EKSKLUZIVNO – Referendum je prilika da spriječimo Bruxelles da nam određuje koliko moramo primati migranata
Mađarski premijer Viktor Orbán je deset dana prije referenduma koji će se održati 2. listopada dao ekskluzivni intervjuu portalu Origo.hu.
• Koje će biti posljedice mađarskog referenduma u Europskoj uniji? Koje korake planirate poduzeti dan nakon referenduma, 3. listopada? Naime, spominjali ste to u zadnjem intervjuu u radiju i mediji su otada puni nagađanja. Što možemo znati o tomu?
– Da sam želio reći što nam je činiti poslije referenduma, onda bih to i rekao. Nisam rekao jer nisam želio. Nisam rekao jer bi bilo preuranjeno, s obzirom da će ishod referenduma odrediti put kojim ćemo krenuti. Sada ne trebamo razmišljati o razdoblju poslije referenduma nego – kako Amerikanci kažu: first thing first – prvo trebamo odraditi referendum. Ako on bude uspješan, s uvjerljivom veličinom, to će uzrokovati drukčije korake nego ako rezultat bude neuvjerljiv. Stoga zasada nema smisla nagađati. Ali naravno referendum ima i imat će javnopravne posljedice.
• Mislite na izmjenu temeljnog ugovora EU-a?
– Mađarski stav o izmjeni temeljnog ugovora EU-a istovjetan je stavu V4. Prvo trebamo odrediti na koji način želimo reformirati Europsku uniju. Kada to budemo znali, trebamo odlučiti o pravnom obliku. Ako se u Rimu, kada u ožujku sljedeće godine zaključimo rasprave o reformama EU-a, pokaže da temeljni ugovor valja izmijeniti, onda ćemo to i predložiti. Ako se pokaže da se probleme može riješiti i bez toga, onda ćemo reći kako izmjena nije potrebna. Dakle, prvo treba odrediti sadržaj, a tek potom pravni oblik.
• Jasno je koji bi Vas rezultat zadovoljio, no koji je rezultat zbog kojeg biste bili razočarani?
– Ja sam uvijek pomalo razočaran kada je omjer sudjelovanja manji od 100 %, jer polazim od pretpostavke da je riječ o budućnosti Mađarske. I to čak ne o našoj osobnoj budućnosti nego o budućnosti naše djece, unuka, o vrlo važnoj stvari. Za mene je razočarenje ako ima makar i jednog građanina kojega ne zanima sudbina vlastite države. Stoga bih, naravno, bio zadovoljan u slučaju 100%-ne izlaznosti, no točno znam da je to daleko od političkih realnosti. Ozbiljno govorim, potreban mi je svaki čovjek i treba nam mišljenja svakog čovjeka. Ja upravo s tog aspekta promatram referendume: ne smatram ih političkom borbom nego nacionalnom stvari. A ako nedostaje makar i jedan glas, nacionalna stvar više nije cijela. Nacionalna stvar minus jedan – odnosno minus onaj broj koliko ih ne izađe.
• Demokratska koalicija i Jobbik pretpostavljaju da će u slučaju važećeg referenduma parlamentarna većina raspustiti parlament i organizirati prijevremene izbore. Je li za Vas zamisliv takav scenarij?
– Ljudi su 2014. godine izašli na birališta i donijeli su odluku na četiri godine, kako bi političke snage kojima su dali povjerenje rješavale stvari države. Mi smo se obvezali za to. Trebala bi postojati iznimno teška vanjska okolnost a da čovjek ne ispuni tu svoju obvezu. Dakle, mi imamo dogovor s ljudima da ćemo četiri godine, do sljedećih izbora obaviti posao. A prijevremeni izbori su, k tomu, često puta podmukla stvar. Ako razlog nije vrlo jasan, tamo postoji neko lukavstvo. A ljudi točno ćute kada više nije riječ o njima, o njihovoj budućnosti nego o nekom političarskom pametovanju i varanju. Ljudi, čak i ako ne prate komplicirane političke procese, imaju ugrađene radare i jednu stvar shvate nepogrešivo: kada se iza neke političke akcije, pomaka ne skriva ponašanje koje je u njihovu interesu, nego politički osobni interes. Nije slučajno da se na prijevremenim izborima obično gubi. U Mađarskoj je to razvidno u lokalnim izborima, a u europskoj velikoj politici Schröder je tako izgubio kancelarsku fotelju i njemački SDP se je time našao u oporbi. Jasno je dakle da za prijevremene izbore trebaju postojati dobri i jasni razlozi. Smatram kako tako nešto ne postoji u Mađarskoj, jer Mađarska ide u dobrom smjeru.
• Nakon samita EU-a u Bratislavi premijeri Fico i Sydlo bili su optimisti što se pitanja kvota tiče, no Juncker je sada putem svoga glasnogovornika poručio kako pitanje kvota uopće nije skinuto s dnevnoga reda. Kako vi gledate na pitanje kvota u EU-u?
– Glavom Mađara teško je točno shvatiti to jer smo mi u Mađarskoj navikli kako je za prihvaćanje nekog pravila, zakona potrebna parlamentarna odluka i točka. U nas je jedan zakon – jedna odluka. EU nije toliko jednostavan sustav, tamo su za obvezujući zakon potrebne tri odluke. Potrebna je odluka komisije, parlamenta i vijeća. Europska komisija je u tom pitanju donijela odluku: želi obveznu kvotu i podnijela je Europskom parlamentu taj prijedlog. Parlament – iako se formalno o tomu još nije glasovalo – znamo da isti podupire. Potom još dolazi vijeće, što znači vijeće predsjednika vlada i ministara. Tamo se borimo da to spriječimo, i ja tamo u suradnji s nekoliko premijera mogu iznuditi političku odluku kojom možemo promijeniti dvije ranije odluke.
