Hrvatski Fokus
Hrvatska

Bio je to samo san

Furi Radi i Mile Pupa pred Saborom

 
 
 "Dobro došli, prijatelji moji,
hvala Bogu opet smo se sreli,
čisto srce nikog’ se ne boji,
makar su nas ušutkati htjeli." 
 
Peti je kolovoza dvije tisuće trideset i neke… Ulice okićene. Mnoštvo mladosti. I nepregledna rijeka ljudi, žena, djece… Svi opušteni. Svi veseli. Ozareni. Na svakom djetetu kockasta majica. A u malenim rukama, maleni barjaci.
I svi kliču: Hrvatska, Hrvatska!!!
Odjekuje i „Lijepa naša“… i „Lijepa li si“…  Jer, slavi se Dan pobjede, najveće pobjede u Domovinskom oslobodilačkom ratu od srpske agresije, Dan domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja.
Slavi se Oluja SVIH Oluja.  
Na svakoj zgradi, duž svake ulice… barjak do barjaka.
Hrvatski barjaci… s hrvatskim grbom.  
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2016/08/milorad-pupovac-i-furio-radin-a9d4314e745123c94a9b958c3d7f6042_view_article.jpg
Hrvatska je konačno u rukama Hrvata. Naša. Konačno je odrađeno ono što je trebalo biti urađeno, još prije mnogo, mnogo godina. Branitelji su, po drugi put, stali  na čelo kolone. I odradili posao do kraja.
Jer, ovo je država hrvatskog naroda. Stvorena od hrvatskog naroda… za hrvatski narod.
I za sve one koji ju vole.
Ta, branitelji su uvijek bili ti koji su znali čuvati i cijeniti sve ono što su  sami i stvorili. Svojom krvlju i svojom žrtvom.
…Ne ćemo dopustiti onima koji se vežu i sa crnim vragom protiv hrvatske slobode i hrvatske nezavisnosti, ne samo sa crnim, nego i zelenim i žutim vragovima… Ne ćemo dopustiti onima koji se povezuju sa svim protivnicima hrvatske samostalnosti, ne samo povezuju nego im se nude, ne samo da im se nude, nego im se prodaju za Judine škude“, odjekuje glas našeg predsjednika Franje Tuđmana.
Koliko je samo energije, koliko oduševljenja,  koliko zanosa i nade skupljeno, u svakom hrvatskom čovjeku, samo na ovom jednom jedinom mjestu?
Puno je i meni srce. Nosim i ja  hrvatski barjak i kličem: „Hrvatska, Hr-va-tskaaaa!!!“
    
Odjedanput, kao da me je netko katapultirao, s jednog mjesta na drugo, stojim pred Saborom. Ne znam ni kako ni zbog čega. Ništa mi nije jasno. Vidim neka je gužva. Čuju se i neki, malo povišeni i ljutiti glasovi. Reklo bi se da se vodi neka žustra rasprava.
– Gospodine, stanite! Pokažite Vašu osobnu! Ovdje se ne može ulaziti kako se komu hoće. Niti tko kada hoće.
– Odmah me odvedite u saborsku dvoranu!!! – obrati se portiru, uvrijeđeno i ljutitim glasom, isti onaj gospodin koji je i maloprije pokušao ući u Sabor. Bio je to sitan, mršav i malo poguren stariji čovjek, s potpuno sijedom kosom, ležerno obučen, u ljetnim hlačama i laganoj plavoj košulji, s ozbiljnim i patničkim izrazom izboranog, posivjelog i osušenog lica, u pratnji još jednog postarijeg muškarca.  
– Pre-e-eee-go, signore! Scusate! –obrati se portiru, drhtećim  staračkim glasom, i onaj drugi posjetitelj. Reklo bi se po izgledu i manirima, neki umjetnik – slikar ili glazbenik. 
– A tko ste sad Vi?
– Ja sam Furi Radi, saborski zastupnik, već četrdeset godina – tihim i smirenim glasom predstavi se i on.
– Odmah nas odvedite u saborsku dvoranu! – opet se oglasi, oštro i zapovjednički, praveći duge stanke između svake izgovorene riječi, onaj prvi.
– Ma gospodo, ne možete ući.
– A, ne čujem dobro. Što si rekao? Ne čujem!
– Ne možete ući! – poviče već iznervirani portir.
– Ma, puštaj odmah ili…!!!
– Stanite!!! Ne možete ući!
– A ko si ti da mi to zabraniš? Znaš li ti, balavče jedan, balavi, ko sam ja?
– A tko ste Vi, gospodine?
– Milo Pupa, saborski zastupnik, glavom i bradom.
– Milo Pupa, Mi-l-l-o Puu-paa. Pa ja za Vas nisam nikada čuo!
– Kako, bre, nisi čuo?
– A što Vi želite? – molit ću lijepo.
– Moli ti svoga Boga. Jer, ja iz ovih stopa, idem na sjednicu Sabora.
– Ma, na kakvu sad sjednicu?
– Pogledaj brže u popis… i puštaj! Inače ćeš dobiti jednu po leđima. Vidiš li ovu moju štapinu?
– Što Vam je, gospodine? Ma, smirite se!!! Ovdje nema upisan nikakav Milo Pupa. Niti na jednom popisu.
 
