Presuda hrvatskim tajnim agentima potiče raspravu o prošlosti
Stranka HDZ ističe žrtve jugoslavenske tajne službe, SDP ukazuje na kontakte osuđenih i HDZ-a 1990-ih. U srijedu je minhenski Visoki zemaljski sud na kaznu doživotnog zatvora osudio bivše jugoslavenske tajne agente Josipa Perkovića i Zdravka Mustaća zbog sudjelovanja u ubojstvu emigranta Stjepana Đurekovića u Njemačkoj 1983. Sudac Manfred Dauster smatrao je da je dokazano da je Mustač krajem 1982. ili početkom 1983. od Perkovića zatražio da počne s pripremama za Đurekovićevo ubojstvo.
NIJE USPIO – Zoran Milanović
Perković je u jugoslavenskoj tajnoj službi bio nadležan za emigrante koji su se politički angažirali. Mustač je tada bio šef jugoslavenske tajne službe u Hrvatskoj. Ubojstvom je trebalo ušutkati Đurekovića, jer je znao previše o mogućim kriminalnim aktivnostima u naftnoj kompaniji Ini, kazao je sud. Đureković je radio u Ini prije nego je pobjegao u Njemačku.
Žestoke reakcije u Hrvatskoj
On je – kao i mnogi drugi Hrvati u inozemstvu – bio i politički aktivan i proizvodio antijugoslavenski propagandni materijal. Dvojica bivših tajnih agenata najavila su da će se žaliti. Presuda je u Hrvatskoj izazvala žestoke reakcije i interpretira se različito, ovisno o političkoj pripadnosti. Njemački zahtjev za izručenjem Perkovića godine 2013., kratko prije pristupa Hrvatske EU-u, doveo je do teške unutarnjopolitičke krize. Šef socijaldemokrata (SDP) Zoran Milanović u srijedu je bio šokiran. Ne može vjerovati da su tajni agenti koji su sada osuđeni zaista bili među najužim suradnicima osnivača konzervativnog HDZ-a, kazao je Milanović iznenađen zločinima Mustača i Perkovića. Njegovo je zaprepaštenje, međutim, gluma. Jer uloga Mustača i Perkovića bila je dovoljno poznata. Milanović slučaj perković interpretira u svjetlu predstojećih parlamentarnih izbora koji će se održati 11. rujna. Godine 2013. njegov je stav bio drukčiji.
Rasprava o izručenju
Kao tadašnji premijer kratko prije pristupa Hrvatske EU-u još je takozvanim Lexom Perković pokušao spriječiti izručenje visokog dužnosnika tajne službe Njemačkoj. Tvrdio je doduše da se uopće ne radi o Perkoviću, nego o tome da se o tom slučaju raspravlja u vlastitoj zemlji. Ali u srpnju 2013., tri dana prije pristupanja EU-u, parlament je donio poseban zakon koji je zabranjivao izručenje osoba zbog zločina počinjenih prije 7. kolovoza 2002. Tadašnja povjerenica za pravosuđe Viviane Reding zaprijetila je Hrvatskoj konzekvencama u slučaju da potkopa europski uhidbeni nalog. Na kraju je Milanović morao popustiti; Perković je izručen u siječnju 2014.
Nova stranka Most, koja je bila dio najnovije vlade, pozdravila je presudu Mustaču i Perkoviću. Svi zločini počinjeni za vrijeme totalitarnih režima u Hrvatskoj moraju se kazniti, kazali su, oni u Kraljevini Jugoslaviji između dva rata, u fašističkoj državi NDH i u komunističkoj Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata. Proces obrade prošlosti polagan je i težak, kazao je Most, ali je jedini koji će donijeti mir i pomirenje. Mladi naraštaj naći će snage za prevladavanje povijesnih pogrešaka, kaže reformska stranka tražeći aktivnije bavljenje prošlošću.
