Laprdanja naših domoljuba

Zašto nije rekao da je u Vojniću bio »Srbski Jasenovac«

 

 

Ljudima s kraja vremena

(fragment)

 

Tražim ljude kraja vremena
a u noći vidim tek ustrašene mačke
čije se duše samo boje
štakorije moći. 
Privikli su nas na našu uvrjedu.
Što ostaje od čovjeka
kada se navikne na beznačajnost?

Nizar Qabbani, sirijski pjesnik

 

Da, što ostane od čovjeka kada se navikne na beznačajnost?

Prof. dr. Marko H. Obućina, profesor na Sveučilištu u Konjskom brdu

 

“Baba” Zokija Pongrašića

 

Jer je uzalud došao

i u tamu će otići, a tama

 će mu ime prekriti.

 

Kohelet (Propovjednik), VI. 4. (s hebrejskog

(iz izvornika, preveo M. O.)

 

„Hrvatska” je zemlja opasnog življenja, ali isključivo za Hrvate. Budući da su Hrvati povijesno i nasljedno “slabi”, svaki kukavelj ih može tući, ubijati, progoniti, a da ne govorimo verbalno napadati i vrijeđati. Pa tako su se “osilili” i nekakovi slovenci, pa novokomponovani bošnjaci, manjine, cigani, partizani, komunisti, čak je smogla kuraže i nekakva čehinja, ono onda kada su Hrvati izabrali krvavu bratiju zločinca račana,  zastupnica u nekakvom saboru, Zdenka Ćuhnil, koja se kad god uzmogne snage sprda od Hrvata. Kada se zec ženi, kaže poslovica, svi vade kurce…

Svjedoci smo dvaju pokušaja osnivanja (obnove!?) Države Hrvatske u  XX. stoljeću, koje su obje neslavno propale, i u propasti obje sudjelovali su debelo i odlučno i sami etnički Hrvati. Nakon propasti prve, one “Pavelićeve”, pobjednici, zapravo boljševički i vlaški ološ i srpski četnici, pobili su na stotine tisuće ljudi kojima ni do danas nisu odane počasti i rečena koja lijepa riječ. I danas „precjednik“ (Mesić) ove nakazne paradržave vrijeđa žrtve blajburških tragedija, „precjednik“ kojega su plebiscitarno izabrali većina Hrvata…

 

Nu, nakon propasti ove druge, nazovimo ju uvjetno “Tuđmanove”, nije bilo mnogo kapitalnih odmazda, ali je na djelu dugotrajni progon i sustavna psihička tortura “novih partizana –osvetnika”. Ta psihička svakodnevna tortura komunističkog pravosuđa i ološa-novinara rezultirala je samo-ubijanjem na tisuće boraca za hrvatsku slobodu; one koji su otišli u ludilo, alkohol i drogu statistika ne “broji”. Ako je onaj pokolj iza 1945. (do 1990.) bila vlaška SJEKIRA, ovo sada su na djelu IGLE ZA AKUPUNKTURU.

 

Glavne poluge za današnju odmazdu nad Hrvatima i za uništenje svih tragova i svake ideje Hrvatske Države, su haaški sud, domaće jugo-komunističko sudovanje, propaganda komunističkih novinara i umjetnika.

Čitav niz filmova je snimljen o zločinačkom karakteru Oslobodilačkog rata i hrvatskih vojnika u čemu posebno prednjači zlokobna četnička obitelj Brešan (tata Ivo, mama Jela – lažna židovka – i dete Vinko), odgojena na politici svojeg sugrađanina, kućnog prijatelja i mentora Jove D. Raškovića. Čitav niz tzv. književnika, a zapravo običnih protuha i četnika muha-podrepuša, piše svoja djela ne bi li se umilili Srbiji, Pupovcu, Šorošu, EU i sličnim; piskaraju za nekoliko šekela optužujući čitav hrvatski narod za izmišljeni zločin. Tako je nekakvi zagrebački faćuk (Zoran Ferić) u jednoj quasi-noveli opisao kako hrvatski borci u jesen 1991. na Kupi pecaju ribu, a mamac im je srbetina (meso zaklanih srba!? – tako nešto ne bi mogao smisliti ni najluđi raškovićev um). I da bude bolje, prije nekoliko godina taj je faćuk tu novelu čitao pred „pet hiljada zapenjenih srba“ u nekoj športskoj dvorani u Novom Sadu.

