Bošnjački imam i radikalizam

Mirza Mešić na tragu genocidnih izjava Radovana Karadžića

»Od Tirane pa do Trsta, ne će bit ni jednog krsta«

Jedini napredak u mirnom vremenu nemirne daytonske Bosne i Hercegovine je u otkrivanju i pokazivanju, zapravo potvrđivanju, iste srpske i bošnjačke politike prema Bosni i Hercegovini, kako u prošlosti tako i u sadašnjosti, a time i u budućnosti. Zbog tih dviju potpuno isti osvajačko-okupatorskih politika, Velikosrba i Velikobošnjaka, rat je u zemlji i započeo, vodio se i nastavlja se. I nema mira, čak ga ne može održati ni snaga Međunarodne zajednice koja je prisutna u zemlji, sve dok taj svjetski protektor tu radikalno osvajačku politiku, taj mirnodopski rat, ne osudi, zaustavi, i ne vrati Hrvate u proces diobe zemlje, ili na zajednički put  sa Srbima i Bošnjacima u beha budućnost u razlikama.

Mirza Mešić

U okupatorskim namjerama osvajanja Bosne i Hercegovine srpska i bošnjačka strana su toliko iste da jedna drugu isključuje, jer svaka si od njih uzima apsolutno pravo na Bosnu i Hercegovinu, te više i ne skrivaju te nakane i javno govore, mi ili oni. Treće strane, a time i treće Bosne i Hercegovine nema. Samo može biti srpska ili bošnjačka, pravoslavna ili muslimanska. Sa sigurnošću se stoga može reći da zaista Srbi i Bošnjaci na jednako brutalan, osvajačko-okupatorski način gledaju na beha problem, bosanskohercegovačku budućnost. Budućnost u pravoslavlju i srpstvu, ili u islamu i bošnjaštvu. Ono što tu politiku isključivosti, politiku radikalizma i okupacionizma, dviju beha strana ćini opasnijom je činjenica da imaju potporu i od vjerskih vođa svojih naroda, od Srpske pravoslavne crkve i Islamske Zajednice Bosne i Hercegovine. Tu potporu su imali prije sukoba, u ratu i danas u mirnodopskom ratu kojem se kraj ne vidi, kao što se ne vidi ni kraj islamskog terorizma u Europi.

Potvrdio je to i zagrebački imam Mirza Mešić u gostovanju na HRT-u 24. ožujka 2016. Naime, na dan kada se na Međunarodnom sudu za ratne zločine izricala, kasnije se pokazalo nagradna kazna srpskom Hitleru Radovanu Karadžiću za genocid u Bosni i Hercegovini. Zagrebački imam u kamere Hrvatske televizije govori ono što je nekada govorio zločinac Karadžić, i što danas govori njegov nasljednik Milorad Dodik. I jedni i drugi, Srbi i Bošnjaci, svoje opasne namjere upućuju Hrvatima kao malobrojnijoj skupini, i Mirza kaže: „Kome ne odgovara cjelovita Bosna i Hercegovina,  misli valjda na unitarnu islamsku Bosnu i Hercegovinu kakva je zacrtana u Alijinoj Islamskoj deklaraciji,  otvorene su im granice. Neka idu“. Nije slučajno jedan imam to kazao na taj dan, i to u Zagrebu. Zasigurno je imao zadaću da predstavi bošnjačku politiku, i da je izjednači sa srpskom, glede odnosa prema Hrvatima. Time je kazao i da beha Federacija treba biti ista kao i genocidna Republika srpska. Jer to isto govore, i govorili su i Srbi. Takav govor je u svom sadržaju ravan onom ratnom etničkom čišćenju Hrvata na prostorima kroz koje je prošla ABiH, napose na prostorima Srednje Bosne. Da nije bilo takvih govora, zasigurno da ne bi bilo ni rata u Bosni i Hercegovini. Ako Muslimani, današnji Bošnjaci već četvrt stoljeća govore „kome se ovakva BiH ne sviđa (onakva kakvo je Sarajevo) neka ide u Hrvatsku, u Srbiju.

No tragom takvog govora etničkog čišćenja, znači to mogu kazati i Hrvati, kome se ne sviđa kroatizirana i europeizirana Bosna i Hercegovina neka ide u Tursku i Srbiju. Srbi već kao i Bošnjaci govore, kome se ne sviđa srbijanizirana i četnizirana Bosna i Hercegovina neka ide u Tursku i Hrvatsku. Iako tu politiku etničkog čišćenja stalno ponavljaju Srbi i Bošnjaci, a ponavljaju je što je potvrdio i zagrebački imam Mirza Mešić, kakva je onda razlika između tih dviju, po nekim dimenzijama, genocidni  politika. Nikakva, odnosno jedina je razlika u tome što jednu zagovaraju Srbi a drugu Bošnjaci, što Srbi šalju one koji se ne slažu sa njihovom politikom u Tursku i Hrvatsku, a Bošnjaci šalju u Srbiju i Hrvatsku.  Dok Srbi  politiku etničkog čišćenja Hrvata u BiH zagovaraju na svojim televizijama i na okupiranom beha teritoriju, Bošnjaci  idu još dalje pa to govore na Hrvatskoj Televiziji i na hrvatskom tlu. Hrvati pak nemaju gdje ni reći svoju politiku, i to je razlog što su Bošnjaci protiv i hrvatskog entiteta i javnog rtv servisa na hrvatskom jeziku.

