Cijeli život u sjećanjima nosim podravsku ravnicu, Dravu i njezine magle, vodenice, staro tradicijsko graditeljstvo…
Akademski kipar Marijan Glavnik istaknuti je predstavnik suvremenog hrvatskog kiparstva, autor je nekoliko značajnih i osebujnih ciklusa, višestruko nagrađivan za svoj plodni opus.
• Gopodine Glavnik, autor ste značajnog opusa koga čini nekoliko samosvojnih ciklusa,no idemo od početka. Je li se jasno sjećate trenutka kada te odlučili ili poželjeli biti kipar?
– Moja sjećanja na početke razmišljanja o likovnosti sežu negdje u 7., 8. razred osnovne škole. U to vrijeme bila su popularna natjecanja u crtanju na asfaltu između tadašnjih kotareva. Na jednom od njih sam pobijedio 1965. godine i čini mi se da me je to privuklo u svijet likovnosti.
• Mnogi autori ističu svoje djetinjstvo kao iznimno važno. Koliko je za vaš umjetnički rad ignifikantno djetinjstvo ili najranija mladost obzirom da te rođeni u tradicionalnoj, stolarkoj obitelji? Sjećanja na oca, djeda?
– Rođen sam u Podravini u obitelji gdje su djed i otac bili obrtnici, stolari. Veliki dio djetinjstva proveo sam u toj radionici, netko je napisao da sam rođen u piljevini, i iz tog vremena počinje moja fascinacija drvetom. Naravno i okruženje u kojem sam rođen – podravska ravnica, Drava i njezine magle, vodenice, staro tradicijsko graditeljstvo, sve to kao dijete upijate i to je nešto što kao sjećanje nosite čitav život.
• Godine 1970. završili te Školu za primijenjenu umjetnosti i dizajna u Zagrebu, kakva u prva umjetnička iskutva? Tko je od profesora imao utjecaj na vas?
– Da, 1970. godine završio sam ŠPU na odjelu likovne i tehničke obrade metala. To je razdoblje kada polako počinjem shvaćati u koji svijet ulazim. Kreiranjem nakita i njegove izrade ulazite u tu treću dimenziju i tu je početak moga razmišljanja o kiparstvu.
• Sliijedi vrijeme studiranja na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, diplomirali ste 1976., dvojica profesora imaju istaknutu ulogu, Želimir Janeš i Ivan Sabolić.
– Da, 1976. diplomirao sam na ALU-u u klasi prof. Sabolića. Prvu godinu bio sam u klasi prof. Janeša, godinu ranije prešao je ŠPU na Akademiju, kod kojeg sam naučio puno o skulpturi, a naročito o materijalima, o problemima obrade. Iz tog vremena sjećam se njegove rečenice, koju pamtim, "stvori si likovni problem, samo njegovim rješavanjem možeš ići naprijed."
• Kod Sabolića pohađate Majstorsku radionicu, kako u tim vremenima doživljavate umjetnost, kako vidite i osjećate vlastitu likovnu poziciju?
– Godine 1976. pohađam majstorsku radionicu prof. Sabolića, nažalost samo godinu dana jer se s 27 godina moralo ići u vojsku. I ta godina dana bila je puna novih iskustava, stahopoštovanja i sjećanja, jer boravimo u atelieru prof. Radauša koji je svega godinu dana ranije nesretno završio.
• Neko vrijeme ste zaposleni a od 1984. godine djelujete kao samostalni umjetnik, otvarate javni stvaralački izložbeni atelijer koji djeluje i danas. Je li otvoreni atelijer ipunio svoju zadaću, kakav kipar vi želite postati?
– Godine 1984. odlazim u samostalne umjetnike. Iste godine u Sisku otvaram prvi radno-izložbeni prostor koji djeluje još i danas. Ta kombinacija mi je omogućila da preživim sve ove godine, jer biti samostalni umjetnik, još k tome i kipar, nikada nije bilo lako. Uz kiparstvo, naravno bavim se i slikarstvom, oblikovanjem upotrebnih predmeta, interijerima…
• Izlagali ste na mnogim izložbama, publika reagira na vaše cikluse, kritika vas cijeni, no jete li zadovoljni postignutim?
– Do danas sam priredio preko 40 samostalnih izložbi i ne znam koliko zajedničkih. Recimo da sam relativno zadovoljan, mada je sve to moglo biti i puno bolje. Kada čovjek počinje biti zadovoljan samim sobom više nema mogućnosti za napredovanjem.
