknute osobe (na primjer Stephen Jukes, koji je tada bio urednik globalnih vijesti za Reuters, a danas je profesor novinarstva), tvrdile su da je "za jednog čovjeka netko terorist, a za drugoga je borac za slobodu."
Mohamed Lahouaiej Bouhlel – Tunižanin star 31 godinu, koji je iskoristio kamion hladnjaču od 19 tona kao smrtonosno oružje na Dan pada Bastille u Nici prošlog tjedna – bez sumnje je sebe vidio u tom herojskom svjetlu. Islamska država nazvala ga je svojim "vojnikom". Bouhlel je uspio ubiti 84 osobe i ozlijediti više od 200. Žrtve su bile raznih nacionalnosti i religija, a među njima je bilo 10 djece. Je li imao pomagače? Pola sata prije napada nekom je poslao slijedeću poruku: "Donesi više oružja." Sedam osoba povezanih s napadačem navodno se nalazi u pritvoru zbog ispitivanja. Što se tiče Turske, ona je nekad bila model: država s većinskim muslimanskim stanovništvom, koja je prihvatila sekularizam, suvremenost, toleranciju i demokraciju. Više ne.
Dva poglavlja iz povijesti: Republika Turska nastala je u 1920. iz pepela Otomanskog carstva – posljednjeg velikog islamskog carstva i kalifata. Da budemo precizniji, Tursku je iz pepela izvukao Mustafa Kemal paša, poletni vojni časnik, koji je postao utemeljitelj turske nacionalne države – to je značenje nadimka "Atatürk", koji će kasnije dobiti. Predsjednik Atatürk vidio je Europu kao svijetlu budućnost, a muslimanski svijet kao zaostao u prošlosti. On je odvojio džamiju od države, smanjio autoritet islamskog vjerskog zakona i, općenito, pokušao je modernizirati i europeizirati svoju zemlju. Nakon Drugog svjetskog rata Turska će postati višestranačka demokracija.
Od 2013. godine, međutim, u turskoj politici dominira Reçep Tayyip Erdoğan. On je postao sve više autoritaran i neliberalan, te je, na primjer, zatvarao novine i uhićivao novinare koji ga kritiziraju. Nikad nije bio kemalist, a nije pretjerano nazvati ga neo-otomanistom i čovjekom koji želi biti sultan, koji zamišlja da vodi ne samo Tursku nego i šire: da vodi islamski svijet (ili barem sunite). On je poznat po tome da prima strane dostojanstvenike u pratnji glumaca odjevenih u kostime koji predstavljaju 16 velikih turskih carstava iz prošlosti.
Predsjednik Erdoğan je usporedio demokraciju s tramvajem: kada dođete na stanicu, siđete. Izgleda da je njegova stanica Muslimansko bratstvo. Nepouzdan saveznik u borbi protiv terorističkih skupina u Siriji i Iraku, on se također udružio s vladarima Irana kako bi smanjio američki ekonomski pritisak. Vrijednost Turske kao saveznika u NATO-u sve više dolazi u pitanje. U pokušaju državnog udara u petak najmanje 290 osoba je poginulo, a više od 1.400 ranjeno. Vojni časnici koji su pokušali srušiti Erdogana možda su se nadali da će spasiti nasljeđe Ataturka i usmjeriti Tursku daleko od islama. To je bila svrha četiri uspješna vojna udara u prošlosti (1960., 1971., 1980. i 1997.). Ili je možda, kako Erdoğan tvrdi, udar organizirao Fethullah Gülen, bogati klerik, nekad saveznik, a sada suparnik u egzilu (živi upravo u gradu Poconos, od svih mjesta). Erdoğan ljutito zahtijeva njegovo izručenje. S obzirom na to da nema čvrstih dokaza, vlada Sjedinjenih Država nerado udovoljava tom zahtjevu. Ako Erdoğan iskoristi Incirlik, zrakoplovnu bazu NATO-a u Turskoj, kao ulog u pregovaranju, vjerojatno će to izazvati krizu u američko-turskim odnosima.
Sada se može očekivati sljedeće: vodeći Erdoğanov prioritet bit će uklanjanje njegovih neprijatelja – kao i, bez sumnje, njegovih protivnika i kritičara. On je najavio: "Ovaj ustanak dar nam je od Boga, jer će to biti razlog za čišćenje naše vojske." Više od 20.000 časnika, vojnika, policajaca, tužitelja, sudaca, državnih službenika i drugih već je otpušteno ili pritvoru. Kakva je šansa da su svi oni bili zavjerenici u puču? Tako dugo dok je Erdoğan na vlasti, nije vjerojatno da će Turska postati sekularnija, demokratskija i prozapadnija. Njegov plan je islamistički, što znači da se slaže s džihadistima o imperativu islamske supremacije i potrebi da se ponovno uspostavi globalna islamska država. On jednostavno ne misli da je mač – ili 19-tonski kamion – jedini način za ostvarenje ovog slavnog cilja.
Američki čelnici u više su navrata naglašavali da Zapad nije u ratu s islamom. Međutim, moćne snage unutar islamskog svijeta u ratu su sa Zapadom. To je neugodna istina, koja se, međutim, mora prihvatiti, prije osmišljavanja ozbiljne strategije za obranu Sjedinjenih Država i njihovih saveznika. To će uvijek biti dugotrajni rat. Što više oklijevamo, to će rat biti duži – i skuplji.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više