Bošnjacima ne smeta prisutnost vehabija i džihadista u Bosni i Hercegovini. Oni su za njihovu, bošnjačku Bosnu, i stoga nikada im nisu kazali da idu. Nikada nisu kazali kome se ne sviđa europska, demokratska  Bosna i Hercegovina, zajednica Bošnjaka, Srba i Hrvata, neka idu u svoj Afganistan, Iran, Irak, Jemen, Tursku, Saudijsku Arabiju… Ne ti vjerski teroristi im ne smetaju. Dapače, dobro su došli, i čak su dobili i svoj entitet u Bosni i Hercegovini. Ni ta im podjela zemlje, također, ne smeta.

Reći jednom beha narodu da ide iz Bosne i Hercegovine znači da je taj narod porobljen, da on nema prava na Bosnu i Hercegovinu. To je govor rata, etničkog čišćenja, genocida, i mržnje. I još kad se izgovara na dan kada svijet osuđuje  ratnogenocidnog zločinca, taj govor se izjednačuje sa govorom  osuđenog Karadžića, Mladića, Šešelja, Arkana, Miloševića. To kazuje kako i Bošnjaci imaju svoje ratne zločince i genocidiste, Mlaću, Ejupa Ganića, Izetbegovića, Sefera Halilovića, Atifa Dudakovića, Mustafu Cerića. U zadnje vrijeme i aktualnog poglavara IZ BiH.

Začuđuje da nekim mirnogenocidistima Bošnjacima Hrvatska, a time i europska televizija daje prostor za tu genocidnu politiku etničkog čišćenja. Nije li Zagrebački imam time kazao i šta se radi, i kakvi se planovi prave u zagrebačkoj džamiji. Isti onakvi, možda, kao što se prave u paradžematima po Bosni i Hercegovini, i onim po Europi koja gori i nestaje pred islamskim vjerskim terorizmom. Ako Bošnjaci kažu, što je rekao zagrebački imam, da svi oni kojima se ne sviđa Bosna kakvu je grade neka idu iz nje,   zar to isto ne može reći i Europa emigrantima iz islamskog svijeta, koji nikada ni u desetoj generaciji ne će prihvatiti europske norme života. Ili je Europa već kapitulirala pred tom bujicom islamske vojske, kao što je i Hrvatska kapitulirala pred Zagrebačkim imamom.

Zagrebački je imam u Zagrebu, odnosno Europi, javno kazao da muslimani ne žele i ne će da žive zajedno s nemuslimanima. Stoga, svi nemuslimani koji su se našli u bošnjačkim većinama, u islamskim državama, mogu ići. Milom ili silom na takav način su se izgradile sve islamske zemlje, gotovo sto posto etnički i vjerski čiste. Na tom putu je i Bosna i Hercegovina. To je cilj bošnjačkog i političkog i vjerskog vodstva, kako onog u BiH tako i izvan njenih granica. Imaju li onda Bošnjaci pravo biti nezadovoljni izrečenom kaznom, nagradom, srpskom Hitleru, Radovanu Karadžiću. Gotovo da nemaju poslije govora zagrebačkog imama, jer pokazuju da je i njihova politika etnički čiste Bosne i Hercegovine.

Zbog takve bošnjačke politike u Bosni i Hercegovini, i strahom da će biti ubijeni kao mnogi do sad ubijeni hrvatski povratnici, Hrvati u okolici Zenice u bescijenje prodaju svoja imanja i kuće. No, i za takve bagatelne cijene Bošnjaci ih ne kupuju jer kažu: „što ćemo to kupovati kad će nam to morati ionako ostaviti“. Zna i taj mali bošnjački čovjek za ovu bošnjačku genocidnu politiku, „kome se Bosna ne sviđa neka ide iz nje“. Svijet šuti na tu genocidnu politiku Bošnjaka. Nastavak rata u Bosni i Hercegovini se sve više rasplamsava, jer u službi etničkog čišćenja su i dalje muslimanske vjerske vođe. Svoju radikalnu  politiku etničkog čišćenja otpjevali su u ratu pjesmom: „Od Tirane pa do Trsta, ne će bit ni jednog krsta“.

Vinko Đotlo