Oružane snage NATO-a

Kako će od toga nastati europska vojska?

Europa bi bila sposobna uspostaviti zajedničke oružane snage, posebno nakon što Britanci koji su se ranije bunili protiv projekta izlaze iz EU-a, no nema nikakvoga smisla da vojnici samo stoje na granici. Većina država članica ne ispunjava čak ni svoje obveze prema NATO-u, u Europi nema vođe sličnog Sjedinjenim Državama, te iako smo u lisabonskom ugovoru odredili ambiciozne ciljeve, iste ne ostvarujemo. Stručnjak je mišljenja da prije svega treba odlučiti tko će voditi te snage, tko će dati novac i gdje će biti središte.

Iako se Viktor Orbán u svome predavanju na Ljetnom sveučilištu i studentskom kampu Bálványos zauzeo za uspostavu zajedničke europske vojske, u proteklom desetljeću praktično su sve države članice EU-a smanjile svoje obrambene rashode, Britanci su se stalno opirali tomu, te iako od 2003. godine postoje borbene skupine u EU-u koje se mogu koristiti u humanitarne svrhe, ni iste ne koristimo u potrebnoj mjeri – a to je samo nekoliko primjera od brojnih problema.  Inače, ranije je već i Jean-Claude Juncker, predsjednik Europske komisije također govorio o potrebi oružanih snaga na razini Zajednice, rekavši kako bi Europa time bila sposobna učinkovitije nastupiti protiv opasnosti koja ugrožava neku njenu državu članicu ili susjednu zemlju. Taj bi korak „i za Rusiju učinio jasnim da zaštitu vrijednosti Europske unije shvaćamo ozbiljno“ – rekao je Juncker proljetos.

Istodobno, još postoje brojne prepreke pred zajedničkom obrambenom politikom EU-a. U Lisabonski ugovor je prvi puta u povijesti zajedničkog prostora upisana klauzula u uzajamnom pružanju pomoći, to jest ako bilo koja država članica postane žrtvom oružane agresije, može računati na pomoć ostalih država članica. Unatoč tomu naglašeno je kako ta odredba ne može utjecati na sigurnosnu i obrambenu politiku država članica, posebno ako su one neutralne, a osim toga ne može utjecati ni na preuzete obveze prema NATO-u. Nema zajedničkog europskog obrambenog proračuna, Bruxelles ne troši u te svrhe, osim toga i borbene skupine EU-a čija je namjena pomoć u inozemstvu u slučaju humanitarne opasnosti djeluju na temeljem međuvladinih dogovora.

Péter Wagner, stručnjak za sigurnosnu politiku u Institutu za vanjsku politiku i trgovinu smatra kako je zajednička vojska u prvom redu politički projekt: da postoji politička namjera i političari dadu novac, za vojnike ne bi predstavljalo problem uspostaviti ju. U ostvarivanju planova odlučujuću ulogu imaju prije svega Njemačka i Francuska, koje su oduvijek pristalice tješnje suradnje na tom području. Nijemci su i sada skloni tomu, to su već više puta jasno dali do znanja. To je važno i iz razloga što u Europskoj uniji nema vodeće države kao što su Sjedinjene Države u slučaju NATO-a, što dalje komplicira formiranje zajedničke vojske. U slučaju Nijemaca međutim pred korištenjem vojske u inozemstvu stoje ozbiljne ustavne prepreke. Berlin svoje postrojbe u inozemstvo može slati isključivo uz ovlaštenje UN-a.  

Wagner je istodobno rekao i kako, prije no što Europa započne formiranje bilo kojih oružanih snaga, jasno treba odrediti u koje svrhe i namjene iste želi koristiti. Moguće je da samo u obrambene svrhe, ali možda i za održavanje mira, pružanje humanitarne pomoći ili čak i ofenzivne operacije. Sljedeći je korak uspostava potrebne vojne strukture, dodjeljivanje sposobnosti, stjecanje nedostajućih kompetencija i uspostava sustava upravljanja. „No naravno najvažnije pitanje je iz čega? Tko bi financirao tu zajedničku vojsku i koliko bi novca u tu svrhu bile spremne izdvajati države članice?“

U Europi jedino Grčka (2,38 posto), Ujedinjeno Kraljevstvo (2,21 posto), Estonija (2,16 posto) i Poljska (2 posto) ispunjava očekivanja NATO-a prema kojem svaka država članica dva posto godišnjega BDP-a treba utrošiti u obrambene svrhe. Mađarska sa svojim pokazateljem od 1,01 posto zauzima 22. mjesto od 27 država članica NATO-a, nalazeći se ispred Kanade, Slovenije, Španjolske, Belgije, Luksemburga i Islanda koji čak nema niti stalnu vojsku. Ranije su se projektu usprotivile Sjedinjene Države, a što je možda čak i važnije, i Ujedinjeno Kraljevstvo kao država članica EU-a, budući da bi ta nova organizacija mogla osporiti ulogu NATO-a u jamčenju europske sigurnosti. Sjevernoatlantski savez inače od svojih članica očekuje da iste 2 posto godišnjega BDP-a troše u obrambene svrhe, to međutim – iako su se 2014. sve države članice obvezale za postupno povećanje obrambenog proračuna – izuzev pet članica danas nitko ne ispunjava. Proteklih godina test europskih obrambenih napora trebala je biti uspostava novog vojnog operativnog središta, no zbog veta Londona ni to se nije dogodilo.

Iako se danas više ni Sjedinjene Države ne protive projektu, nije svrsishodno uspostaviti zajedničke oružane snage za zaštitu europskih granica iz razloga što bi to s jedne strane bilo nerazmjerno skupo za obavljanje takve zadaće, a s druge strane i ne bi mogli biti učinkovitiji od nacionalnih vojski. Inače, zaustavljanje migracijskoga vala trebala bi biti zadaća MUP-a, a vojnici se na južnim granicama Mađarske danas nalaze iz razloga što je premalo policajaca.

Daljnji problem predstavlja činjenica da osim Britanaca i Francuza danas niti jedna država članica EU-a nema potrebnu opremu za prebacivanje oružanih snaga na drugi kontinent i za obavljanje mirovnih zadaća tamo. Realnijim se čini prvo ostvariti zadaće o kojima je riječ i u lisabonskom ugovoru, npr. proširivanje humanitarnih, mirovnih i operacije spašavanja i upravljanja krizama. Inače, upravo je nedostatak sredstava potrebnih za smirivanje dalekih kriza jedan od razloga što ne koristimo čak ni postrojbe EU-a uspostavljene 2003. godine. Ni protiv Rusije ne bi bilo svrsishodno uspostaviti europsku vojsku, budući da se ona s jedne strane ne bi mogla učinkovito suprotstaviti istočnomu divu, a s druge strane za zajedničku obranu već postoji NATO. Savezničke države u jedinice brzog reagiranja u NATO-u ionako ulažu ogromne novce i ne bi bilo svrsishodno to udvostručiti.

„U cijeloj je Europi vojska nedovoljno financirana, nema dovoljno vojnika, a oni koje imamo trebali bi biti na mnogim mjestima istovremeno“ – rekao je Wagner. Smatra kako bi svrsishodno bilo ako bi se već spomenute postrojbe EU-a osvježile, ako bi se njihov mandat preinačio u skladu s novim izazovima te ako bi se postigao iskorak na polju uspostave zajedničkog operativnog središta.

Zoltán Ruzsbaczky, Magyar Nemzet