Hrvatski su biskupi neozbiljni

Stepinac ima svoj dio odgovornosti jer je bio dio te šutljive Crkve pape Pija XII.

Ovoga tjedna hrvatski su biskupi Dan antifašističke borbe obilježili misom na Golom otoku, a ne u Jasenovcu. To, pogotovo kad se zna da je čak i papa Benedikt XVI. prije nekoliko tjedana posjetio Auschwitz i tamo zavapio: Gospodine, zašto si šutio?, govori o neozbiljnosti hrvatskih biskupa i neshvaćanju vremena u kojemu žive. Rekao bih da je problem crkvenih hijerarhija što su one 1990., u želji da smijene komuniste, dale podršku opoziciji – a to su bile nacionalne stranke. Dakle, vjerske zajednice nisu aktivno širile nacionalizam, ali su propustile reagirati i ukazati ljudima na pogubnost tog zla U Splitu je boravio fra Marko Oršolić (63), ugledni franjevac iz provincije Bosne Srebrene. Ovaj istaknuti teolog, politolog i publicist – ujedno i magistar filozofije znanosti i fundamentalne teologije i teologije dijaloga koji je dosad objavio tri knjige i više od 200 znanstvenih članaka – tom je prilikom u Europskom domu predstavio svoju novu knjigu "Zlodusima nasuprot: religija i nacionalsocijalizam" u kojoj kritički progovara o pasivnom odnosu Katoličke i drugih kršćanskih crkava prema najvećim zlima 20. stoljeća: nacionalsocijalizmu i fašizmu. Ovaj sin Matere Crkve – kojeg smatraju jednim od najboljih poznavatelja marksizma na ovim prostorima i kojega zbog njegovih stajališta zovu i "crveni fratar" – dobitnik je Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva, međunarodne nagrade Abt Emanuel i Povelje slobode. Osnivač je i direktor Internacionalnog multireligijskog i interkulturnog centra (IMIC) u Sarajevu. Bio je član komisije za državne simbole BiH i raznih međunarodnih i domaćih gremija. Živi i radi u Sarajevu i Münchenu.

• U predgovoru svoje knjige pišete da Katolička crkva u Hrvatskoj nikada nije jasno osudila nacionalsocijalizam i fašizam – uključujući i njihove domaće protagoniste – kao što to nisu učinile ni druge kršćanske crkve na "slavenskom jugu" Europe. Kako to objašnjavate?
– Hrvatska biskupska konferencija jest nešto rekla povodom 50. obljetnice pobjede nad fašizmom, ali je to učinila dosta blijedo i nedovoljno jasno. To pogotovo upada u oči jer je fašizam u svojoj biti antikršćanski, budući da zastupa rasizam. Zato sam u predgovoru morao napisati kako je zastrašujuća istina da na slavenskom jugu ni do 60. obljetnice pobjede nad fašizmom hijerarhijski predstavnici vjerskih zajednica nisu jasno osudili nacionalsocijalizam kao tešku zabludu.
 

• Čini se da Crkva nema tih problema kad je u pitanju osuda komunizma?
– Pitanje komunizma je nešto sasvim drugo, jer je komunizam u bivšoj Jugoslaviji bio nešto sasvim drugo od komunizma u SSSR-u i ostalim zemljama Varšavskog pakta, o čemu sam još 1973. godine govorio u Vatikanu. Tito je još 1948. raskrstio sa Staljinom i staljinistima, tako da se kod nas nikada nisu događale strahote kao u SSSR-u. Grješaka komunističke politike je bilo i u bivšoj Jugoslaviji, ali se to ne može izjednačavati s fašizmom i nacionalsocijalizmom.

• U predgovoru također ističete predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića kao "pozitivnu iznimku" jer se jasno ogradio od nacifašističke ideologije i njihovih domaćih epigona, dok s druge strane pišete kako su religijski dužnosnici i u tom procesu "nevoljko kaskali za sasvim ispravnom dnevnom politikom". Kako će na te vaše stavove reagirati većinski dio Katoličke Crkve u Hrvata?
– Neka reagiraju kako hoće, jer to je istina. Ako ja nisam u pravu, tj. ako su oni osudili ove zločinačke ideologije, neka me demantiraju. Bit će mi drago. Inače, ja smatram da je to više problem teologa nego same crkvene hijerarhije, jer bi teolozi morali svojim istraživanjima "pripremiti teren" kako bi se hijerarhija mogla jasno odrediti prema nečemu. A naši teolozi naprosto izbjegavaju ovu temu.
 

• Citiram dalje iz vašeg predgovora: "Izborom mjesta i publike s kojom će proslaviti važnu obljetnicu (misli se na 60. obljetnicu pobjede nad fašizmom, op. D.P.) neki najviši katolički dostojanstvenici su i ovog puta otposlali jasan signal da ih još uvijek zanima druga strana s kojom su se napola identificirali". Dakle, govorimo o Bleiburgu?
– Da. Istine radi, treba reći da je Katolička Crkva tom prilikom poslala svoje izaslanstvo i u Jasenovac, ali to su bili drugorangirani crkveni velikodostojnici, dok je u Bleiburg išla puno "jača" delegacija. A to je jasna poruka. Kao da ih, ponavljam, još uvijek zanima druga strana.
 

