Kurdska država – Erdoğanova noćna mora

Ne ide sve po planu suvremenome turskom sultanu

U Turskoj ključa: zbog uspjeha kurdskih boraca u borbi protiv IS-a sve je realnije osnivanje kurdske države. No to turski predsjednik želi spriječiti potičući mržnju na obje strane.

U Siriji paravojne postrojbe kurdske Jedinice narodne obrane (YPG) slave značajne uspjehe u borbi protiv IS-a. Nakon što su džihadisti  u veljači 2015., nakon višemjesečne opsade, preuzeli kontrolu nad Kobaneom, sada su kurdske paravojne postrojbe uspjele žestokim uličnim borbama protjerati IS čak i iz Manbidža. U Ankari ti događaji, međutim, ne nailaze na oduševljenje iz razloga što su oslobođenjem Manbidža sirijski Kurdi korak bliže svom cilju: autonomnoj regiji na sjeveru Sirije. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan planira osujetiti težnje sirijskih Kurda za autonomijom ne birajući pritom sredstva jer on u tome vidi sjeme kurdske države koja bi se jednog dana mogla protezati od sjevera Sirije preko jugoistoka Turske pa sve do Iraka i Irana.

Na cesti D370, koja povezuje kurdsku metropolu Diyarbakir s Batmanom, pred policijskom postajom u blizinu sela Sükürlü, oko 13:10, jedno je teretno vozilo puno eksploziva odletjelo u zrak. Eksplozija je prouzročila krater na cesti dubok pet metara. Zgrada policijske postaje potpuno je uništena, a dvije obližnje benzinske postaje pretrpjele su teške štete. U napadu je stradalo pet policajaca i dvoje civila. U području naseljenom Turcima takvi su napadi gotovo svakodnevica otkako je prekinut mirovini proces u ljeto 2015. Ali datum napada kod Sükürlüa nije bio bilo koji datum. Naime, 15. kolovoza obilježava se 32. obljetnica početka oružane borbe kurdske Radničke stranke (PKK) za vlastitu kurdsku državu. U kurdskom ratu je od 1984. poginulo više od 45 000 ljudi, ali rijetko kada su borbe bile tako krvave kao u jesen 2015.       

U napadima koje je izvršio PKK proteklih je mjeseci u kurdskom području stradalo na stotine policajaca i civila. Masovnim napadima s kopna i iz zraka Erdogan pokušava „neutralizirati“ borce PKK-a. Slike razaranja kurdskih gradova kao što su Sizre, Silopi, Nusaybin i dijelovi stare jezgre Diyarbakira podsjećaju na one iz sirijskog građanskog rata. Deseci tisuća ljudi ostali su bez krova nad glavom, a stotine tisuća su u bijegu. Na obje strane raste mržnja.

A upravo je Erdogan bio taj koji je krajem 2000-ih kao predsjednik vlade pokušao mirnim putem riješiti sukob. Činilo se da nije bilo tabua: vlada je čak vodila tajne pregovore s uhićenim vođom PKK-a Abdullahom Öcelanom. On je tada bio državni neprijatelj br. 1. ali kako su ga milijuni Kurda smatrali nacionalnim junakom, on je bio ključna osoba za rješavanje konflikta. U proljeće 2013. Öcelan je pozvao PKK na primirje koje je prvi put poštivala i turska strana. No mirovni proces uskoro je udario o svoje granice, u prvom redu zbog toga što vlada nikada nije izložila jasan koncept za rješavanje kurdskog pitanja. Zabrana kurdskog jezika postupno je ublažavana, ali o uvođenju kurdskog jezika u državne škole vlada u Ankari nikada nije bila spremna pregovarati, kao uostalom ni o oblicima regionalne samouprave.

Kritičari kažu da Erdoganu nije bilo stalo do samoodređenja i kulturnih i političkih prava Kurda, već do glasova kurdskih birača i njihove potpore za uvođenje predsjedničkog sustava koji bi mu omogućio još veću vlast. No ta mu je računica propala kada je kurdski HDP u ljeto 2015. ušao u parlament, čime je AKP izgubio apsolutnu većinu.