 

Tako neku večer sam čuo na komunističkom radiju zagreb reklamu za nekakvu pripovijetku, ‘Baba’, meni nepoznatog seoskog klona Zorana Pongrašića, dođoša u Agram iz Nove Gradiške. Knjigu reklamira poznata “hrvatska” književnica, rođena na Dorćolu, beogradska dotepenka Ana Đokić-Pongrašić; valjda skribomanova priležnica.

Kako kaže sam Pongrašić, “glavni junak 'Babe' je infantilni sudionik domovinskog rata, koji u jednoj od akcija čišćenja slučajno ubije nekakvu staricu.” Sâm priznaje da je parafrazirao, u maniri “barda hrvatske književnosti” I. Brešana, jednu novelu ruskog pisca Dostojevskog. I, kako kaže Zokijeva supruga s Dorćola, “kritika ga je već nazvala hrvatskim Forrestom Gumpom (???), a slovenski bi filozof Slavoj Žižek, da mu kojim slučajem Pongrašićev roman dopadne šaka, vjerojatno zadovoljno trljao ruke.” Srećom da Žižek i ne zna da postoji Pongrašić i ne zna gdje je Hrvatska.

 

I kritika nastavlja dalje, “knjiga bi bila puno subverzivnijeg djelovanja da vremena u kojima živimo nisu tako cinična, kroz sliku jednog ratnika-idiota izvedena je kritika sistema, a njegova ideološka nulta točka dokaz je beskrupuloznosti države, njene apsolutne ideologiziranosti zbog koje se ne libi poslužiti ni ljudskim otpacima samo ako joj to ide na ruku. Iako retardiran, Pongrašićev junak nije lišen sposobnosti ubijanja. 'Baba' je izgrađena na razvalinama jedne rane pripovijetke Dostojevskog, i naracija, izgovorena kroz usta spomenutog infantilnog pripovjedača, mala je al- jazirska improvizacija na njenu temu….” i sveudilj tako dalje, bla, bla bla… 

 

Zoki kaže, “poslužiti se ljudskim otpacima…”, lepo, bome lepo, samo se matori skojevac ne pita čiji je on ljudski otpadak i iz kojega je vremena on dolutao, ili iz kakve je kloake izmilio. Ono što je bit, stožer tog četničkog laprdanja, je da je Gabrijel, taj “Hrvat-ustaša”, zatukao babu-srpkinju. I to je sve. Jednostavno. Srpska “nejač”, sada baba, gine od ustaške kame.  Vječna mantra te boljševičke i deklasirane u svakom smislu rulje i ološa. Na to se Hrvati iz straha povuku u se, a oni se kikoću i kevću brojeći krvave Šoroševe šekele. Naravno, tu je i koji dinar Save Štrbca, toliko da se nađe za kafu na Skadarliji.

 

Nu, kada smo kod “babâ” ta Zokijeva priča ima i svoje naličje. Naime, srpski su vojnici u ratu 91. do 95. samo u Hrvatskoj pobili preko 20.000 („ćuj’ ba Zoki, dvaest iljada“) nesretnih ljudi. O ranjenima, sluđenima i prognanima, o uništenoj imovini da i ne govorimo – pongrašiće ni jedno ni drugo ne zanima. Njih samo zanima da hrvatski vojnik Gabrijel (Gavri-El, hebrejski: Moja snaga je Bog, gavri, snaga) ubija babetinu Srpkinju u “operaciji čišćenja”.          

