Ploča i kreda čine čuda

Neki bi smanjivali okvirno i volumno sadržaje i broj nastavnih sati u STEM području, naročito u matematici

Kurikulna reforma sama po sebi i mnogobrojne, svakojake igre oko nje, podmetanja, podupiranja, zaustavljanja, ukidanja, “popravljanja”, prepravljanja, odgađanja, nagađanja, prebrojavanja, obmanjivanja, istina i laži izazvali su mnoge polemike, napise u medijima, nagađanja, predmjevanja, konkluzije  i  reakcije, ovisno o tome tko  o tome govori i piše i zašto to radi.

O kurikulnoj reformi svi imaju svoj sud, čak i oni koji pojma nemaju što je to općenito, a kamoli što je bitno u toj promjeni i zašto je nužno potrebna. Neke smeta sama riječ kurikul. U svom neznanju, traže neke skrivene namjere, jer su to pokrenuli “oni” koji nisu njihovi. U takvom nečem, bilo čemu se krije nekakva zavjera, pogotovo ako su na čelu tog Projekta ljudi kojima, ne možeš vjerovati, jer nisu “naši”.

Unatoč, našem ne baš dobrom intelektualnom prosjeku, sklonosti  “nasjedanju” na razne priče i teorije zavjere, oni kojih se to najviše tiče, nastavnici (učitelji i profesori), mladi i njihovi roditelji, digli su svoj glas i prosvjedom pokazali kako se bori i zalaže za sve ono što je nužno potrebno, što je dobro, što će nas izvuči iz zadimljene, mračne i opskurne  balkanske krčme i malo pomalo dovesti u rang suvremenih zemalja, gdje su odgoj i obrazovanje temelj društva. Čini se kako to nekima, naročito onima koji nas vode, upravljaju državom, donose zakone, odobravaju projekte i trebali bi provoditi reforme, to još uvijek nije jasno. Uz javnu podršku, na razne vidljive i nevidljive načine, sramotnim, primitivnim i zaplotnjačkim metodama, Kurikulnu reformu sustavno opstruiraju, isti oni ljudi – stručnjaci, kojima su bila puna usta raznih i različitih reformi. Reformska vlada stručnjaka je eksplicite pokazala kako od reformi nije bilo ništa, osim pustih priča u svrhu obmanjivanja pučanstva, osim ako se reformama ne smatraju ukidanje pečata, ukidanje ureda bivšem predsjedniku države, telefonske sjednice vlade, samoraspuštanje sabora, masovna uhljebljivanja “svojih” u mandatu tehničke vlade… To su očito prioriteti i odraz inovativne kreativnosti onih kojima školstvo nije bitna komponenta društva.

Odgoj i obrazovanje, kao i neusklađenost obrazovanja i tržišta rada su godinama zanemarivani. Pročitala sam negdje kako djeca u osnovnoj školi u informatici, koja još uvijek nije redovan nastavni predmet, proučavaju disketu. Ima takvih i još gorih primjera u gotovo svim nastavnim predmetima. To govori o zastarjelim, nedjelotvornim i neadekvatnim planovima i programima rada, neadekvatnim kurikulima općim, predmetnim i školskim. To govori i o nastavnicima, koji se drže Nastavnog plana i programa rada, odnosno udžbenika, kao pijan plota i automatski odrade ono što im je propisano, jer to moraju, kako ne bi imali neugodnosti od uprave škole, nadzornika i pratećih službi, koji se drže formalnosti i paze da se sve napravi po propisima. Takve je odavno pregazilo vrijeme, ali nažalost još uvijek o njima ovisi školstvo, nastava, vrednovanje znan ja učenika, upisi za daljnje školovanje, ishodi učenja, sposobnost i mogućnost primjene naučenog u praksi. Praksa pokazuje kako su manje više mnoga usvojena  znanja sterilna, da se mnogi mladi stručnjaci ne snalaze na poslu, a došli su s vrhunskim ocjenama i besprijekornom svjedodžbom (diplomom) iz prestižnih škola i fakulteta. Očito je da nešto ne štima. To nije od jučer, ali je sve gore i gore. Najgore je da djeca i mladi, u principu ne vole školu i ne vole učiti. Uče uglavnom za ocjenu i uslijed vanjske motivacije, koja im je nametnuta, iz mnogo objektivnih i subjektivnih razloga. Sve vrvi peticama, a na standardnim ispitivanjima (domaćim i međunarodnim) naši su učenici u drugoj polovici rang ljestvice, ako ne pri dnu, naročito u matemtičkoj pismenosti i rješavanju problemskih zadataka, jer nisu tijekom školovanja naučili misliti, logički zaključivati, stvarati asocijacije između novih i usvojenih sadržaja, razlučivati bitno od nebitnog, dovoljno od nužnog.

