Na putu

Dijelimo slučajno samo isto sjedalo

U očima mi purpurne boje

što ih upih krišom uz mjesec i more

Sad puna ih duša pa se prelijevaju niz lice,

desno i lijevo s trzajem tijela

Dok novu cestu, novo nebo promatram

bulji u mene tišina i čujem otkucaj sata kako uzdiše

Ne, nemaju ovi oblaci sa mnom ništa,

mi nismo iz iste priče

Nemaju ova sjedala dodira s mojim mislima,

koje se šeću negdje daleko po morskoj obali

Nema ovo putovanje s mojim sličnosti,

dijelimo slučajno samo isto sjedalo

Putujem sklopljenih trepavica,

ali nešto me stalno budi i ne da usnuti:

Dok tijela poslušno za životom putuju

duše ostaju šćućurene zauvijek uz trenutak ljepote

I s njime umiru polako…poput pjene,

                                       kad se valovi sudare o stijene

Nela Stipančić Radonić