Kurdski političari optužuju Erdogana da otada potiče konflikt kako bi ga iskoristio za svoje ciljeve. Budući da nije uspio osvojiti glasove Kurda, sada traži nove pristaše među turskim ultranacionalistima. Sada se kurdski rat vodi još većom žestinom nego na svom vrhuncu devedesetih godina. Turske borbene snage izvode zračne napade na položaje PKK-a, koji, pak, napada policijske postaje, postavlja eksplozivne stupice, angažira napadače samoubojice da u turskim gradovima počine masakre. Napadom u središtu vlade u Ankari u veljači, u kojem je stradalo 28 ljudi, kurdski su teroristi demonstrirali svoju snagu i brutalnu odlučnost.

Dok je PKK 2000-ih godina odustao od zahtjeva za vlastitom kurdskom državom i umjesto toga radio na jačanju političkih i kulturnih prava 15 milijuna Kurda u Turskoj, sada s eskalacijom konflikta vizija o neovisnoj državi ponovno dobiva sve više pristaša. Tome doprinosi i razvoj situacije na sjeveru Sirije gdje su kurdske paravojne jedinice YPG nakon oslobođenja Kobanea uspostavile kontrolu nad područjem uz granicu s Turskom istočno od Eufrata. YPG je vojni ogranak kurdske Demokratske unije (PYD) koja se definira kao sirijski ogranak PKK-a.

Oslobođenjem Manbidža PYD je proširio područje pod svojim utjecajem i na područje zapadno od Eufrata koje je dosada bilo dijelom pod kontrolom IS-a. To raduje SAD koji u kurdskim paravojnim postrojbama vidi važnog saveznika u borbi protiv IS-a te im pruža veliku potporu – ne samo zračnim napadima, već i oružjem i vojnim savjetnicima na kopnu. To se Erdoganu nimalo ne sviđa. On je u veljači javno upitao SAD: „Jeste li vi na našoj strani ili na strani terorista PYD-a i PKK-a?“ No prodorom kurdskih paravojnih postrojbi na područje zapadno od Eufrata za Ankaru je prijeđena crvena crta. Već prošle godine Turska je odvraćala sirijske kurdske postrojbe od prelaska rijeke prema Zapadu i uzvraćala artiljerijskom vatrom, no oni su se na to oglušili. U jednom trenutku Ankara je čak razmišljala o invaziji sjeverne Sirije kako bi protjerala Kurde iz graničnog područja, ali je kasnije odustala od tih planova iz straha da bi se time uplela u borbe s IS-om, ušla u vojni sukob s Rusijom i tako još dublje bila uvučena u živo blato sirijskog sukoba.

Sada se oslanja na apele. „Sada, nakon ponovnog osvajanja Manbidža, PYD se mora što prije povući na istočnu stranu Eufrata“, upozorio je u ponedjeljak turski ministar vanjskih poslova Mevlüt Cavusoğlu. „To je već zapravo u svibnju bilo dogovoreno s Washingtonom. SAD se mora držati svojih obećanja, to mi očekujemo“, izjavio je Cavusoglu.

Mjere izvanrednog stanja

„Manbidž je povijesno arapski grad i tako bi trebalo i ostati“, smatra Washington. No nevjerojatno je da bi se Kurdi odrekli tog područja. PYD želi proširiti svoj utjecaj i zapadno od Eufrata i priključiti to područje planiranom autonomnom području. U područjima pod njegovom kontrolom istočno od Eufrata PYD već ima svoju samoupravu – s vjerskom slobodom, ženskim pravima i bez smrtne kazne.

To se možda sviđa Zapadu, ali ne i Erdoğanu. Njemu je takav razvoj situacije noćna mora. S kurdskom autonomnom vlašću na sjeveru Iraka Turska se, nakon početnog otpora, pomirila prije mnogo godina, u prvom redu zbog ekonomskih interesa, ali i zbog toga što irački Kurdi uvijek drže distancu prema PKK-u, što ih s Erdoganova gledišta čini „dobrim Kurdima“. S težnjama za autonomijom PYD-a na sjeveru Sirije, koji je blizak PKK-u, karte se miješaju iznova. Vojni uspjesi YPG-a u borbi protiv IS-a i njihovo neslužbeno savezništvo sa SAD-om i PKK-u daje novi vjetar u leđa. S turskog gledišta još je opasnija mogućnost da jednog dana područja Sirije i sjevernog Iraka pod kurdskom kontrolom sraste u jednu veliku državu koja bi obuhvaćala i područje tradicionalno nastanjeno Kurdima čiji veliki dio danas pripada Turskoj.

Gerd Höhler, Handelsblatt