Neka mi oproste, ali za to su ipak krivi nastavnici. Priznajem puno je lakše raditi na način da ti učenik odvergla ono što si mu rekao i što piše uokvireno u udžbeniku, nego ih osposobiti da misle svojom glavom  i usvojeno znanje primijene na rješavanje postavljenih problema. Inzistiranje na faktografiji, prihvaćanje i podržavanje na nivou prepoznavanja i reprodukcije nastavnih sadržaja dovodi do ovoga što sad imamo – pametnu djecu koja ne znaju, jer se s njima  radi na način da im se serviraju gotove stvari, umjesto da ih se uči kako će sami istraživanjem, razmišljanjem, analizom i sintezom sami, doći do novih spoznaja ispravnim zaključivanjem, učeći na vlastitim pogreškama, pronalaženjem tih pogrešaka. Pri tom je važno razvijati sposobnost procjenjivanja. Ne rijetko  se događa da učenik s visokom ocjenom iz matematike, ne zna procijeniti približan rezultat, dinamački promatrati i analizirati funkciju, uočavati razmjerne i nerazmjerne odnose, odrediti postotne iznose, na temelju indukcije i dedukcije doći do pravila (definicije), bez usvojenog algoritma riješiti problem, a ne po formuli  kalkulatorom doći do rješenja, bez da razumiju o čemu se radi, a kamoli da traže više mogućih rješenja i izaberu najracionalnije. 

Čovjek naprosto zanijemi kad mu srednjoškolac kaže da će cijena ostati ista, ako neki artikl najprije poskupi 10 %, a onda pojeftini za 10 %. Još je veći šok kad se to objašnjava općenito, uz x-anje, umjesto zdravorazumski, kao na placu. Ako je nešto koštalo 100 kn, uz 10 % poskupljenja košta 110 kn, a sad kad to 10 % pojeftini košta 99 kn. Krene li se obrnuto nastaje problem. Slično je i sa brojem pločica za popločiti kupaonicu, gdje su dimenzije poda u četvronim metrima, a pločice u četvornim centimetrima. Kad dobiju takav rezultat, ne padne im napamet da nešto ne štima. Primjera ima bezbroj.na jednostavnim problemima iz svakodnevnog života, uz napomenu da sve formule taj isti učenik zna napamet.

Nije problem samo u učenicima. Matematički su nepismeni mnogi stručnjaci, pa i oni koji se služe statistikom i grafičkim prikazima podataka. Na primjer školski pedagozi. Govorim to iz osobnog iskustva. Neki od njih na kompjutoru, uz poseban program obrade dobivene podatke. Prikažu te podatke grafički, ali pojma nemaju zašto je to tako. Jednom  je jedna pedagoginja prihvatila plakat na kojem je bio grafički prikaz događanja prikazan površinskim dijagramom pomoću pravokutnika, a odbila prikaz jednakih događanja površinskim dijagramom pomoću kružnih isječaka. Djeca su mi došla tužna, jer je pedagogica rekla kako to nije dobro napravljeno. Išla sam je pitati što tome fali i zašto nije dobro. Ponovila je da nije dobro, jer se ne vidi cjelina. Ostala sam bez teksta, što se meni baš ne događa često, pogotovo kad sam u pravu. Naime, shvatila sam da se ne isplati takvoj osobi objašnjavati cjelina, dijelovi, odnos cjeline naspram pojedinih dijelova, pojedinih dijelova međusobno, na istom grafikonu.