• Odnosno, ustaše?
– Ne bih rekao baš ustaše, ili samo ustaše. Bilo je tu i domobrana i drugih.

• U jednom ranijem intervjuu izjavili ste da se Katolička Crkva u Hrvatskoj bavi Bleiburgom, odnosno Križnim putem, umjesto da istraži uzroke koji su doveli do Križnog puta?
– To je točno, oni se stalno bave parcijalnim stvarima, a treba se baviti cjelinom procesa. Njemački biskupi i katolici su to davno završili jer su počeli još 1945. godine. I Vatikan je to završio, svi osim nas.
 

• Zašto mi još nismo?
– Zato jer se to kod nas pokušava preskočiti. A ništa u životu ne možete preskočiti. Ne možete iz prvog razreda u četvrti.
 

• Što su za Vas ustaše: "borci za hrvatsku stvar" ili nešto drugo?
– Ustaše su već 1941. usvojili sve njemačke zakone. Ne samo da su bili bliski s nacistima, nego su se pokušali potpuno identificirati s njima. Dakle, ne samo da je NDH bila kvislinška tvorevina, nego se željela potpuno izjednačiti s Trećim Reichom. Druga je stvar što su se neki od njih u vrijeme "hladnog rata" uspjeli prikazati kao žrtve komunizma.
 

• Poznata je teza povjesničara Erica Hobsbawma da fašistički režimi u malim zemljama ne mogu uspjeti bez značajne podrške lokalne crkve. Bi li NDH uopće bila moguća bez "supporta" Katoličke crkve?
– Ne treba miješati dvije stvari. Jedno je podrška Crkve – valja reći da Stepinac, osim u početku, nije podržavao NDH. Međutim, NDH je uzela katolicizam kao podršku i pozivala se na njega, a vrhuška Crkve nije dovoljno reagirala na tu zloupotrebu – uzmite samo molitvenik koji je Crkva radila za te "hrvatske vojnike".
 

• Dr. Vjekoslav Perica u svojoj knjizi "Balkanski idoli" piše da su u 90-ima na prostoru bivše Jugoslavije sve velike vjerske zajednice poticale nacionalizam i međunacionalnu mržnju, osim vaših franjevaca iz Bosne Srebrene i derviša iz Prizrena. Slažete li se s tom ocjenom?
– Dobro, to je možda malo paušalna tvrdnja. Crkva je "narod Božji", tako ju je definirao Drugi Vatikanski koncil. Ja bih rekao da je problem crkvenih hijerarhija što su one 1990. godine, u želji da smijene komuniste, dale podršku opoziciji – a to su bile nacionalne stranke.Dakle, vjerske zajednice nisu aktivno širile nacionalizam, ali su propustile reagirati i ukazati ljudima na pogubnost tog zla.

• Znači, nije u pitanju "grijeh činjenja" nego…?
– Grijeh propusta, da. I pasivizma. Crkva je morala biti puno jača u obrani međunacionalne tolerancije i zaštiti ljudskih prava, a ne u nacionalnim ideologijama.
 

• Zašto ostatak Katoličke crkve nije 1941. postupio onako kako je postupila franjevačka provincija Bosna Srebrena, koja se već početkom NDH ogradila od ustaškog pokreta, osudila ga i, štoviše, svim pripadnicima reda zabranila suradnju s ustašama pod prijetnjom isključenja iz reda?
– Istina je, Upute generalnog definitorija Franjevačkog reda od 24. lipnja 1941., kao i Izjava Bosne Srebrene od 1. svibnja 1945. – dokumenti koje objavljujem u svojoj knjizi – jasan su dokaz da se moglo boriti protiv fašizma i suprotstaviti mu se. E, sad, zašto i ostali nisu postupili tako – pa ja zato i pišem ove knjige.

• Smeta li Vam kad Vas zovu "crveni fratar"?
– Ne smeta mi, a ne znam ni što to znači. Pa svi smo crveni ispod kože. Mislim da me zovu tako jer sam se bavio studijem marksizma, ja sam više marksolog.
 

• Imate li problema u crkvenoj hijerarhiji zbog svojih stajališta?
– Nemam nikavih problema unutar Crkve. Zašto bih imao, zar govorim nešto krivo? Neka me demantiraju – bit će mi drago.

• Je li Stepinac blaženik ili nacifašistički kolaborant?
– Stepinac je blaženik jer ga je papa takvim proglasio, i to je osobno zaslužio. Međutim, bio je čovjek koji nije shvatio svoje vrijeme, ni tada ni kasnije. Vjerojatno ga nije trebalo osuditi, ali on ima svoj dio odgovornosti jer je bio dio te šutljive Crkve pape Pija XII.

Damir Pilić, Slobodna Dalmacija, 25. VI. 2006., http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20060625/nedjeljna-prilog01.asp