Srbokomunistička promidžba

'Cetinska krajina u NDH' autora profesora Stjepana Markovića

 

 

Riječ je o opsežnom djelu od nekih 560 stranica i zbog svog obima i same težine, zahtojeva punu pozornost. Naime, to nikako nije knjiga sa kojom će te se zavaliti u krevet. No, dadoh si truda i sinoć sam za stolom došla do 45. stranice do podnaslova ODNOS VLASTI NDH PREMA SRBIMA I PRVI MASOVNI ZLOČNI gdje autor u jednom vrlo kratkom pasusu, iznosi svoje viđenje toga vremena, za uspostave NDH, intepretirajući postojeće stanje na paušalan i površan način. Da bih lakše približila, navodim njegove riječi: "Odmah nakon proglašenja NDH, ustaške vlasti započele su sa sustavnim progonima Židova, Roma i Srba… Uhićenja, progoni i ubojstva srba u NDH započele su već potkraj travnja 1941. na prostoru oko Bjelovara, a tijekom svibnja zločini nad Srbima počinjeni su na prostoru Korduna i Like. Tijekom lipnja počinjeni su zločini nad Srbima u zapadnoj Hercegovini, a u isto vrijeme i na prostoru Dalmacije!" Već na 49. stranici, autor nastavlja s naslovom 'Početak i razvoj srpske pobune' gdje kaže; "Pripremljena i dobro organizirana pobuna Srba protiv vlasti i poretka NDH buknula je 27. srpnja 1941. napadom ustanika na mjesto Srb u južnoj Lici. Ustanak se velkom brzinom proširio na ostala mjesta – napadnuti su: Gračac, Otrić, Malovan i Pribude…!"

Ono što me je zaprepastilo, jest nedostatak ili ono što je ispušteno, a zapravo je od presudne važnosti za razumijevanje činjeničnog stanja! Ni riječi o Četničkom pokretu, njegovom nastanku i aktivnoistima na tlu Hrvatske?! Niti pak o Orjuni?! Zašto je to tako, u to se ne bih upuštala, ali istine radi, evo jedan kratak rezime.

 

Srbokomunistička promidžba puna četiri i pol desetljeća probijala je neprestance i napadno uši Hrvatima, tiradama o ustaškim zločinima, koji su najmanje dvadesetorostruko uvećavani, sa smišljenim ciljem da se hrvatskomu narodu nametne kompleks manje vrijednosti, navodne genocidnosti i krivnje. A o brojnim zločinima nad Hrvatima, počinjenima s četničko-komunističke strane tijekom 1941. godine, nije se mogla s jugokomunističke strane čuti ni jedna riječ, kao ni o uzrocima ustaških odmazdi, što su bile plod neprekidnih srpskih zločina nad Hrvatima: od zločina u Odesi u ljeto 1917., pa do srpskih zločina u travanjskome ratu 1941.

 

I prije početka travanjskog rata Srbi su nesmiljeno ubijali Hrvate. Božo Raič iz Osmanlija, u okolici Kupresa, nalazio se početkom 1941. na odsluženju vojnoga roka. Kada se doznalo da mu je brat ustaški emigrant, bio je ubijen. Mladoga darovitog hrvatskoga književnika Ivu Kozarčanina ubio je srpski stražar na pločniku, ispred vojarne u Ilici, u Zagrebu, kada se noću, 4. veljače 1941., vraćao kući. Od ruku običnih srpskih seljaka i građana izgubili su živote: 13. veljače 1941. Luka Kolak iz Tihaljine (Hercegovina), oružnik u Kosovskoj Mitrovici, te u veljači l94l. Jerko Tolić iz Puteševice, također oružnik na službi u Srbiji.

 

Kronološki pregled travanjskih zločina

 

Sve hrvatske žrtve, koje su stradale u mjesecu travnju 1941., uglavnom su pripadale mirnomu civilnom pučanstvu; vrlo mali broj ih je poginuo prilikom razoružavanja jugoslavenske vojske, a gotovo nezanemariv je broj stradalih u izravnoj oružanoj borbi. Dosta Hrvata je ubijeno prije 10. travnja 1941., dok hrvatska država nije bila proglašena, i dok je dr. Vladko Maček, kao legitimni predstavnik hrvatskog naroda, bio lojalni član jugoslavenske vlade. Rečeno upravo govori da su onodobni srpski zločini počinjeni iz srpske mržnje prema hrvatskom narodu. Sve do konca travnja 1941., hrvatskom krivicom nije pala ni jedna srpska civilna žrtva, a vojnih osoba srpske nacionalnosti je poginulo samo nekoliko, vlastitom krivicom tijekom pobune u Dinarskoj diviziji.

