Naš S.O.S.-ed – U Strasbourg po pravdu

Slovenija glede sukcesijskih pitanja s Hrvatskom sada nije ništa bliže nego što je bila prije četvrt stoljeća

Slovenija je podnošenjem međudržavne tužbe protiv Hrvatske Europskom sudu za ljudska prava (ECHR) vjerojatno iskoristila jednu od zadnjih mogućnosti za donekle prihvatljiv završetak dosad potpuno neuspješne priče o zagrebačkoj Ljubljanskoj banci (LJB) i njenim hrvatskim dužnicima. Hoće li suci u Strasbourgu imati malo razumijevanja za ljudska prava naše države (osobito poreznih obveznika) koje financijski slabi politički zaraženo hrvatsko pravosuđe, vidjet ćemo doduše tek za oko dvije godine kada će se znati hoće li tužbu prihvatiti ili odbiti.

Pritom se nameće više pitanja. Prst upiremo i u sve prijašnje vlade koje su imale više od dva desetljeća za rješenje tih stvari. Recimo, zašto je Slovenija ušla u takvu sudsku internacionalizaciju spora tek nakon što smo na istom ECHR 2014. godine izgubili 385 milijuna eura vrijednu tužbu? Je li ECHR sada uistinu najbolje mjesto za rješavanje ovoga spora s obzirom na to da je prije dvije godine isti bio pristran na štetu Slovenije, što je ukazalo i različito mišljenje jedne od sutkinja? Ne sumnjamo u to da u Strasbourgu sada vrlo dobro poznaju priču zagrebačke podružnice LJB-a, ali unatoč tome očekivali bismo da Slovenija pravdu traži (i) na sudu EU-a u Luxembourgu – te da lobira i unutar Europske komisije. Obje su države članice EU-a i bilo bi normalno kad bismo koristili i njen sud i druge institucije. Argument više za odlučniji stav Slovenije može biti i činjenica da su među dužnicima LJB-a, koje štiti hrvatsko ˝krivosuđe˝, također i poduzeća kao što su naftni velikan Ina ili PIK iz Belja, već više godina u vlasništvu Agrokora, preuzimatelja Mercatora. Zanimljivo, nema što.

U širem pak smislu (ponovno) prebacivanje priče o LJB-u u Strasbourg uz nastavak arbitražne sage u Haagu ponovno opominje da Slovenija glede rješavanja ključnih sukcesijskih pitanja s južnom susjedom sada nije ništa bliže nego što je bila prije četvrt stoljeća.

Miha Jenko, Delo, Ljubljana