Politička zlouporaba prošlosti
Mnoge unutarnje svađe u Hrvatskoj, ali i sukobi sa susjedima, doista pokazuju koliko se povijest i dalje politički zloupotrebljava. Dok jedna strana politiku i njezine aktere u jednom razdoblju heroizira i umanjuje značenje zločina, druga politička strana služi se drugom političkom epohom u iste svrhe. Trijeznog, objektivnog pogleda skoro i nema jer mnogi ljudi iz bivše Jugoslavije ne priznaju niti činjenice.
Konzervativni HDZ, koji je osobito 1990-ih bio u tijesnoj vezi s Perkovićem, na presudu je reagirao suzdržano. Potpredsjednik stranke Milijan Brkić kazao je kako se pokazalo da nisu zaboravljeni ni zločini ni žrtve. „Presuda je simbolično priznanje onog „mračnog“ vremena u kojemu su ljude ubijali zbog ljubavi prema domovini“, aludirao je na 1970-te i 1980-te, kada je Hrvatska bila dio Jugoslavije. Njegova reakcija pokazuje da HDZ presudu tumači u smislu da su se Đureković i ostali Hrvati koji su bili žrtve jugoslavenskog režima ideološki mogli svrstati u konzervativce. Osobito je u Njemačkoj nakon „Hrvatskog proljeća“ početkom 1970-ih živjelo mnogo emigranata iz Hrvatske koji su se iz inozemstva htjeli boriti protiv komunizma i željeli neovisnu Hrvatsku.
Uloga od 1991. godine
Nekadašnji komunist Perković igrao je, međutim, i kasnije nakon 1991. u neovisnoj Hrvatskoj važnu ulogu. Predsjedniku Franji Tuđmanu trebali su tada saveznici iz bivšeg komunističkog sustava, osobito iz sigurnosnog aparata, i obratio se moćnom tajnom agentu Perkoviću, koji je otad bio veza između njega i starog aparata. Perković je prije toga, od 1979. dio 1986., u Hrvatskoj vodio Odjel II zadužen za „neprijateljsku emigraciju“. Pod Tuđmanom je 1990-ih opet napravio karijeru. Do zadnjeg se trenutka smatrao nedodirljivim – možda i zato što je i sa socijaldemokratima njegovao odlične kontakte.
Hrvatski socijaldemokrati djelomice su djeca iz obitelji bivše komunističke nomenklature. Veze i s jednom i s drugom stranom tijesne su. Perkovićev sin bio je primjerice savjetnik bivšeg socijaldemokratskog predsjednika Ive Josipovića. Ubojstva jugoslavenske tajne službe Udbe ubrajaju se u jedno od najtamnijih poglavlja Jugoslavije; jer ona dovode u pitanje narativ koji lijeva strana do danas podržava, o relativno otvorenoj državi koja je važila kao manje represivna od ostalih država u istočnoj Europi. A zapravo je u Jugoslaviji postojala tijesna i gusta mreža tajne službe Udbe s kojom su surađivali desetci tisuća državljana. Udba je radila pomoću prijetnji i ucjena.
Nema suočavanja s poviješću
Slovenski istraživač Roman Leljak kaže da je svaki 15. građanin Jugoslavije bio u službi Udbe, u Sloveniji je to bilo 54.000 osoba, u Hrvatskoj 75.000. Zadaća Udbe bila je infiltrirati organizacije jugoslavenskih građana u inozemstvu. Cilj je osobito bila nacionalistički nastrojena hrvatska dijaspora, koja je dijelom potekla iz krugova ustaša. Od 1970. do 1989. samo u Njemačkoj Udba je ubila 22 Hrvata. Kako se mlada Hrvatska definira prvenstveno time što je u „domovinskom ratu“ (1991-1995) izborila slobodu i taj rat mistificira, nije bilo dubljeg suočavanja s nasljeđem komunističkog sustava, ni s nacionalizmom 1990-ih – a prije svega ne s preklapanjem dvaju sustava i svih koji od toga profitiraju. Sudac Dauster u srijedu je kazao da Slovenija dobro surađuje sa sudovima, da su u Hrvatskoj uništeni mnogi dokumenti, a suradnju sa Srbijom, Crnom Gorom i Bosnom i Hercegovinom kritizirao je.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više