Hrvatski Fokus
Aktualno

I Kraljevina SHS je proizvod masonstva

Barbarstvo na europski i masonstvo na američko-engleski način

 
 
»Ispod krinke diktature proletarijata skrivala se diktatura nad proletarijatom«
 
Najgorim barbarima u povijesti obično smatramo Vandale, ali bit barbarizma je u tome da svi narodi svijeta imaju svoje barbare, pa i one koji nekoga ili nešto mogu okarakterizirati barbarskim ili pak ne. Slijede citati triju autora koji nam barem donekle mogu objasniti i baciti svjetlo na ovaj sveopći ljudski i civilizacijski, planetarni mrak.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2016/09/Serbian-Free-Masons.jpg
„Osvajanje [konkvistadora] je, osim masakra kojih je bilo u izobilju, donijelo i katastrofalno povećanje smrtnosti, kako u Meksiku tako i u Peruu. […] Umjesto kulturne razmjene dogodila se razmjena mikroba i virusa. U zamjenu za tuberkulozu Zapad je dobio sifilis koji je naposljetku trgovačkim putovima stigao sve do Kine. Poguban je bio i alkohol. Tijekom šest do osam tisuća godina prirodna je selekcija na Starom kontinentu eliminirala organizme neotporne na alkohol. To, naravno, nije bio slučaj s nesretnim populacijama Sjeverne Amerike. Još jedan razlog masovne smrtnosti je, naravno, ropstvo. Starosjedilačko stanovništvo bilo je do krajnjih granica eksploatirano kako bi se iz rudnika izvuklo zlato i srebro da se u Španjolsku mogu slati krcati galijuni. […]
 
André Gide je za svog putovanja u Kongo zabilježio da crnci gotovo kao robovi rade na izgradnji pruge koja je Kongo povezala s oceanom. To kolonizatorsko, krajnje brutalno barbarstvo u Francuskoj će se nastaviti očitovati i usred 20. stoljeća, kako svjedoči masakr u Setifu koji se dogodio posljednjeg dana rata, 8. svibnja 1945. godine, kao i brojni zločini i pljačke počinjeni za rata u Alžiru. […]
 
Nužno je naglasiti ambivalentnost, kompleksnost onog što je barbarstvo, što je civilizacija, naravno ne kako bismo opravdali barbarska djela, već kako bismo bolje shvatili i tako izbjegli da nas zaslijepe. […] Povijesna društva […] ustrojila su se tako da su progresivno uklanjala malena, arhaična društva koja su im prethodila. No, upravo sa svjetskim poletom zapadne civilizacije genocidno se uništavaju arhaično čovječanstvo i narodi bez država. Urođenička populacija potpuno je uništena u Tasmaniji. U Australiji su preostali još samo ostaci ostataka. U Južnoj Americi na jugu Čilea posve su istrijebljeni Alakaufi, nomadski pomorski narod koji je dočekivao moreplovce koji su pristizali u 17. i 18. stoljeću. U Sjevernoj Americi populacije Indijanaca pretrpjele su strašna poniženja – sporazumi koje su potpisali s političkim vlastima nikad nisu poštovani – zgurani su u geta rezervata. […] Staljin je Drugi svjetski rat prozvao 'velikim domoljubnim ratom'. Treću Internacionalu progutao je nacionalizam sovjetskoga carstva. U neku ruku, sve su internacionale zanemarile stvarnost domovina i nacija. Bile su uvjerene kako su nacije tek ideološke iluzije, a nacionalna država tek instrument dominantnog stališa. […] Marksizam je, međutim, bio slijep, a sami revolucionari koji su bili uvjereni kako su Sovjetskim Savezom sve počistili i ne znajući pripremili su teren za siloviti povratak nacionalizma, i to ne samo ruskog već i armenskog, uzbekistanskog, litvanskog. Bili su uvjereni kako su religiju sasjekli u korijenu, no ona se osnažena vratila. Bili su uvjereni da su kapitalizmu zauvijek stali na kraj tako što su uklonili buržoaziju [građanstvo], a dogodio im se kapitalizam gori od onog što je vladao u carističkome razdoblju. […] Internacionale se, dakle, nisu mogle pretvoriti u planetarnu svijest, što svjedoči o slabosti duha građanskog prava u svjetskim okvirima. […]
 
