Peking prijeti Australcima

Zašto Australiju možda napušta sreća

Kina počinje iskaljivati svoj bijes  prema Zapadu na Australiji. Australci slabih živaca trenutačno bi vjerojatno trebali izbjegavati kineski tisak i društvene medije. Kombinacija napetosti zbog Južnog kineskog mora i Olimpijade Australiju je učinila ciljem napada kineskih nacionalista.

Sun Yang i Mack Horton

Sadašnji problem počeo je kad je prošli mjesec međunarodni sud donio presudu o Južnom kineskom moru nepovoljnu za Kinu.  Zajedno sa SAD-om i Japanom Australija je pozvala Kinu da poštuje presudu. Reakcija Pekinga bila je srdita. The Global Times, nacionalističke novine koje su podružnica People's Dailiyja, glasila  komunističke stranke, optužile su Australiju da „delirično“ reagira na presudu i dodale: „Kina se mora osvetiti… Ako Australija zakorači u vode Južnog kineskog mora, bit će idealan cilj za opomenu i napad.“ I olimpijski bazen postao je prijeporna voda. Kad je australski plivač Mack Horton optužio kineskog takmaca Sun Yanga da „vara lijekovima“, mediji u Kini zapalili su se psujući „rasističke“ i „necivilizirane“ Australce. Te događaje ne treba odbacivati kao bedaste ljetne priče. Njihovo značenje ide dalje od granica kinesko-australskih odnosa. Oni govore o širim napetostima koje rastu između Kine i Zapada. Već više od naraštaja kineskoj se javnosti prodaje službena povijest koja naglašava kako Kinu strane sile „ponižavaju već stoljeće“. Široko je rašireno vjerovanje da Zapad još uvijek radi protiv Kine.

Australija, predstraža zapadnoga saveza na rubu azijsko-pacifičke regije, mogla bi postati zemlja na kojoj će Kina iskaljivati svoj bijes prema Zapadu općenito, a prema SAD-u posebno. Australija je desetljećima poznata kao „sretna zemlja“. Oko 24 milijuna Australaca uživa u svom vlastitom sunčanom kontinentu bogatom rudama – a od problematičnih točaka svijeta dijele ih prostrani oceani. Ali povijesna dobra sreća Australije dijelom je ovisila i o činjenici da su te prostrane oceane kontrolirale prijateljske zemlje. Australija je bila dio britanskoga carstva kad je Britanija vladala morima. A od 1945. američka mornarica dominira Pacifikom.

Ali, ako Južno kinesko more i širi Tihi ocean postanu prijeporne vode, Australija bi se mogla naći pred nezgodnim izborom. Bi li se trebala prilagoditi ideji da će na kraju Kina dominirati u regiji Azije i Pacifika?  Ili bi trebala igrati na to da će i dalje dominirati slično nastrojen tradicionalan saveznik – SAD? Ta je dvojba među australskim stratezima izazvala živu raspravu. Michael Fullilove, šef Instituta Lowy, vodećeg australskog vanjskopolitičkog trusta mozgova, snažno podržava američko-australski savez. Ali on priznaje da je pitanje ima li SAD volje i snage za dominaciju oceanima oko Australije daleko u budućnosti. On kaže: „Naši 'veliki i moćni prijatelji' postaju manje veliki i manje moćni.“

Donedavno se strah zbog strateških implikacija uspona Kine činio relativno beznačajnim u usporedbi s gospodarskim koristima koje Australija ima od dinamičnosti Azije. Glavni razlog zašto Australija četvrt stoljeća nije doživjela recesiju jest snaga kineske potražnje za njezinim rudama. Jedna za drugom australske vlade inteligentno surfaju na valu azijskoga rasta. No sada i ekonomska strana australsko-kineskog odnosa  nosi probleme. Potražnja Kine za australskim sirovinama i hranom Australcima je uobičajeno dobra vijest. Ali problematičnije je to što Kina postaje veliki kupac zapadne i australske imovine. Početkom ove godine australska vlada spriječila je da jedna kineska kompanija kupi S Kidamn and Co., kompaniju koja posjeduje oko 1 posto australske zemlje. Prošli tjedan Australci su onemogućili da kineski ponuđači kupe Ausgrid, veliku državnu tvrtku za opskrbu električnom energijom. 

Činjenica da je Canberra navela zabrinutost za sigurnost kada je blokirala prodaju Ausgrida, pokazuje da tenzija između ekonomskih i sigurnosnih potreba Australije postaje vidljivija. Sve donedavno bilo je relativno neproblematično da se Australija ekonomski uzda u rast Kine – a u SAD-u vidi svog glavnog saveznika za sigurnost. Ali u sadašnjoj klimi i Kina i Amerika postaju partneri koji zahtijevaju više. Amerikanci su dali do znanja da bi cijenili malo pratnje australske mornarice ako i kada SAD bude provodio buduće „operacije za slobodu navigacije“ i plovio pored umjetnih otoka koje Kina gradi u Južnom kineskom moru. Kinezi su jasno dali do znanja da bi mogli reagirati vrlo oštro na bilo kakvo sudjelovanje Australije. Kineski pritisak još uvijek je vjerojatno više psihološki i diplomatski nego vojni ili ekonomski. Ali mogućnost kineske protureakcije usmjerene prema Australiji vjerojatno će se povećati ako Peking bude mislio da Canberra diskriminira kineske investitore. Sve to govori da bi Australija, koliko god to sada izgleda nevjerojatno, idućih desetljeća mogla postati geopolitičko žarište.  Dvadeseto stoljeće bilo je dobrohotno prema toj sretnoj zemlji. Dvadeset i prvo Australiji možda ne će biti tako sretno.

Gideon Rachman, Financial Times, London