 

U Hrvatskoj su prva četnička udruženja osnovana u Zagrebu 1927. pod nazivom Udruženje četnika za čast i slobodu za Kralja i Otadžbinu „Petar Mrkonjić“ i Udruženje četnika za čast i slobodu otadžbine, ali su bila ukinuta uvođenjem ‘šestosiječanjske’ diktature kralja Aleksandra 1929. Rad Udruženja četnika za čast i slobodu otadžbine je obnovljen  1930. u Zagrebu i to pod pokroviteljstvom Koste Pećanca, koji je propagirao osnivanje četničkih organizacija i davao im upute za rad. Pripadnici četničkih udruženja su bili Srbi, osim zanemarivog broja Hrvata koji su bili ’zagriženi’ Jugoslaveni. Ova udruženja su bila dio jedinstvenog velikosrpskog pokreta u Kraljevini Jugoslaviji koji se zalagao za unitarizam i monarhističko uređenje.

 

Četnička inicijativa je poslije Zagreba krenula na područjima nastanjenim srpskim stanovništvom, i to u Lici, sjevernoj Dalmaciji, Kordunu, te u Slavoniji. Srbijansko Udruženje četnika za slobodu i čast otadžbine je počelo stvarati svoje pododbore u nizu gradova i sela u Hrvatskoj. Do početka 1935. na tlu Savske banovine bilo je 114 četničkih udruženja. U samo pet mjeseci (do svibnja) 1936. godine osnovana su nova 63 udruženja sa preko 2.000 članova.

 

Brojne četničke organizacije na području Hrvatske unosile su nemir među hrvatsko stanovništvo svojim nasilnim ponašanjem, pogotovo za vrijeme proslava kad su se oblačili u četničke uniforme, često bi i legitimirali građane, silom ubirali novčane priloge za svoju organizaciju, pijančevali i poticali mnoge druge izgrede koji bi završavali krvoprolićem.

 

Iz toga razloga ban Savske banovine intervenira kod predsjednika vlade Kraljevine Jugoslavije, Milana Stojadinovića, izražavajući mu nezadovoljstvo stvaranjem četničkih organizacija u Hrvatskoj, jer četnici izazivaju strah i napetost kod Hrvata. Zboga toga je 1936. zabranjen rad četničkih organizacija u Savskoj banovini, ali su pojedine djelovale.

 

Sporazum Cvetković-Maček je naišao na oporbu u redovima raznih srpskih kulturnih prosvjetnih društava koji su posebice bili aktivni u velikosrpskom pokretu ‘’Srbi na okup’’. Pokret se protivio Banovini Hrvatskoj, te je zahtijevao da se iz nje izdvoje područja s većinskim srpskim stanovništvom i pripoje dunavskoj, zetskoj ili vrbaskoj banovini. Zahtijevalo se izdvajanje Mostara, općine Dalj i Bijelo Brdo, kotara Vukovar, dijelova kotara Benkovac i Sinj, dijelova kotara Petrinja, te 15 drugih kotareva.

 

Stajališta koja se zastupaju u pokretu ‘Srbi na okup’ usmjerena su na sve Srbe, bez obzira na stranačku pripadnost, koji treba da se „okupe radi obrane svojih života, posjeda, nacionalnih prava i interesa, te radi obrane narodnog i državnog jedinstva“. Taj pokret je osporavao drugim narodima pravo na autonomni položaj u Kraljevini Jugoslaviji, te je zahtijevao ujedinjenje svih Srba i njihovo povezivanje sa Srbijom. Ovakva retorika je rezultirala stvaranjem novih četničkih udruženja, tako da ih je u Jugoslaviji u travnju 1940. bilo više od tisuću, a u Hrvatskoj, te u Bosni i Hercegovini preko stotinu.

 

Tako su samo u Benkovcu uz pomoć ‘oficirskog kora’ 1940. osnovane organizacije kao što su Komitsko udruženje četnika, Ljotićev Zbor i Kolo srpskih sestara. Četnička udruženja su bila poluvojne organizacije, u kojima je članstvo skoro isključivo bilo srpske nacionalnosti, polagalo je prisegu, nosilo uniformu sa šubarom i na njoj kokardu ili mrtvačku glavu, te su bili naoružani. Svako je udruženje imalo svoju zastavu posvećenu u pravoslavnoj crkvi, a sastojala se od crnog polja s bijelom mrtvačkom glavom i natpisom ‘’Za kralja i otadžbinu’’. Mrtvačka glava je označavala spremnost polaganja i vlastitog života za ideologiju u koju su vjerovali.