 

Pa evo jedne priče o tomu što su jedne nedjelje napravili Pongrašićevi, predpostavljam barem tako, suborci, srpski vojnici iz Teslingrada, po Srbima preimenovan Lički Osik.

U selu Bukovcu (pored Perušića), u zaseoku Vučići, živjela je u jednoj skromnoj i sirotinjskoj kućici baba sa tri neoženjena sina. Baba je imala 75 godina i ležala je nepokretna u postelji, kao posljedica moždanog udara. Baba se zvala Manda Hećimović. Bila je nedjelja 13. listopada 1991. kada su srpski “junaci”, Zokijeva nejač, predvođeni Čedom Budisavljevićem iz Teslingrada, izmiljeli iz šume poput žutih mrava. Najmlađi babin sin, Mile Hećimović (48), zatekao se u dvorištu i odmah je umro od srčane kapi (našli su ga poslije nezaklana) kada je vidio bradate spodobe. Na to su srpske junačine provalile u kuću i zaklali preostala dva babina sina, Martina (55) i Josu (52). I babu su ubili, sjekirom. Za to djelo srpskih junačina nikada se nije čulo na valovima srpskog radio-agrama, niti je našlo odjeka u literaturi. Meni je ta pripoviojest posebno strašna jer je u toj kući rođena moja majka. U toj kući su 43. srbočetnici iz Široke Kule na isti način zaklali mojega djeda Josu i baku Mariju. Poslije je zlokobnu kući od mojeg ujaka Dane kupio suprug nesretne mndice.

 

Eto, prava prilika da se literarno iskažu teršelićke, pusići ili pavičići, ferići ili da snime film Brešani! Recimo, film Svjedoci br 2. jer su neki ostarjeli susjedi još su živi koji su iz daljine vidjeli dolazak srpskih junačina. Naravno, to naše literate i filmaše ne zanima. Za te zločine oni ne će niti čuti ili ih možda odobravaju, a takvim pisanjem i potiču. Zašto ne reći i to!

Ali ni to nije sve. Ta kućica Mande Hećimović izgrađena je na ruševinama kuće obitelji Jose Hećimovića. Manda je tu ruševinu i okućnicu kupila 47. od Josinih sinova. Mojega djeda Josu Hećimovića i ženu mu Mariju, ubili su 1943. partizani/četnici, DJEDOVI i OČEVI, ovih ubojica, koji su ubili “babu” Mandu Hećimović.

Tu bi bilo tvoriva za još romana i filmova, samo auktora ni od kuda.

A kako vrijeme više protječe , bit će više pongrašića i sličnih, koji pletu omču ostatku hrvatskog naroda. Oni su opasni isto toliko koliko manolići, bilandžići, mesići, pusići ili oni ubijači iz onoga rata.

A dokle će to?

A, inače, taj zagrebački ološ na riječima voli židove, a nisu imali vremena da zavire u Talmud, barem dio koji je preveden na hrvatski, gdje u odjelu Pirkej avot (Izrjeke otaca) stoji: „Haim en li, mi li? Haim lo ahšav, az emataj?“ („Ako ne ću sebi /pomoći/, tko će mi /pomoći/? Ako ne sada, onda kada?“).

Az emataj!

 

Prof. dr. Marko H. Obućina, rofesor na Sveučilištu u Konjskom brdu

 

Hrvatsko laprdanje!

 

„Oče, oprosti im; jer ne znadu, što čine!“

Ev. po Luki, XXIII.; 34.