– Pa što ti misliš, provokatoru jedan, ko sam ja i koliko sam ja ovde sjedio i peglao stolice? Još me od sjedenja i sada boli stražnjica i leđa su mi se iskrivila. Tužiću sve vas zajedno za pretrpljenu bol i muke koje sam prolazio, sjedeći uz sve ove tu, ustašoidne Hrvate. Celi svoj život sam utrošio boreći se za pripojenje svih srpskih zemalja našoj matici, našoj otadžbini Srbiji. I Dalmacije, i Istre, i Slavonije, i Primorja, i Međumurja, i Podravine…. A najviše sam znoja prolio za srpski Vukovar koji će da bude naš glavni grad. I sve će da bude na ćirilici… I sve će, opet, da bude po našem starom zacrtanom planu!
A gde je ovde natpis na ćirilici??? Tu treba da bude. Ta ovo je, bre, srpska zemlja. Velika Srbija.  To treba da se i označi i ucrta. Da se obeleži naš teritorij. I gde god pobedimo, biće ćirilica…
A, vidi ti njega, vidi! Nešto ste mi se, vi Hrvati, previše ojunačili. E, nema više labavo!!! Biće onako kako mi kažemo ili vas ne će biti!
 
– E, moj gospodine! Vi ste se, zasigurno, prebacili u neko prijašnje, nepostojeće desetljeće. Nije Vam to nikada tako ni bilo. Mora da ste sve to samo sanjali. Možda ste to, Vi i Vaši  planirali, u to Vaše vrijeme, ali ne i ostvarili.
– Kakvo, bre, prijašnje desetljeće? O čemu ti to, balavče jedan, lupetaš? Ja sam ti, a to ima da se poštuje i ceni, ovde sjedio trideset i kusur godina. I opet su me, braća Srbi, i oni ovde i oni preko, izabrali da ih vodim. Jer, ja sam ti po rezultatima svih anketa, agencije XXL Ipsilon, još uvek, najpopularniji Srbin na ovim prostorima.
A ako me posluži zdravlje, još ću se koji put kandidirati u Sabor, a onda ću se, ako me posluži, pored zdravlja i snaga junačka, i oženiti. Kao i Manolo, moj veliki prijatelj i drug. Možda negde u 96. godini. I još uvek ću da ubirem saborsku plaćicu. A za interese Hrvatske, baš me boli briga. Jer, ne ću za nju maknuti ni malim prstom. Kao što nisam  ni dosad. Ustvari, radio sam, radio… Ali za interese moje ljubljene, i jedne jedine, otadžbine Srbije.
 
I eto, tako je naš vrli saborski zastupnik, iliti etno biznismen, otpuhujući od napora i jedva cupkajući uz pomoć izlizanog štapa od dugogodišnje uporabe,  ponovno, i tko zna po koji put, docupkao u hrvatske saborske klupe…
Budim se stenjući, sva okupana u znoju. Ne znam  gdje sam. Okrećem se i lijevo i desno… Nigdje nikoga.
Ali, ja se ne želim probuditi. Moram još malo sanjati… Moju Hrvatsku. Hrvatsku  kakvu ja želim i kakvu  smo svi željeli. Slobodnu. I po mjeri svih Hrvata. 
–Oh, Bože moj dragi, kako je to bio lijep san!   
A ovo što sam upravo sanjala, bila je… bila je, još jedna u nizu, mojih i naših, noćnih mora.
–E, moja Lucija, moja Lucija! Uzalud ti tvoji lijepi snovi i nadanja. Jer, kako su počeli i kako su dosad radili, ovi iz kvote „našeg velikog bogatstva“, može se vrlo lako dogoditi   da budu vječni. Pa da ih i smrt, ne daj Bože, zatekne u foteljama Hrvatskog sabora. A onda će, za cijelo vrijeme njihovog mandata, njihove privilegije rasti i rasti…I rasti… Sve više i više.
 
A sve mi se čini, daj Bože da griješim, da je i ovaj sadašnji, nakaradni zakon, pisan  upravo  za njih i zbog njih. Jer se stalno, i samo na njihov mlin, tjera voda. 
Zar nije očigledno? Jednom od njih je već vrijeme isteklo za mirovinu a ne odlazi, a drugom za par godina. Ali, i jedan i drugi, grčevito se drže saborskih fotelja i predaju, još uvijek, i unatoč svemu, svoje liste  za nove izbore.
–Drage kune, drage! Ali, nešto mi je tu čudno!!! Antifati stalno viču: ustaše, ustaše! A zar im i kune nisu ustaške!???
–Ma tko te pita! Važno je da idu u njihov džep. A „ustaše“, i onako, čuvaju u pričuvi. Kada im zatrebaju. I kada trebaju nešto iskamčiti i osiromašiti za koji milijunčić, ovu našu „Lijepu“.
Pa i jedan je njihov drug, tzv. antifašist, izjavio:„Mi smo isto koristili ustaše i partizane u predizbornoj kampanji… A  da toga nije bilo, nestali bismo možda kao socijaldemokrati.“
Eto, tako je javno izjavio  jedan njihov tzv. antifašista, i tako je javno potvrdio  da se tema antifašizma, upravo  i nametnula, radi  skupljanja poena i očuvanja vlasti.
A, onda, da bi drugovi, dugoročno i opstali, trebalo je i proizvoditi  incidente za incidentima…
I tako, sve dok nas ne dovedu do prosjačkog štapa. I dok netko pametan ne lupne šakom od stol i ne podvikne: DOSTA JE VIŠE!!!.
 