Pojam domovine nam kazuje da trebamo voljeti tu majčinsku zemlju iz koje potječemo i očinski autoritet države, ako je pravedan. […] [Gotovo bi starozavjetno mogli konstatirati: ako je postojao ijedan pravedan, trebalo bi poštedjeti Zemlju.] Ovo razdoblje mondijalizacije sa sobom donosi velike opasnosti. Kao i uvijek, civilizacija i barbarstvo stoje rame uz rame, jedno uz drugo. Svjedoci smo ponovne pojave etničkih, vjerskih i nacionalnih trvenja u velikom broju država i regija. […] U posljednjim desetljećima 20. stoljeća počela se pomaljati jedna ideja koja pak ima znatno starije podrijetlo: ideja o svemirskome brodu, Zemlji, lađi kojom plovi čovječanstvo. Tu lađu danas pokreću četiri motora: znanost, tehnologija, ekonomija i profit, a ti motori nisu pod nadzorom. […] Trenutni tehnološko-ekonomski razvoj za sobom povlači uništavanje biosfere koje pak za sobom povlači dovođenje u opasnost ljudske civilizacije. Drugim riječima, taj svemirski brod plovi prema katastrofama, a da ga pritom nitko ne može nadzirati. […]
 
Prije svega, moram reći kako nije postojala ideja totalitarizma, ne na način kako je postojala ideja kapitalizma (Marx), ideja demokracije (Montesquieu, Tocqueville) ili ideja diktature. Totalitarizam se pojavio izvan svih predviđanja. On je plod historijskog procesa, posljedica strahovite pogreške koja je bila Prvi svjetski rat. Taj rat je bio puštanje ubojita barbarstva s uzice, kao i samoubilački čin za Europu. […] Ispod krinke diktature proletarijata skrivala se diktatura nad proletarijatom. Godine 1921. mornari u utvrdi Kronstadt podižu ustanak. Traže primjenu istinski narodnog, socijalističkog i demokratskog programa. Zapovjednik Crvene armije, Trocki, nemilosrdno ih je izmasakrirao. […]
 
Država je tek instrument u rukama partije koja nadzire sve. […] Kao što se teokratski sustav temelji na faraonu-bogu koji sve zna i može, tako totalitarizam počiva na sustavu u kojem rukovoditelji sve znaju te raspolažu lucidnom i istinskom spoznajom. […] Mussolini je prvo bio socijalist. […] Parlamentarizam se održao sve do 1925., no nakon što su fašisti pogubili Mattottija, fascistissimes zakoni organiziraju diktaturu koja se temelji na jednoj jedinoj partiji. […] Talijanski fašizam je nacionalfašizam, baš kao što je i nacizam nacionalsocijalizam. […] Hitler, koji je Austrijanac, priključio se bavarskoj vojsci tijekom Prvog svjetskog rata. Godine 1925. priklanja se malenoj stranci, Deutsche Nationalsozialistische Arbeiter Partei (DNSAP), njemačkoj radničkoj nacionalsocijalističkoj stranci. […] On ustaje protiv činjenice da su Njemačkoj bile uskraćene kolonije u Africi, kao i drugdje. […]
 
Tadašnjoj komunističkoj partiji glavni je neprijatelj socijaldemokracija. Komunisti zamišljaju da će im, dođe li Hitler na vlast, njegova nesposobnost da razriješi socijalne i ekonomske probleme omogućiti da preuzmu vlast. U takvim je uvjetima, i u legalnim okvirima, maršal Hindenburg Hitlera proglasio kancelarom Reicha 30. siječnja 1933. Veoma brzo izdaje naredbu o raspuštanju komunističke i socijalističke stranke, a 1933. stvoren je Gestapo. Donesena je odluka o podizanju koncentracijskih logora za protivnike i u lipnju 1933., kratko nakon njegova preuzimanja vlasti, nacistička stranka proglašena je jedinom strankom. [Prvi izbori u komunističkoj Jugoslaviji također su imali za svrhu izdizanje jedne i jedine stranke; kasnije će u tzv. demokratskoj RH unutarstranački izbori ponuditi samo jednog kandidata za čelnika stranke, a neki moderni stranačko-uosobljeni Louis XIV. vjerojatno bi izjavio: „Država, to su dvije stranke, a jedan stari interes“. Socijalizam u relativnoj sličnosti i stravičnom neuspjehu čak i nominalnog komunizma zamišljen je kao menadžerski inženjering tzv. „crvenih menadžera“ u svrhu što dugoročnije pljačke države ma kako god se ona zvala i bila pod nekom zastavom i okriljem nekog grba.] […]
 
