KulturaNa putu Autor: HF13.09.2016 Dijelimo slučajno samo isto sjedalo U očima mi purpurne boje što ih upih krišom uz mjesec i more Sad puna ih duša pa se prelijevaju niz lice, desno i lijevo s trzajem tijela Dok novu cestu, novo nebo promatram bulji u mene tišina i čujem otkucaj sata kako uzdiše Ne, nemaju ovi oblaci sa mnom ništa, mi nismo iz iste priče Nemaju ova sjedala dodira s mojim mislima, koje se šeću negdje daleko po morskoj obali Nema ovo putovanje s mojim sličnosti, dijelimo slučajno samo isto sjedalo Putujem sklopljenih trepavica, ali nešto me stalno budi i ne da usnuti: Dok tijela poslušno za životom putuju duše ostaju šćućurene zauvijek uz trenutak ljepote I s njime umiru polako…poput pjene, kad se valovi sudare o stijene Nela Stipančić Radonić