• Prije nekoliko godina dobili ste u Sisku Nagradu za životno djelo, je li to ipak znak kako javnost vrednuje umjetnika?
– Ta me nagrada uistinu iznenadila. Mislim da je preuranjena. Isto tako, ona je podstrek da nastavite raditi. Par godina sam u mirovini, mada ne mirujem. Mislim da je sreća još uvijek s radošću ulaziti u atelier i raditi.
• Koliko sam vas upoznao, ne volite da vas se hvali, kao da bi kritike bile draže.
– Teško je reagirati na pohvale, pomalo je i neugodno. Daleko mi je lakše odgovarati na kritike i braniti svoj stav i rad.
• Temeljna karakteristika vašeg opusa jest sakralni ciklus, autor ste četiri Križna puta, radili ste vitraje, oltare. Što je ključno u Vašem pritupu sakralnom?
– Prvo raspelo napravio sam na prvoj godini Akademije, i od tada, to su teme kojima se bavim i danas. Sakralna tematika je neiscrpna tema koliko god da ulazite u nju, otvaraju vam se nove i nove mogućnosti. Dobar dio sakralnog opusa su narudžbe, pogotovo Križni put, koji je prezahtjevan u pristupu i obradi. Križni put je jedna oblina i zaokružena cjelina, podložna nebrojenim varijacijama.
• Nedavno smo vidjeli vaš najnoviji Križni put.
– Da, nedavno je zatvorena izložba u samostanu svetog Duha u kapeli sv. Križa u Zagrebu. Izložio sam Križni put od 15 elemenata, izrađen od drva, u tehnici reljefa.
• Koliki je važan osobni stav autora prema vjeri?
– Odnos umjetnika nije presudan, ali je vrlo bitan. Mislimo da je nemoguće razmišljati o realizaciji nekog od elemenata sakralnog, a da niste involvirani u tu problematiku dušom i tijelom.
• Autor ste nekoliko javnih kulptura, u domovini i inozemtvu, pamti li javnost ponajviše umjretnike po spomenicima u javnom prostoru?
– Da, postavljeno mi je nekoliko javnih spomenika, od Đurđevca, Siska, Heidenhaima, Cresa… Koliko će umjetnik ostati "zapamćen", ovisi prije svega o iskrenosti kojom pristupa svom poslu i načinu da prenese svoju emociju, do ljudi koji će ju prepoznati.
• U Vašem se opuu osobito ističe ciklus glagoljice.
– Ciklus glagoljice je moj zadnji ciklus, koji nadam se još traje. Glagoljica me već dulje vrijeme fascinira, pogotovo otkad sam vidio Aleju glagoljaša od Roča do Huma mog prof. Janeša. Fasciniran sam likovnošću, a naročito skulpturnošću glagoljice.
• Spomenimo i cikluse kuća korablji ali i aktova.
– Uz sakralni ciklus, naravno ciklus aktova, kontinuirano se bavim ribom kao motivom, korabljom, specifičnom posavskom drvenom hižom. Motiva za likovno oblikovanje je bezbroj i to je manje važno. Važan je način na koji čete ga braditi.
• Trenutačno radite na jednom portretu, radite i za natječaj Strieglu.
– Da radim na nekim portretima, javljam se na natječaje i to je dio mog posla.
• Može li se umjetnik zasititi umjetnosti, umoriti od nje?
– Naravno da, mada taj zamor materijala ne traje dugo. Osim toga nakon te zasićenosti još se slađe vratiti poslu.
• Kako doživljavate suvremeno kiparstvo?
– Kao i kroz povijest, skulptura kao i umjetnost uopće, bila je podložna mijenama. Tako je i danas. Živimo u XXI. stoljeću, znanost, a naročito tehnologija toliko se ubrzano razvijaju da je sve to teško pratiti. Tako je i danas s umjetnošću jer je odraz vremena.
• Ima li umjetnost budućnosti?
– Naravno da umjetnost ima budućnost. Preživjela je i nadživjela mnoga carstva, diktature itd., približavajući se više ili manje uspješno.
• Planovi?
– Ideja i planova ne nedostaje, nažalost vrijeme mi bježi, a ako posluži zdravlje mnogo toga bi se moglo i realizirati.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više