Hrvatski Fokus
Vanjska politika

Krah Obamine izolacionističke politike

Sjedinjene Države povlače se sa svjetske pozornice, raspada se konsenzus o vodstvu

 
 
Opasne posljedice eksperimenta predsjednika Obame glede smanjivanja vodstva Sjedinjenih Država očite su u inozemstvu, ali postoji štetna posljedica kod kuće koja dobiva manje pažnje: pogrješka koja postaje sve veća. To je suprotno od ispravljanja samog sebe.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2016/08/hillary-clinton-mike-pence_1468553407059_42439929_ver1.0_640_480.jpg
Hillary Clinton i Mike Pence
 
Dok se Sjedinjene Države povlače iz svijeta, drugim riječima, svijet postaje sve neuredniji i ružniji – a to samo potvrđuje mnogim Amerikancima da je njihov angažman glup i beskoristan. Ova povratna petlja potiče neku vrstu izolacionizma kakvu smo ove godine čuli da zagovaraju Donald Trump i Bernie Sanders. To pomaže objasniti zašto je bilo malo govora o vanjskoj politici, osim busanja o prsa na konvencijama zbog poraza Islamske države. Hillary Clinton bit će mnogo teže ako bude izabrana i zatraži od javnosti i Kongresa podršku za tradicionalniju ulogu vodstva Sjedinjenih Država. Demokratska platforma usvojena prošlog tjedna hvali se da su Sjedinjene Države "jače u inozemstvu i sigurnije kod kuće zbog principijelnog vodstva [Obame]." Kao dokaz za to, Obama je u svom govoru na konvenciji naveo povlačenje američkih vojnika, ubojstvo Osame bin Ladena, nuklearni sporazum s Iranom, otvaranje prema Kubi i globalni sporazum o klimatskim promjenama.
 
To su pravi uspjesi, premda su neki više potencijalni nego dokazani. Međutim,  teško je bilo kojem razumnom promatraču reći da je svijet u boljem stanju danas nego što je bio prije osam godina. Irak, koji je bio ujedinjen i uglavnom miran 2009., opet je u plamenu, a Sirija je u još gorem stanju. Islamska država ostvarila je ono što Al Kaida nikad nije mogla, kontrolu teritorija s kojih pokreće destabilizirajuće napade u Francuskoj, Belgiji i drugdje. Ona je osnovala ispostave u Afganistanu, Sjevernoj Africi i dalje. Kaos na Bliskom istoku stvorio je milijune izbjeglica, koji su se pokazali vrlo traumatičnima za Europu, tako da je veliko postignuće kontinenta u posljednjih pola stoljeća, politička unija, u opasnosti. U zapanjujućem kršenju normi nakon Drugoga svjetskog rata, jedna europska zemlja okupirala je i zauzela dio druge, a nitko ne očekuje da će Krim ili istočna Ukrajina biti vraćeni u skorije vrijeme.
 
U međuvremenu, demokracija je u povlačenju. Represija je pojačana u Rusiji i Kini, i obje zemlje šire svoje modele netolerantne vladavine čvrste ruke. Nekada demokratski saveznici kao što su Turska i Tajland,   kreću se prema diktaturama ili su već prešli u taj tabor. Američki angažman nije ublažio potporu Irana terorizmu ili smanjio nezadovoljstvo Kube. Nuklearni program Sjeverne Koreje napreduje.
Obama nije izolacionist, i naravno to nije samo njegova krivnja. Međutim, njegova politika ograničavanja troškova doprinijela je: povlačenju američkih vojnika iz Iraka, stajanju po strani dok se Sirija raspadala, neuspjehu nametanja crvene crte, napuštanju Libije nakon svrgavanja diktatora, smanjivanju američke potpore demokraciji i ljudskim pravima u mnogim dijelovima svijet.
 
Umjesto da se argumentirano objasni američkom narodu da je američko vodstvo u njegovom dugogodišnjem interesu, on je uvjeravao narod da je za ostvarivanje sigurnosti potrebno usredotočiti se na izgradnju nacije kod kuće. Nakon što je Sirija upala u humanitarnu katastrofu kakva nije viđena od Ruande, predsjednik je opravdavao neaktivnost tako da je povećanom žestinom ustrajavao na objašnjavanju nemogućnosti da  Amerika utječe na zbivanja u inozemstvu kako bih ih popravila. Ironija je, možda, što je Obama, premda je loše govorio o sposobnostima Amerike, pred kraj svog mandata obrnuo kurs do neke mjere, kao što je to napravio Jimmy Carter na kraju mandata nakon što je Sovjetski Savez napao Afganistan. Obama je poslao tisuće američkih vojnika natrag u Irak i odustao od svog plana povlačenja svih vojnika iz Afganistana. Međutim, on nije popratio svoju akciju retorikom. On tvrdi kako se vojnici u Iraku ne bore, i nije dao strateški razlog kako bi objasnio svoj obrat američkom narodu.
 
S obzirom na Trumpovo bombastično neznanje, njegovo odbacivanje saveznika i divljenje diktatorima, fokus na Obamu može izgledati bespredmetno. Obama se nalazi, kao uostalom i Clinton i Mike Pence, u okviru američkog poslijeratnog vanjskopolitičkog konsenzusa, koji je uvijek podržavao raspravu o pravilnoj razini aktivnosti SAD-a u inozemstvu i pravilnoj ravnoteži između idealizma i realizma. Trump je prilično izvan granica tog konsenzusa. Međutim, čak i ako Trump bude  poražen, vrlo je nejasno hoće li Clinton biti u mogućnosti vratiti SAD-u vodstvo, zbog toga što će svijet biti u gorem stanju nego što je mogao biti i zato što će konsenzus o vodstvu biti potkopan. Povijest bi mogla pokazati je li Obamina štednja više bila samo jedan zastoj u tradicionalnom ciklusu hladnog rata između asertivnosti i povlačenja – ili početak dugotrajnijeg okretanja prema unutra, što bi moglo završiti tako da svijet postane daleko opasnije mjesto.
 

Fred Hiatt, The Washington Post

Povezani članci

Još gore od povratka Putina

HF

Saudijska Arabija nameće novu civilizaciju

HF

Ghebreyesus u raljama bračnoga para Gates

hrvatski-fokus

I Češka priznala genocid nad Armencima

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...