Ima još bizarnijih slučajeva. Elementarno znanje matematike, matematička pismenost, funkcionalni i odgojni ciljevi koji proizlaze iz nastavnih sadržaja matematike su ispod svakog kriterija. Unatoč, toj spoznaji i u neku ruku sramoti, neki pametnjakovići bi smanjivali okvirno i volumno sadržaje i broj nastavnih sati u STEM području, naročito u matematici. Pa imamo kalkulatore i kompjutore, kaj ne. Ne treba više “pješke” računati. Matematika nije računanje. Učenje nije štrebanje. Nastava nije prenošenje znanja, od riječi do riječi, prema danoj šabloni i uzoru. Nastava je vrhunsko umijeće. Zbog toga, isto treba kurikulna reforma. Trebalo bi najprije izabrati i suvremeno educirati edukatore edukatora. To bi trebali biti  multidisciplinarni stručnjaci, najbolji među najboljima. Isto tako bi trebalo napustiti ustaljenu negativnu selekciju nastavničkog kadra od upisivanja na fakultete do zapošljavanja od osnovne škole do fakulteta. Umjesto da to bude birani kadar, najbolji studenti i izvrsni stručnjaci, upisuju se oni kojima je to treći izbor i zapošljavaju oni podobni, a ne sposobni.

Biti nastavnik, nije samo zanimanje. To je zvanje. Za to treba osjetiti poziv, imati urođene i stečene sposobnosti i vještine, kao  široko multidisciplinarno visoko obrazovanje, uz veliku dozu unutarnje motivacije, jer vanjske nema, ni u kojem obliku. To je najobrazovaniji kadar u državi, najodgovorniji, najpotrebniji, a najmanje plaćen i uvažavan. U toj profesiji ne vrijedi krilatica. Nikad me ne možete tako malo platiti, koliko je malo mogu raditi. Ima naravno i toga, ali takvima u školama i na fakultetima nema mjesta. Nastava je organizirani kontinuirani dinamički proces, gdje prekosutra ne možeš nadoknaditi ono što nisi jučer napravio. Učenike  bi trebalo dobro upoznati, znati njihove potrebe i mogućnosti, te se u okvirima datog programa tome najbolje prilagoditi. Prosječan učenik ne postoji, a programi su rađeni prema njemu. Svaki nastavnik bi trebao napraviti individualni program za svakog učenika i pokušati postići najviše i najbolje moguće, bez ikakve prisile, već razvijanjem interesa i unutarnje motivacije za učenje i stjecanje operativnog znanja. To nije nimalo lak i jednostavan posao. Taj posao zahtijeva svakodnevne pripreme i permanentno obrazovanje nastavnika, što ne bi trebala biti obveza, već radost stvaranja i sreća postignućem u napredovanju učenika.

Takvom nastavniku je dovoljna ploča i kreda, za realizaciju svih ciljeva (materijalnih, funkcionalnih i odgojnih) koji proizlaze iz pojedinih nastavnih sadržaja. Takav nastavnik zna što želi, zna s kim i s čim raspolaže, kao i kakvi ishodi se od njega očekuju, uz punu osobnu i društvenu odgovornost. On je primjer svojim učenicima u mnogo čemu. S njima dijeli radni prostor, brige, radosti, tugu, razočaranje, uspjehe i neuspjehe u zajedničkom “hodu” prema konačnom cilju – naučiti učenike  učiti i naučeno znati primijeniti, u svakodnevnom životu. Taj cilj je ujedno jedan od glavnih ciljeva kurikularne reforme.

Uskoro ćemo vidjeti u predizbornoj i izbornoj kampanji tko drži do odgoja i obrazovanja u našoj državi? Kome je Kurikulna reforma prioritet? Koje i kakve promjene tu misle napraviti, kako, s kim i s čim? Ili stranačke lidere i ostale državne dužnosnike za to nije briga. Njihova se djeca ionako školuju vani.

Ankica Benček