Nakon dugogodišnje kontemplacije napravio sam kolekciju kopči za kravate, srebrnu i pozlaćenu
Robert Štimec, suvremeni je hrvatski umjetnik, grafički i produkt dizajner, autor je vrlo zanimljivog, osobenog ciklusa, od fotografije do dizajna.
• Gospodine Štimec, imate značajno iskustvo u dizajnu, grafici, no ostvbarili ste obiman opus u produkciji satova i nakita, dakle umjetnost u službi praktičnog.
– Pa, prvi profesionalni ugovor potpisao sam 1977. u Likumu. Radio sam arhitektonske makete i dizajn sajamskih štandova. Uzbudljivo doba i jako puno posla. Danas nezamislivo. To mi je bila zabava jer, moja prava ljubav je fizika. Nakon što sam neslavno propao na studiju fizike na PMF-u u Zagrebu, upisao sam Višu grafičku i naučio kako treba ono što mi je do tada bio hobi.
Nakon par godina intenzivnog sitotiska na staklu, uronio sam u rijetku tehniku – zračni kist na staklu. Napravio sam i prodao stotine slika prije nego sam probušio rupu u sredini stakla i umetnuo satni mehanizam. Od 1985. do 1991. iz dubrovačkog Sebastiana u svijet je otišlo oko tisuću unikatnih satova. I danas ih radim ali u drugim tehnikama. Nekako, satovi, lampe, namještaj, posude od raznih materijala, beštek i daske za rezanje su, za mene, pravi produkt dizajn. Nakit, igle za kravate, naušnice i ogrlice su ukras i, iako je i to funkcija, nije baš ona, uporabna.
• Koliko su svakodnevne stvari upotrebljive u umjetničkom izražavanju?
– Uvijek i oduvijek. Obični stari emajlirani bijeli lončići sa crvenim tufnama, još i dosta oštećeni, prodaju se na Jakuševcu za 50 kuna. Ne zbog toga jer su upotrebljivi. Taj dizajn je izdržao test vremena. Zato je umjetnost. Za sebe ću znati za 50 godina, jednostavno. Vaše pitanje mogu i drugačije tumačiti. Upotrebljavam upravo svakodnevne stvari u svojoj steampunk i recikliranoj liniji proizvoda. Iako volim upotrebljavati stare predmete, sa početka XX. stoljeća nije to obvezno. Mogu iskoristiti bilo što. Uglavnom za lampe i satove. Ponešto za nakit – vilice i stare ručne satove.
• Postoji li kod Vas neka, posebna ljubav prema satovima, prema mjeriteljima protoka vremena?
– Moj djed Stjepan, vrsni vodoinstalater, ljubitelj jela, pića i žena, zapravo je htio biti urar, sajdžija. I sa svojim grubim rukama mogao je učiniti da pokvareni sat proradi. To je neka tajanstvena sila koju imaju urmaheri. Moji pokušaji su se sveli na rastavljanje satova i korištenje dijelova. No, zidni i stolni satovi sa kvarcnim mehanizmima su obilježili najuspješniji dio moje karijere i jako ih volim.
• Nakit je posebna priča.
– Pa, da. Negdje 2008. nakon dugogodišnje kontemplacije napravio sam kolekciju kopči za kravate, srebrnu i pozlaćenu. Dugi tehnološki razvoj, nove tehnike, učenje novih vještina i pronalaženje pravih obrtnika po Zagrebu dali su mi neke nove mogućnosti. Pa su iz kopči nastali broševi, pa kopče za marame, prve naušnice, ogrlice i narukvice. Premalo vremena posvećujem tom aspektu svojeg rada jer, što ja znam, galerija mi odnosi previše energije i vremena. Ali, volim neobično, drugačije i provokativno i nastojim biti tehnički perfektan.
• Bavite se i fotografijom.
– Danas se svi bave fotografijom. Kao klinac imao sam svoj crno bijeli labos sa aparatom za povećavanje i dva pristojna foto aparata. Danas koristim fotografiju uglavnom za potrebe svoje internetske stranice ali ipak, tu i tamo svoje fotke lijepim po kombijima i kamionima. Nije puno ali moje je.
• Voditelj ste galerije Crocrodeal u Zagrebu.
– Jesam. Koji mi je vrag bio da sam se bacio u to, ne znam. Desetljećima sam želio otvoriti galeriju sa djelima domaćih autora sigurno utunkan u realnu situaciju kako ja to ionako ne mogu napraviti. Dok mi moj dragi prijatelj Hrvoje nije dao priliku da njegov lokal sa voćem i povrćem pretvorimo u galeriju. Pa sad već četiri i pol godine usred krize, u zemlji koja na kulturu gleda kao na rasuti otpad, pokušavam pomoći ljudima da ne odustanu od kreativnog rada. Budućnost je neizvjesna. Nerazborito pokušavam biti optimističan. Svakodnevno ulaze ljudi, naši i stranci, koji lijepim riječima daju transfuziju umirućem sustavu i hvala im na tome, ali, račune treba platiti.
• Što je trenutačno novo u atelijeru?
– Radim novu seriju Fibonacci lampi i liniju recikliranih lampi visilica od starih kanti kave. Radim satove sa 24 satnim mehanizmima, za one koji nisu sigurni je li ujutro i popodne. I spremam novu liniju satova, stari motivi i uzorci sa stakla printani na plexyju. Također neke kombinacije LED rasvjete i 200 godina stare hrastovine i nekoliko novih steampunk lampi. Kad stignem.
• Planovi?
– Sljedeća izložba, 24. koju organiziramo. U Lounge baru Witness, Amruševa 1, 24. rujna, samostalna izložba Olivera Mišure, akril na kartonu. I planovi za štand na Jelačić placu u prosincu. Štandovi nam otimaju veliki dio promet kroz godinu pa se desetak autora organiziralo i imati ćemo štand. Zašto ne, to je takvo doba godine. Preživjeti. Boriti se. Raditi. Kreativno.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više