Nacizam je katastrofalan proizvod europskog barbarstva, a potekao je iz najobrazovanije europske nacije. Veliki pjesnici poput Goethea, veliki glazbenici poput Beethovena, demokratske tradicije koje su postojale davno prije Prvog svjetskog rata nisu, dakle, bili dovoljni da obuzdaju barbarstvo. […] staljinizam, fašizam i nacizam, premda se rađaju iz civilizacije, iz njezinih najuzvišenijih tečevina, ipak se pojavljuju isključivo u determiniranim povijesnim uvjetima. U svojoj osnovi, oni su posljedice Prvog svjetskog rata. […] Bez Prvog svjetskog rata ne bi bilo ni komunizma, ni nacizma, ni fašizma. Bez krize 1929. godine ne bi bilo ni političkog uspjeha nacizma, 1933. Hitlera su na vlast doveli rat i ekonomska kriza. Nacizam je zakašnjeli proizvod Prvog svjetskog rata kao što je komunizam njegov trenutni proizvod. Zajedno će biti pokretači Drugog svjetskog rata. […] Nacisti su svoje karte otvorili još s Mein Kampfom, a bratska ideologija komunizma, eksplicitno iskazana u evanđelju Manifest komunističke partije što ga je napisao Marx, veoma dugo je skrivala zločine sovjetskog totalitarizma. Milijuni ljudi bili su uvjereni kako su Sovjeti slobodni i sretni. […]
 
Bilo bi prejednostavno kada bi se barbarstvo nalazilo isključivo unutar ideja. […] Za jednog posjeta Haifi u Izraelu susreo sam znatnu koloniju njemačkih židova koji su emigrirali. Mnogi su, kako sam čuo, plakali kad su doznali za njemački poraz kod Staljingrada. […] Inzistiramo li previše isključivo na Auschwitzu, postoji opasnost da podmuklo minimaliziramo gulag, te da prešutimo ostala barbarstva. […] Kad su Saveznici stigli u Dachauu, ispred sebe su ugledali gomile leševa. To je ostavilo dojam kako se užas nacizma sveo na gomile leševa. U stvarnosti je to samo značilo kako se stroj za zatiranje i ubijanje netom zaustavio. Krematoriji više nisu radili, leševi su se gomilali. A užas, međutim, nije toliko vezan uz gomilanje leševa, koliko uz savršeno funkcioniranje tog stroja smrti. Koliko god rječita i užasna bila, slika nam ipak ne bi trebala skrivati stvarnost. Ona je tek dio onog što se događa. Genocid nad židovima doima nam se užasnijim od masovnih pogubljenja u gulazima o kojima ne svjedoče nikakve fotografije i koji su dugo zataškavani. […] Dakle, budimo podozrivi prema mentalnom barbarstvu koje, kako bi hotimice ili nesvjesno minimaliziralo zločine staljinizma, Hitlerov režim pretvara u vrhovni i apsolutni užas. […] Prepoznavanje je nužno kako bismo prevladali europsko barbarstvo.
 
