Čekaj malo, tko je tu lud, upitat će se svatko normalan. Srbija bi rado u Europsku uniju i tek su na začetku maratonskog puta do Bruxellesa, a žestoko, ma ne žestoko nego pomahnitalo, kao da tamošnja vlast ima kolektivnu upalu mozga, danomice udara u čelo jednu članicu Europske unije. U prvoj rundi podmuklog šaketanja optužili su Hrvatsku da Vrhovni sud ukidanjem presude protiv Branimira Glavaša rehabilitira NDH, u drugoj da se revizijom sudskog procesa kardinalu Alojziju Stepincu provodi fašizacija, u trećoj da su sljedeći na redu Pavelić, Hitler i Mussolini. U četvrtoj stiže kroše udarac: dok je Hitler za Nijemce simbol zla, NDH je ostvarenje hrvatskog sna, a Ante Pavelić i ustaše simbol su herojstva.
U petoj rundi, procijenili su ideolozi antihrvatske histerije, vrijeme je valjda za nokdaun. Srbija, kao tražiteljica ulaznice u Europu, u pismu Bruxellesu samo što nije optužila za genocid ravnopravnu članicu kluba 28. Postčetnički premijer Aleksandar Vučić grmi kao s mitinga na Ravnoj gori: Hrvatska rehabilitira ustaštvo i NDH, Hrvatska veliča teroriste, Hrvatska vodi ogoljenu antisrpsku politiku. Krajnji je, bre, čas da hrvatske fašiste zaustavite! Srbija, dakle, uporabom najteže medijsko-političke artiljerije – u nekim drugim okolnostima ovo bi bio uvod u rat bojevnim streljivom – bombardira prvog susjeda. Susjeda koji – bez obzira na snagu velikih zemalja u bruxelleskom klubu – ima svoj ravnopravan glas. Glas koji, spoznali smo to, uostalom, i na primjeru tvrdoglave Dežele, može ne samo zagorčati nego i dugovječno blokirati članstvo bilo kojoj zemlji koja želi postati članicom EU-a. Srbijanski put do Bruxellesa, ponovimo, nedvojbeno vodi i preko Hrvatske, a opet lupaju po nama kao da smo Albanci na sjeveru Kosova.
Ima li tu logike? Ima. Što god mislili o Srbiji, mora se hladno priznati kako njihova združena brutalna propagandno-medijska ofenziva uglavnom postiže uspjeh, i to barem u počecima ofenzive. Njihova je moć prava alkemija: dok još nitko od olova nije napravio zlato, srbijanska vrhuška od svojih g…. svijetu uspijeva podvaliti pitu. Sjetimo se, uostalom, samo petodnevnog trgovinskog rata sa Srbijom. Milanović je tu, pod pritiskom neformalnog saveza Mađarske i Srbije, počeo glavinjati. Dao je nalog Ranku Ostojiću da zatvori granicu na Bajakovu, kako se ogroman val izbjeglica ne bi slomio samo na nejakim hrvatskim plećima. I dok su naši mediji bili uobičajeno zblešnjeni, poput Buridanova magarca, ne znajući se opredijeliti je li to glup, pravedan, ili tek nedomišljen potez, Beograd se propeo na stražnje noge: Ivica Dačić, ministar vanjskih poslova, glavni ustašolovac, i onda i sad, poručio je kako Hrvatska vodi trgovinski rat i ekonomsku agresiju, da je to ultimatum koji Srbija neće podnositi, te da su „mnoge države ratovale zbog ovakvih situacija“. Naravno, izgubili smo taj trgovinski rat dok si rekao keks. Ne samo da Sporazum između Srbije i Hrvatske ne predviđa mogućnost zatvaranja bilo kojeg graničnog prijelaza za promet, nego je zbog Milanovićeva kaprica bio zatvoren put kamionima koji prevoze robu u zapadnu Europu. A kad je lova u pitanju, tu Bruxelles ne oprašta nikome, a ponajmanje svojoj junior članici. Naš drčni premijer je, dakle, pokleknuo, ali nije to ovdje poanta.
Reakcija srbijanskih medija bila je unisono brutalna, zastrašujuće besramna, kao i sada. Po njihovu mišljenju, nije to bio samo trgovinski rat izazvan izbjeglicama, nego „ustaše provode rasnu diskriminaciju na granici“. I tad su pisali alarmantno pismo Bruxellesu, a vrhunac beščašća bila je naslovnica Blica na kojoj smo ugledali Frenkensteina – pola lica Milanović, pola Pavelić.
Kad je srbijanski ratni stroj zgromio Vukovar, rekli su svijetu da je to rat za mir u Hrvatskoj; kad su bombardirali Dubrovnik, rekli su da to gore gume na Stradunu; kad su konačno morali potpisati vojni poraz u „Krajini“, Hrvatima su htjeli zabraniti da slave pobjedu jer je Oluja genocidna akcija… Ali, zašto, zašto su baš sad ponovno u združenoj ofenzivi na Hrvatsku?
Odgovor je banalno jednostavan. Ne sviđa im se, ne nipošto im se ne sviđa, pomisao da na putu do Bruxellesa budu dugovječni taoci Hrvatske. Pristat će na diplomatska nadmudrivanja s Nijemcima, Francuzima, Nizozemcima… ali da nas Hrvati zaje….., da nama Hrvati budu sudije, daj, bre, to ne može biti.
I zato, nakon prvog hrvatskog poraza u bitci s poglavljima 23. i 24., Srbi žele na EU terenu dokrajčiti protivnika. I krenula je združena, inače najomiljenija igra beogradske čaršije još iz pokojne Jugoslavije: sveopći lov na ustaše, fašiste i neofašiste (čak i jednog Račana svojedobno su prekrstili u ustašu). Krajnji cilj akcije je jasan: kompromitirati, kriminalizirati, ocrniti status Hrvatske u Bruxellesu. I sve bi se to još nekako moglo iskontrirati, samo da naši saveznici, u ovoj propagandnoj oluji s istoka, već po običaju, ne izgledaju kao zbunjeno stado pasivnih promatrača…
Srbijanski političari i njihovi mediji, s uistinu zanemarivim iznimkama, u svakoj „kriznoj situaciji“ djeluju kao savršen stroj za ispiranje mozga, i to je lekcija koju, čini se, uvijek iznova učimo, uvijek se iznova šokiramo. Kada nešto želiš, čitav se svijet uroti da ti se želja ostvari. Coelhova je to misao koju je srbijanska vrhuška doslovce prigrlila, samo je problem što njihovi krajnji ciljevi nisu plemeniti, nego mračnjački. I kao da se ništa, baš ništa, nije promijenilo još od 1902. godine, kada je u Zagrebu, u listu „Srbobran“, Nikola Stojanović poručio kako su Hvati predstraža stranaca na Balkanu, dok se Srbi drže načela Balkan balkanskim narodima. Izgovorena je tada i ona zlokobna rečenica „Do istrage vaše ili naše“, koja naše ratoborne susjede cijelo stoljeće posebno motivira…
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više