 

Doista, nikada nisam mogao razumjeti Hrvate, kao da zli dusi uđoše u njih i često ne znaju što govore. (Ili, možda, znaju?). Kao da Hrvati nemaju osjećaj opasnosti od neprijatelja koji ih okružuje i koji im rade o glavi. Kada kažem «Hrvati», mislim na one koji ne spadaju u krug raznih račanâ, čačićâ, pusićkî, mesićâ, sarnavkî, haha-ovaca, crvenih brigadista iz tzv. „nevladinih udruga“, zagrebačkih novinara, htve-ovaca i ovana i sličnih spodoba; dakle – mislim na one, tzv. domoljube, ognjištare, desničare („ustaše“), one koji vole Thompsona, na one, kako ih vlaška pasjad posprdno zove, „državotvorne Hrvate“. Normalne Hrvate. Često se i među njima izgovore nesmotrene riječi, gluposti, „laprdanja“, i tada one – te riječi – imaju i te kakvu težinu, mnogo veću nego kada ih izgovore srbo-komunistička handžar-laprdala. Pri tomu, kao da čujem zluradi cerek „akademika“ Eugena Pusića (ba akademija, kakova akademija, takav akademik): «Vidi ih, i sami priznaju da su ološ i zločinci!».

 

Nu, ako čovjek malo posluša što takvi Hrvati znaju skaradno izreći, ne često, jer ih ne pripuštaju tako lahko na prizorište njihovih komunističkih medija, a znaju svašta reći, da normalnom čovjeku stane pamet. Tada se moram zapitati: „Je li to moguće? Je li to oni toliko ne misle?“. Ili, „Kakvi su tek 'oni drugi', dakle – hrvatski neprijatelji?“. Onako na brzinu na pamet mi padoše dva takva „laprdanja“ i „laprdala“ čije ću riječi prepričati po sjećanju. Pa da čujemo što kažu!

 

Laprdalo prvo

 

Prije stanovitog vremena komunistički mediji digli su graju oko (navodno izdane) potjernice za Veljkom Kadijevićem, titinom handžar-generalom i srpskim ratnim zločincem ne zato da bi „priveli Kadijevića pravdi“, nego da zamagle neke poteze hrvatskih (jugoslavenskih?) političkih i pravosudnih trenutnih vlasti. Naime, tada se čekala namještena i politička presuda u Karlovcu (Hrastov), u Osijeku (Marguš-Dilber); osuda skupine „Glavaš i ustaše“ („Seleotejp“ i „Garaža“ – ne bi bolje smislili ni par Blažević-Višinski), i u Zagrebu suđenje Ademi-Norac („Medački džep“ – opet nejasan pojam; kaj bu rekli Zagorci „karta je vu žepe“), i da se „Vlasi ne sete“ (I.Andrić, srbijanski književnik) komunistički mediji su pustili u zrak „slučaj Kadijević“.

 

Scena iz snova: „Radni ručak“, emisija zagrebačke komtelevizije od 69 kuna mjesečne pretplate; Dijana Čuljak-Šelebaj, voditeljka i „ljuta“ Hercegovka; Zoran Šangut, vukovarski branitelj i logoraš u „srbijanskim sabirnim logorima“; srbski advokat, stanoviti Nobilo; a na brzoglasu, direktno iz Srbije, stanoviti četnik Mrdak Radivoje iz Ministrstva pravosuđa Srbije.

 

Navodni vukovarski branitelj i logoraš iz srbijanskih logora, Zoran Šangut, govori o logorima u Srbiji, gdje je i sâm bio zatočen preko šest mjeseci, nu četnik Mrdak ne priznaje; nikakvih logora nije bilo u Srbiji i „tačka“. I tada, da bi nesretni Šangut bio uvjerljiv, da bi se istakao pred stamenom Hercegovkom i novokomponovanom Zagrepčankom, Šelebaj, pred srfbijanskim četnikom Mrdakom i četničkim zastupnikom Nobilom, rečeni Šangut reče, opali, bubne: „Gospodine Mrdače, ne ćete valjda poricati da su postojali logori u Srbiji, to bi bilo isto kao kada bismo MI, U HRVATSKOJ, PORICALI DA JE POSTOJAO USTAŠKI LOGOR JASENOVAC, GDJE SU UBIJANI SRBI, ŽIDOVI I OSTALI, I MNOGI DRUGI USTAŠKI LOGORI U NDH“. Poslije nekoliko dana, u emisiji zagrebačke televizije „Meta“, rečeni Šangut je ponovio tu istu rečenicu.