Mnogo sam govorio o Auschwitzu i gulazima, no ne treba zaboraviti Hirošimu. […] U svijesti predsjednika Trumana, ali i u svijesti brojnih Amerikanaca, Japanci su bili tek štakori, ljudska podvrsta, inferiorna bića. Osim toga, u ovom slučaju pred sobom imamo činjenicu koja u sebi sadrži sastojak sazdan od dodatnog barbarstva: nevjerojatan napredak znanosti koja je stavljena u službu projekta tehnološko-znanstvenog uklanjanja jednog dijela čovječanstva. Ponavljam: najgore je uvijek moguće. […] Ništa nije ireverzibilno [nepovratidbeno] i humanistički demokratski uvjeti neprestano se moraju obnavljati, u suprotnom degeneriraju.“ (Edgar Morin, Europska kultura i europsko barbarstvo, AGM, Zagreb, 2006, str. 25-27, 48-51, 55, 59, 61-68, 71, 74, 78-82).
 
„Oživljena antička politička misao pretvorit će se u Engleskoj u političku praksu koja ima perspektivu, dok će istovremeno talijanska renesansa propasti najviše zbog izostanka kvalitativnih političkih promjena unutar i između gradova-država. […] Pogrješno bi bilo smatrati da su [masonske] lože bile demokratske u modernom smislu te riječi. Prvo, one nisu mogle, a da na neki način ne oslikavaju društveni poredak i hijerarhiju u okviru kojeg su nastajale i širile se. […] U zemlji svog nastanka [Velikoj Britaniji] masonerija je sve više postajala neka vrsta obveznog kursa moralnog usavršavanja budućih vladara. […]
 
Masoni su u drugoj polovici XIX. vijeka osnovali dvije najznačajnije okultne organizacije na otoku [Velikoj Britaniji]: Rozenkrojcersko društvo Engleske (Societas Rosicruciana in Anglia) i Zlatnu zoru (Golden Dawn). […] 'Ivanovska' masonerija bila je manje zaražena mistifikacijom društva i društvenih zbivanja koju je okultizam nužno nosio sa sobom. […] Prema povjesničaru Jamesu Billingtonu ovoga je, izgleda, bila svjesna već i Katarina Velika (vladala 1762.-1796.), kada je tolerirala englesko slobodno zidarstvo u sklopu svojih planova o približavanju Rusije europskom prosvjetiteljstvu. Istovremeno, oštro (ali bezuspješno) se suprotstavljala 'škotskom', jer je u njemu vidjela onu vrstu misticizma koji je izvirao iz, po njoj zaostalog, pravoslavlja. Tako je ''kasniji okršaj 'zapadnjaka' i 'slavenofila' već nagovješten razlikom perspektive u slobodnom zidarstvu nižih i viših redova''. […]
 
I nastanak Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca je, pored konstituiranja SAD-a, dobar primjer za sudjelovanje slobodnog zidarstva u stvaranju nacionalne države. Može se, naime, reći da je zajednička država Južnih Slavena dijelom i masonska tvorevina, jer je, pored Srpske kraljevske vlade, drugi ključni čimbenik u njenom stvaranju bio Jugoslavenski odbor koji su pretežno činili masoni. Bitno je, međutim, istaći da to tijelo nije provodilo neke tajanstvene zamisli 'europske' masonerije, već vrlo određene planove hrvatskih masona, s kojima su bili upoznati i srpski slobodni zidari. Tijekom Prvog svjetskog rata članovi Jugoslavenskog odbora su, koristeći svoje masonske veze, vodili pravu (i dosta uspješnu), diplomatsku ofenzivu na međunarodnom planu za priznavanje buduće jugoslavenske države. […]
 
Naime, u vrijeme ujedinjenja masonerije na prostorima Kraljevine SHS, hrvatska je radila po 'ivanovskoj', a srpska po 'škotskoj' konstituciji. Zbog toga su srpski masoni prihvatili da se Velika loža 'Jugoslavija' ustanovi (1919. godine), po trostupanjskom načelu, ali su zadržali svoj Vrhovni savjet koji je upravljao radom loža visokih stupnjeva. Problem je, međutim, bio u tome što je dobar dio članova Velike lože iz Srbije bio istovremeno i u Vrhovnom savjetu. Tako je […] dvojnost u rukovođenju masonerijom bila osnova za sumnjičavost dijela hrvatskih masona koji nisu imali pristupa u rad loža i organa srpske masonerije visokih stupnjeva. […]
 