Čekam zadnje vijesti i reakcije na proslavu Oluje. A bolje bi bilo da sam i ovo prespavala. Uživala bih, bar, u  mojim i našim,  nedosanjanim snovima. Jer, samo što su počeli prilozi, odmah mi se zamračilo pred očima, skočio mi tlak i nešto me presjeklo u grudima.
Na cijelom ekranu, jedno poznato lice, s poznatom retorikom, s poznatim dugim psihološkim stankama i… izobličenog lica od mržnje i bijesa. Sipa otrov i sikće.
Koliko samo mržnje, koliko samo prikrivenog bijesa izbija iz njega… Kako to može podnijeti? Kako to može izdržati? Kako može živjeti u zemlji koju toliko mrzi? Pa to je ravno mazohističkom iživljavanju nad samim sobom!!! Kako može izdržati to svakodnevno  mučenje? I još, uz sve to, i sjediti u mrskom mu Hrvatskom saboru. Govoriti mrskim mu hrvatskim jezikom. I jesti mrski mu hrvatski kruh…
Kakva strašna tortura!!!
Doduše, i još neki drugi, kako on veli, žale se kako strašno pate. A, neki, opet, kako on kaže, kažu kako su se " i sledili zbog događaja u Kninu".
Nema problema! Vi jeste i ostajete, kako neki kažu, “naše veliko bogatstvo“. A srbovanje je, vjerujte vi meni, još uvijek, najunosnije zanimanje u Hrvatskoj.
 
„Lipo li je biti profesionalni Srbin u Hrvatskoj. Svako malo vikneš ustaše, fašisti – i eto love do krova. Ne triba radit ništa samo vikat. Dolazi lova iz otadžbine, iz EU-a, od nevladinih organizacija, Soroševog društva. Odsvakud. I neće mulo da prizna kako su mu ustaše osigurali budućnost bez rabote“.
E, moj narode, moj narode! Pamet u glavu!!! Jer, ako se nešto ne promijeni, i mandati svima   vremenski ne ograniče, ubrzo će nam u stvarnosti, ti dugovječni i dobrodržeći sabornici, kako oni sebi vole tepati, početi i umirati u saborskim foteljama, stežući grčevito, svaki svoju.
A zbog fotelja i privilegija, i zbog te silne boli neprebolne, zbog njihove stalne patnje i stalnog psihičkog mučenja, zbog svega što se zove HRVATSKO, zbog Oluje i proslave godišnjice Oluje, zbog ustaštva i ustaških kuna, tzv. antifašisti su i u Zagrebu pokušali organizirati prosvjed.
Dok su u Srbiji, naravno koordinirano, opet, odjekivale ratničke trube.
 
I opet iste laži, iste priče, iste bajke. I opet ista pjesma… uz isto guslanje.
"Mi (Srbi, op.) lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno. Laž je srpski državni interes. Laž je u samom biću Srbina. U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina. Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž…“
 
“Nikada više, kaže Vučić, nikakvu Oluju dozvoliti nećemo, nikada je neće biti protiv srpskog roda”,
“Proterani ste, izbačeni sa svoje zemlje jer je neko pomislio da će biti veći i da će mu biti bolje ako nema Srba“, rekao je Vučić   na skupu “Krajišnika” povodom godišnjice Oluje” i  dodao: “njihov će krst zato biti zakrivljen i kukast, naš nikad”.
Objasnio im je, tako, „umno i argumentirano“, taj provjereni i dokazani „antifašist“ Vučić, premijer „bratske“ nam i susjedne nam  zemljice Srbije-koji je po „časnim“ četničkim djelima već prepoznat- kakvo je pravo stanje stvari u „fašističkoj“ Hrvatskoj.
A tom srbočetničkom skupu u Zemunu, pridružio se u žalovanju i Milorad Dodik  iz Banja Luke i Milorad Pupovac iz Zagreba.
Baš uzorno društvo!!! Prava i probrana, bratska nam elita.
 

Vera Primorac

Povezani članci

Nepravedna presuda koju ne treba poštovati

HF

Četnikovanje na HRT-u na dan Sv. Josipa

hrvatski-fokus

U sto vira za sto lira

HF

Nimalo nam nije do smijeha

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...