Ubijali su toga Šanguta i tukli, i kao Hrvata, i kao ustašu, da osvete izmišljene jasenovačke žrtve; pedeset godina su Srbi i hrvatski renegati i komunisti proganjali živo i neživo, zbog izmišljenog broja žrtava u Jasenovcu, da bi jedna žrtva toga mita, sama sebe žrtvovala na tom mitskom oltaru: Jasenovcu. Da čovjeku pamet stane. Sam im nudi izliku da ponovno napadaju, da ponovno sude.

 

Laprdalo drugo

 

Desničar ukleti, ognjištar i (bivši) novinar švabskog VL-a svojom pojavom i pokojim prohrvatskim člančićem izaziva žgaravicu i tahikardiju, samo kada ga vide razni Manolići, Fumići, Mesići i slični. Neko vrijeme mogao sam u večernjim satima pratiti neke emisije OTV-a iz Zagreba. Od prije sam bio sve dobro čuo o emisiji „Opasne veze“, koju vodi (ili je vodio) novinar Tihomir Dujmović. To je jedna od rijetkih televizijskih emisija u „ovoj zemlji“ gdje se može čuti nešto dobro o Hrvatskoj i/ili Hrvatima. I uvjerio sam se u to gledajući svake srijede reprizu Opasnih veza.

 

Nu, Vrag nikada ne spava, ili – bolje rečeno – Hrvati su nepredvidljivi (i neponovljivi). Dakle, proljetos u Opasnim vezama su bili gosti odvjetnik Željko Olujić (koji još uvijek „zastupa“ hrvatski stav, ali s nešto manje žara) i notorni četopartizan, jugosloven, Nobilo. Emisija je tekla svojim tijekom to jest, i Dujmović i Olujić su uz pomoć gledatelja, putom telefona (zanimljivo da se javljaju samo „desničari“), razglabali jedno, a četokomunist Nobilo, prema očekivanju, drugo; Nobilo je preo u gusle Save Štrbca, Veritasa, Pontinice, Spomenke Tonković, Ike Šarić, Nenada Stazića i takve handžar bratije.

 

I u pola emisije, sasvim nenadano, Dujmović upita goste da prokomentiraju postojanje „tek sada otkrivenog» (!?!?) srpskog logora koji je od 1991. do 1995. 'ugošćavao' Hrvate i ostale Nesrbe u Vojniću. Čovjek se pita kako to da se odjednom sada (proljeće 2007.) otkriva logor u Vojniću a, recimo, potpuno se šuti o srpskim logorima u Kninu, Drnišu, Gračacu, Korenici, Glini, Bučju, Borovom Selu, Trpinji i mnogim drugim; a baranjski logori u Jagodnjaku i u JNA-vojarni u Belom Manastiru (gdje su srbi bili posebno krvoločni) do danas nije bilo niti riječi. Nu, zato, desničar Dujmović – ne trepnuvši okom – puče kao top s Griča i nazva logor u Vojniću, ni manje ni više, „Srpskom Lorom“! Ćujte, ba: „Srpska Lora“!

 

Dakle, „Hrvatina“ Dujmović, kada želi pokazati da su Srbi bili posebno okrutni i posebno krvoločni, pravi prispodobu s nekakvom izmišljenom „Lorom“, „tim mjestom užasne patnje srbskih civila i srbske nejači“. Sasvim u skladu s Ljubicom Letinić, Tončijem Majićem, Teršelićkom, Seminom Lončar i tutti quanti. Gosti emisije su dalje govorili o „Srpskoj Lori“, što se od Nobila i očekivalo, ali od Dujmovića i Olujića, ne; zar ne?

