Savjetnik Stipe Mesića nikako da prežali Jugoslaviju
Za Tomislava Jakića, kao i za Zorana Milanovića, ova je hrvatska država „slučajna“. To on piše u velikočetničkim Novostima, unitarnom velikobošnjačkom portalu www.tacno.net i sličnim protuhrvatskim medijima. Ovako 20. VIII. 2016. piše bivši urednik na Televiziji Zagreb do 1990., kasniji „crveni disident“ i savjetnik dvostrukoga krivokletnika na Haaškome sudu Stipe Mesića o njemu mrskim devedesetima: »Malo se toga u četvrt stoljeća postojanja samostalne hrvatske države dogodilo slučajno. Ona je, baš takva kakva jest – projekt (mada još uvijek nedovršeni), nju se – baš takvu kakvu danas imamo – htjelo. Ne od jučer, ne od prije deset ili petnaest godina. U vrijeme dobrano prije bilo kakvih putovanja u kanadski Norval sežu sjećanja suradnika kasnijeg “tvorca Hrvatske” iz Instituta za historiju radničkog pokreta o njegovim kontaktima s onime što se tada nazivalo ekstremnom političkom emigracijom. I već od tih dana obnova hrvatske državnosti, uz manifestaciono iskazivanje privrženosti antifašizmu i ZAVNOH-u (Zemaljskom antifašističkom vijeću narodnog oslobođenja Hrvatske), uz ustavnu formulaciju “nasuprot Nezavisnoj Državi Hrvatskoj”, bila je zamišljena tako da bude, mada ne odmah i javno, vrlo bliska idejnim zasadama ustaštva i ustaške para-države iz Drugoga svjetskog rata. Ako to nije bilo jasno tada (a doista mnogima niti je bilo, niti je moglo biti), onda sada jest. A koliko je to bio odraz iskrenog razmišljanja ljudi koji su bili u vrhu pokreta što je vodio stvari prema izlasku Hrvatske iz jugoslavenske federacije (sve redom nekadašnjih partizana), a koliko neizbježno vraćanje duga onima koji su iz inozemstva taj pokret financijski pomagali (ne nesebično, dakako), to je pitanje na koje će – možda – odgovoriti tek povjesničari neke buduće generacije.«
Ovdje Jakić Milanovićevu neobuzdanost koristi dalje i razrađuje. Njemu je malo Milanovićeva „slučajna država“, za njega je svaka hrvatska država „ustaška država“. Istina, on ne može napisati „ustaška država“, jer ovoj, našoj hrvatskoj državi ne priznaje državni suverenitet, pa ju još pogrdnije naziva „ustaška para-država iz Drugoga svjetskog rata“, kako bi ju još više ocrnio. I sad dolazimo do onoga što je Jakiću najdraže – raspala Jugoslavija. Malo optuži Slobodana Miloševića, a onda po Franji Tuđmanu da je „Tuđmanov pokret krenuo u obračun sa Srbima u Hrvatskoj“ i dodaje: »Srbima, najvećoj nacionalnoj manjini (ili: nacionalnosti, kako se tada govorilo) oduzeto je svojstvo konstitutivnog naroda. Od Srba se tražilo da potpisuju izjave lojalnosti novoj vlasti. Sve ih se češće otpuštalo s posla (bilo kao tehnološki višak, bilo jednostavno kao Srbe), a ponegdje – to danas znamo – i fizički likvidiralo. Izbacivalo ih se nasilno iz stanova čim su počeli sukobi s dijelom pobunjenih Srba u nekim krajevima Hrvatske, mada su deložiranja provođena i u gradovima koji ratom ni na koji način nisu bili zahvaćeni. Radikalno, da ne kažemo konačno rješenje srpskog pitanja u Hrvatskoj, bio je nedvojbeni prioritet ustaške države.«
Dakle, Tuđmanova Hrvatska za Tomislava Jakića je „ustaška država“! A kao potvrdu svoje opasne protuhrvatske, a nadasve protudemokratske teze neuspješno pokušava demonizirati istinitu izjavu prvoga hrvatskog predsjednika kako je NDH bila “i ostvarenje stoljetnih težnji hrvatskog naroda”. U nastavku mlati praznu slamu skojevsko-boljševičkim rječnikom iz najkrvavijega razdoblja soc-realizma o nekavome „narodno-oslobodilačkom pokretu“, nekakvim „antifašističkim borcima“ i nekakvim „žrtvama fašizma“, o nekakvoj „Komunističkoj partiji“, o nekakvom „vođi Titi“, o nekakvoj „borbi protiv okupatora i njegovih domaćih pomagača“…
U nastavku Jakić ide na obrazovanje. Uklanjanje jugoslavenskih velikosrpskih laži u obrazovni program za njega je „revidirana i falsificirana nova povijest“, povratak zabranjenih hrvatskih riječi je „uvođenje arhaizama i novokomponovanih riječi“, čime ne preže ni od toga da primitivno koristi ružne srpske riječi. Povratak hrvatskome jeziku je najobičniji pokušaj samo da bi se „potencirale razlike između hrvatskog i srpskog jezika“, što je vrhunac gluposti. I sada je bolje ne opisivati Tomislava Jakića, nego ga pustiti da na kraju sam odluta u svoju jugo močvaru, a on to ovako radi, piše:
»Na glavnom zagrebačkom trgu mogla se čuti ustaška himna “Puška puca, a top riče”, prodavale su se fotografije Ante Pavelića i zemljopisne karte NDH. Kao nova hrvatska moneta uvedena je, suprotno svemu što se najavljivalo, kuna (tako se novac u Hrvatskoj zvao samo u vrijeme NDH!). U nekim vojarnama visile su slike ustaškog poglavnika, a hrvatski vojnici išli su u rat, pjevajući pjesmu o Juri (Francetiću) i Bobanu (Rafaelu), notornim ustaškim ratnim zločincima. Po ovom potonjem nazvana je i jedna vojna postrojba koja je na svoju zastavu ispisala ustaški (i samo ustaški!) pozdrav: Za dom – spremni! U vojsku je uvedena terminologija iz vremena NDH (preuzeta dijelom iz Austro-Ugarske). Pravosudna je policija odjevena u odore iste boje kao što su bile i one ustaške. Nekim su se institucijama nadijevala imena što su u skraćenicama bila identična zloglasnim ustanovama iz ustaškog vremena (napr: UNS).«
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više