Kao organizacija koja je svoju izuzetnost gradila na okupljanju postojeće društvene elite u jednoj zemlji, masonerija, u krajnjoj liniji, nije ni mogla dovoditi u pitanje ni društveni pokret ni društveni poredak koji je tu elitu stvarao. […] Na antimasonskim izložbama organiziranim u mnogim gradovima okupirane Europe, namjerno izvrnutim prikazivanjem karaktera slobodnozidarske organizacije, njene simbolike i rituala, masoneriji se pripisivalo sve ono što je zapravo činio nacizam: zastrašivanja, ritualna ubojstva, subverzivna djelatnost protiv vlastite države i naroda, zavjera protiv čovječanstva i težnja ka planetarnoj dominaciji koja bi se ostvarivala u nekom totalitarnom obliku. […]
 
Ne zaboravimo da je masonerija, čak i kada je bila pokret (u XVII. vijeku), bila to unutar određenog kulturnog procesa, dok je u društvenom, a posebno političkom pogledu, uvijek bila (i ostala) dio vladajućeg poretka, neovisno od toga o kojem poretku je riječ i bez obzira na to da li ju je isti poredak priznavao i prihvaćao.“ (Žolt Lazar, Nastanak masonerije, Uticaj kulturnih i političkih činilaca na pojavu modernog slobodnog zidarstva, Mediterran Publishing, Novi Sad, 2009, str. 29, 74-75, 82-83, 89, 92-93, 96). „Živimo u zemlji slobode i tolerancije, gdje se jednakost smatra apsolutnom vrijednošću. Neprestano nam se uvjetuje da zaboravimo razlike u ime višega cilja međusobne sloge. Govori nam se da prigrlimo jednakost ideja, a ne samo jednakost osoba. […]
 
Na početku svoga drugog mandata predsjednik Roosevelt započeo je Vrhovni sud ispunjati masonima. U razdoblju između 1937. i 1944. Roosevelt je imenovao devet sudaca, od kojih su šestorica bili masoni, dok su preostala trojica također bila pobornici masonskoga svjetonazora. U razdoblju između 1945. i 1953. Rooseveltov je nasljednik, predsjednik Harry S. Truman, još jedan mason 33. stupnja, imenovao četiri suca, sve redom masone. […] Počevši od imenovanjâ predsjednika Roosevelta godine 1941. pa sve do prvih godina mandata predsjednika Nixona (1971.) slobodni su zidari dominirali Vrhovnim sudom. […] Sudac [Robert H.] Jackson je čak priznao kako su on i ostali koji su dijelili Rooseveltovo poimanje Ustava uspjeli u svojim naporima oblikovanja demokracije u Americi imenovanjem 'naprednih' sudaca. […]
 
U našem se društvu uvelike špekulira o nadolasku Novoga svjetskog poretka. Taj se Novi svjetski poredak obično poistovjećuje sa sljedeća dva kretanja – jednome k jedinstvenoj svjetskoj vladi, a drugome k jedinstvenoj svjetskoj religiji. Neki vjeruju kako slobodno zidarstvo, svojim vjerskim poukama i snažnim utjecajem na sva tri vida vlasti (izvršnu, zakonodavnu i sudsku) predstavlja sredstvo ostvarenja Novoga svjetskog poretka.“ (John Salza, Masonstvo bez maske, Bivši mason razotkriva tajne slobodnoga zidarstva, Verbum, Split, 2015, str. 46-47, 170-171, 180).
 
Gotovo da nije problem u nominalnom smislu Novog svjetskog poretka kao takvog, već u tome što su „stari poredak“ ili više njih preteče i pretakači u neki novi poredak koji kriminal, Zemljocid i stihijska masovna ubojstva može fokusirati u neku nepoznatu nam nedodirljivu nadklasnu domenu prema kojoj je „vladavina naroda“ besmislica i smicalica planetarnih razmjera.
 

Priredio: Đivo Bašić

Povezani članci

Na djelu projekt uništavanja pravaša

HF

Pantovčak je Kolindina gora, Josipović ju napustiti mora

HF

Rafalna paljba mitraljesca Neše!

HF

Alep je Obamino Sarajevo

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...