 

A ja se pitam zašto samo Lora? Zašto ne bi Dujmović, recimo, taj logor u Vojniću nazvao „Srpski Jasenovac“, pa reći: u Kninu je bio „Srpski Jasenovac“! U Aušvicu je bio „Njemački Jasenovac“, u burskim ratovima početkom XX. stoljeća Churchill je organizirao za Bure „Engleski Jasenovac“ 40 godina ranije nego je Jasenovac osnovala Maček-Šubašićeva vlada Hrvatske banovine za komuniste; nije važno, Jasenovac uvijek pali i uvijek dobro dođe.

Za kraj, za Dujmovića: u Dalmaciji ima jedna poslovica koja glasi – „Baril meda i žlica govana, sve su govna“.

 

Baba Mome Kapora

 

Kada su Srbi, predvođeni Miloševićem i uz pomoć Titine srbo-komunističke JNA, u kasno proljeće 1991. započeli rat protiv Hrvata i novonastale Hrvatske Države, ni jedan jedini Srbin nije pomišljao da bi oni mogli izgubiti rat, ili da bi nešto moglo poći ukrivo, niti jedan Srbin nije bio protiv rata. Svi odreda su pjevali: „Ko to kaže, ko to laže, Srbija je mala/ nije mala, nije mala, triput ratovala, i četvrti put će, ako bude sreće“! Naravno, računali su da će to, taj rat ili čišćenje, trajati tek dva-tri dana, dok ne pobiju šačicu „ustaše“ i gotovo je. Nu, nije sve išlo kako treba, to jest kako su oni zamislili.

 

Srbi su oružje od JNA dobili  (dužili) već u ljeto 1990. godine, a i sami su bili i dobro naoružani pješačkim naoružanjem, ta svi su bili lovci; a rat je – a ne nikakva ili nekakva SRBSKA POBUNA, kako gotovo danas svi i „stručnjaci“ i nestručnjaci u Zagrebu nazivaju – zapravo počeo 17. kolovoza 1990. u Kninu.

Nakon niza oružanih prepada i pokolja hrvatskih civila, u jesen te iste 1991. godine krenula je srpska vojska (JNA i srpske krajiške partizanske jedinice) u frontalni napad na gotovo svim područjima nove hrvatske države.

Želju za ratom pojačala im je sustavna komunistička propaganda od 1945. pa nadalje, o genocidnosti Hrvata i o izmišljenim ustaškim zločinima itd. Naoružani, „brifirani“ komunističkom i srbskom propagandom, željni krvi, pljačke i slave krenuli su u ludu avanturu predvođeni šibenskim psihijatrom-psihopatom ludim Jovom Raškovićem, koji je krajem 1991. kada je „počelo“ odmah zbrisao u Beograd i tamo je 1992. crknuo od srca. Prepuklo mu srce za ostavljenim Srbima u Krajini! Mogu mislit!

 

Od svih Srba posebo su krvoločni oni lički Srbi, koji su navikli nekažnjeno klati, ubijati i pljačkati Hrvate još iz Drugog svjetskog rata, a i od prije. Lika je uvijek imala, i ima, vrlo važno mjesto u srpskom Panteonu, u niski srpskih zemlja. Nije nipošto slučajno da je kralj-ciganin Aleksandar Karađorđević I. posjetio Liku ČETIRI PUTA  od 1918. do 1934. godine, posle 1934. više nije mogao, ustaše su ga spriječile u Marseiilesu. 

I Drugi svjetski rat je bio najžešći i najkrvaviji, po Hrvate, u Liki.

Tako je bilo i u ovom ratu.

 

U jednom zaseoku sela Divoselo, nedaleko od Gospića (Obradovića Varoš), živjela je po zlu čuvena baba Dana, Danica Obradović. Baba Dana je bila ono što se kaže „stara cura“, nije se udavala i živjela je sama; bavila se poljoprivredom. Ona, kao i svi mještani okolnih sela, dobila je oružje od JNA i bila je uključena u teritorijalne jedinice, u sklopu bivše titine općenarodne obrane.