 

Jugoslavenska je vlada u travnju 1940. formirala Četničku komandu koja je potom organizirala šest potpunih i jedan nepotpuni bataljon i regrutirala ih na dobrovoljnoj bazi iz redovne vojske. Šest bataljona u punom sastavu pridodani su po jedan svakoj komandi armije (Novi Sad, Sarajevo, Skoplje, Karlovac, Niš i Mostar). Četnička komanda je prvo bila Novom Sadu, ali se nakon početka aprilskog rata povukla u Sarajevo i zajedno se sa sarajevskim bataljonom predala Nijemcima 18. travnja.

 

USPOSTAVA NDH

 

Kada je uspostavljena Nezavisna Država Hrvatska protiv nje je stalno sve do njezina sloma vođen totalni rat za njezino rušenje.Taj totalni rat vođen je iznutra i izvana upotrebom svih mogućih sredstava od strane brojnih protivnika hrvatske državne nezavisnosti. Stoga je Ustaški pokret svoje djelovanje morao prilagođavati borbi za uspostavu Nezavisne Države Hrvatske u prvome razdoblju a u drugome borbi za njezinu obranu od posvemašnjeg uništenja. Dakle mnogi njeni politički postupci ,politička stajališta pa i sama organizacija državne vlasti posljedica su potrebe za preživljavanjem, a ne plod neke smišljene političke ideologije koju je on tobože zastupao.

 

ANTIJUDEIZAM

 

Već na početku treba naglasiti da svaki antisemitizam ili antijudeizam nije nužno i rasizam.Elementarna dužnost Židova je bila solidalizirati sa patnjama i opravdanim težnjama hrvatskog naroda među kojim su živjeli i svoj kruh zarađivali. U to vrijeme tek oko petnaest posto Židova bili su tzv. asimilanti deklarirajuči se hrvatima ili jugoslavenima a ostalih njih oko osamdeset pet posto bili su pristaše cionizma dakle židovskog nacionalizma.

 

ORJUNA

 

Makar zabranjeni 1929. god. tijekom šestosiječanjske diktature (kada je država raspustila većinu građanskih udruga), njeno članstvo je ostalo u prisnim odnosima s jugoslavenskim državnim aparatom, a u II. svjetskom ratu su u značajnom broju stupali u četničke formacije – te je u Dalmaciji bilo više četničkih postrojbi popunjenih uglavnom Hrvatima – orjunašima. Djelovanje Orjune i kasnije četnika u Splitu aktivno su podupirali književnici, poput Nike Bartulovića, Đure Vilovića, Mirka Korolije, Ćire Čičin-Šaina, Sibe Miličića i drugi. Redovito su pisali ekavicom. Niko Bartulović je 1944. bio hrvatski predstavnik na Svetosavskom kongresu u selu Ba. Bivši katolički svećenik Đuro Vilović je radio u stožeru Draže Mihailovića. U Splitu je tada djelovao Četnički odbor predvodenim vovodom Ilijom Trifunovićem – Birčaninom. Načelnik njegovog stožera bio je Radovan Ivanišević. Procjenjuje se da je među četnicima tada bilo preko dvije tisuće Hrvata.

 

SRBSKI USTANAK

 

Sedmoga srpnja 1941. je dan kada su udružene četničko-komunističke snage, krenuvši iz Srba, započele masovne likvidacije i protjerivanje civila Hrvata katolika i muslimana iz istočne Like. U srpnju 1941. godine, novoosnovana Nezavisna država Hrvatska još nije prodrla do udaljenih sela istočne Like, tako da nema govora o reakciji na „ustaški teror“. Masovne likvidacije i protjerivanje nedužnog civilnog hrvatskog i muslimanskog stanovništva bilo je pomno planirano u okviru velikosrpske strategije čišćenja prostora od nesrpskog stanovništva.  Ovu četničko-partizansku pobunu u Srbu 27. srpnja 1941. zajednički su vodili zapovjednici u novoosnovanoj četničkoj brigadi, koja je imala više od 1000 naoružanih vojnika: Miloš Torbica, Jovo Keča, Pajica Omčikus, Stevo Radenović i drugi, kao i zapovjednik partizanskoga odreda i komunistički lički vođa Đoko Jovanić, kasniji general JNA. Nitko od njih nikada nije odgovarao za ove monstruozne zločine.

 

Zdenka Bilobrk