Baba Dana je „zadužila“ protuzrakoplovni mitraljez Browning od 12 mm i ručni minobacač od 82 mm, s odgovarajućom količinom municije. Bila je prpošna i drska babetina, prava nadžak-baba (kako u Liki kažu – pizdekara), svakodnevno se hvastala pred kamerama kninske i beogradske televizije, o tomu kako će se ona obračunati s ustašama (dok su joj Kanaderi čuvali stražu), da nikada ni jedan ustaša ne će ući u njezinu posranu selendru. Ratnu je vještinu sveudilj pokazivala tako što je pred razdraganim i oduševljenim srbijanskim posrancima novinarima „ličnim“ minobacačem tukla po Gospiću, dok se jela lička basa i pila ljuta rakija od crnih šljiva.

 

Prestravljeni i preživjeli Hrvati iz čitave Like su na krajinskoj televiziji imali često prilike gledati kako se baba Dana grozi, goropadi, te kako će ona ih sve – jelte, ustaše – lično pobiti, te kako ni jedan ustaša neće nogom stati na tlo njezine selendre, i slične gluposti. I pri tomu je, pred očaranim srbijanskim jurodivima, pucala «ličnim» minobacačem po Gospiću.

 Čak je četnički ideolog i nazovi-književnik, vrlo popularan u predratnom jugoslovensko-komunističkom Agramu, Moma Kapor, pisao novele i panegirike o svojoj i srpskoj heroini babi Dani, iz herojske vukojebine Obradovića Varoši.

Naravno, dobrom Momi, desnoj ruci ratnih zločinaca Dobrice Ćosića i Jovana Raškovića, nije palo na pamet da dođe u Liku i malo zapuca izblizećke na gospićke „ustaše“. On je panegirike o babi Dani pisao iz svoje dobro klimatizovane novoizgrađene kuće na Čuburi, uz čašu Chivasa i Ravelovu glazbu.

 

I naslikao je, štoviše, nekoliko ulja na platnu te drčne pizdekare iz Obradovića Varoši, koja su pokazivali babu Danu za mitraljezom, kako u pozi Jeanne D'Arc (Jovanke Orleanke, obje device) kosi kano snoplje ustaški nakot. Moma nije imao potrebe ići u srpsku Liku, ta tamo je na straži bila baba Dana, ona mu je stameno čuvala zapadne granice njegove posrane Velike Srbije. A i bojao se Moma otići u Gospić, bilo je bolje na Čuburi jer na Čuburi, bezbeli, nema „ustaša“. Nu, babi Dani se zlosrećilo, nije bona dugo ratovala. Doduše, u njezinu avliju i selendru nisu nikada došli „ustaše“ i nisu ni mogli jer su sve ustaše davno pobijene ili su poumirali, nego su u rujnu 1993. došli hrvatski vojnici-osloboditelji; i Kaporova i srbijanska herojina poginula je u borbi s hrvatskim snagama. Prnula baba u varićak, u konobi!

 

Naravno, za hrvatsko pravosuđe, hrvatske novinarčeke i nekakvog sudca Mrčelu (Drugi montirani proces u srbo-jugoslovenskom Agramu protiv Norca), baba Dana je smrtno stradali srpski civil, civilna žrtva rata. Valjda je onaj mitraljez bio od čokolade, a minobacač od marcipana. Babu Danu je bezbeli zaboravio i Moma, ali Hrvatski renegati-komunisti je ne će nikada zaboraviti. Samo im je žao što ne mogu Norca baciti zaklanog u Jazovku, ili barem ga osuditi na smrt. Na suđenju Norcu zagrebački tužilac Kvakan kvače kako su „hrvatski vojnici osvojili teritorij Krajine“.

Pitanje čitateljima: je li baba Dana bila četnikuša, civil ili je bila krajinski borac?

Naravno da nije bila civil, jer svaki civil koji nosi i rabi smrtonosno oružje, prema jednoj konvenciji UN-a iz 1948., nije niti može biti civil.

Josip Nikšić