U politici se iz grješke rađa nova grješka
• U Francuskoj nastaje vrlo specifična situacija. Većina migranata je u Parizu, a francuska vlada htjela bi ih rasporediti diljem cijele zemlje. Međutim, cijeli niz regija i gradova prosvjeduje protiv toga. Kakvo je Vaše viđenje o europskoj raspodjeli kvota: znači li to da bi ista, ako bi se odnosila i na Mađarsku, ustvari utjecalo na sva mađarska naselja?
– Pravilo u politici je da se iz grješke rađa nova grješka. Ako učiniš neku grješku i to ne ispraviš, iz toga će proizići daljnje loše odluke, greške. Europska unija, komisija i sud zajednički, donijeli su lošu odluku kada su osudili Mađarsku jer smo ljude koji su nezakonito ušli u Mađarsku držali u zatvorenim kampovima. Jer ako bi npr. Francuska sada svaku ilegalno pristiglu osobu mogla držati u zatvorenom kampu, u zemlji bi bilo nekoliko velikih zatvorenih kampova. No budući da se to ne dopušta, migranti preplavljuju državu, a vlade su prinuđene raseliti ih po gradovima, županijama, manjim-većim naseljima. Stoga, ako bi nam EU mogao nametnuti obveznu kvotu useljavanja, to bi se odnosilo na sva naselja u Mađarskoj. Stoga kažem kako je prisilna kvota stvar svih 3200 mađarskih naselja. Ne odlučujemo samo o sudbini zemlje za sljedeće generacije nego i o svojoj lokalnoj sudbini. Ako ne odbijemo prisilnu kvotu, jednom će se samo u susjednoj kući pojaviti useljena migrantska obitelj. Ili čak i više takvih. Poznajemo konflikte koji iz toga proistječu. Ako ima obvezujuće kvote, ima i raseljavanja i to će utjecati na svako naselje u Mađarskoj.
• Možete li uopće zamisliti neki europski konsenzus o kvotama? Ili da pojednostavim: Njemačka želi da bude kvota jer tamo stižu migranti. Mnoge zemlje, npr. višegradske, to ne žele. Je li moguća suglasnost tamo gdje su toliko suprotstavljeni interesi?
– Moglo bi postojati zajedničko europsko stajalište, ja sam jedno takvo i predložio ali zasada nije prihvaćeno. Koji je bit problema? Pušteno je milijun i pol – dva milijuna ljudi koji su na područje EU-a ušli ilegalno. Nismo ih mi pustili jer smo mi pomoću ograde učinili upravo suprotno, ali pustila ih je Njemačka politikom „riješit ćemo“ i „dobrodošli“. Dok se u Njemačkoj ne odredi gornja granica, migranti će njemačko ponašanje tumačiti kao poziv za dolazak u Europu. Sada je situacija još uvijek takva. Što sada njemački političari mogu reći svojim biračima? Osim da žele vratiti kolo vremena… Što je dobra ideja, no nažalost to je nemoguće. Mogu reći: naš njemački problem riješit ćemo raspodjelom migranata. Problem koji postoji u Njemačkoj možemo smanjiti na način da ćemo migrante, pozivajući se na solidarnost, prebaciti u druge zemlje EU-a. No tu postoji i više problema.
Svatko tko je ušao ilegalno, treba se tamo vratiti
Prvi je da je to nehumani prijedlog, jer ako se nekoga negdje prebaci, treba ga i privezati uz neko stablo, inače će se vratiti u Njemačku. Drugi je problem da je suprotno europskoj solidarnosti da netko donese nacionalnu odluku o puštanju ilegalnih migranata, a problem nastao zbog toga želi rješavati na međunarodni način. Ako nikoga nisu konzultirali prije donošenja odluke o puštanju migranata, kako mogu očekivati da posljedice te odluke snose drugi? Da smo sudjelovali i u donošenju odluke, moglo bi se razgovarati o tomu, ali ovako ne može. Koji je moj prijedlog? Suglasan sam da treba pokupiti one koji su ilegalno ušli i treba ih izvesti. Ali ne u druge zemlje EU-a nego izvan EU-a. Pitanje je, gdje. Stoga mi kažemo u našem akcijskom planu naziva Schengen 2.0 da izvan područja EU-a, uz oružanu zaštitu vojske iz EU-a, uz financijsku potporu EU-a trebamo izgraditi velike izbjegličke kampove. Svatko tko je ušao ilegalno, treba se tamo vratiti. Tamo može podnijeti zahtjev, a ako se nađe zemlja koja ga je voljna primiti, može doći. A sve dotada mora boraviti u velikom kampu izvan Europske unije. To može biti i na nekom otoku, ili negdje na obalnom dijelu u sjevernoj Africi, no EU u vlastitom interesu mora garantirati sigurnost i opskrbu toga područja.
• Kako se to protjerivanje može provesti u praksi? Figaro upravo piše o tome da 96 % migranata koji su dobili izgon, a po nekim političarima čak 99 %, ostaje u Francuskoj. To jest, ne mogu ih vratiti u njihove zemlje.
– Zato što nema jedinstvene volje u vladi. Da bi to postojalo svugdje u Europi, moglo bi se obaviti tu tešku zadaću koja nije laka ni moralno ni ljudski, no ako ih ne izvedemo iz EU-a, oni će ostati ovdje. A onda dolazi zahtjev ili prisila da ih podijelimo pa će onda svi biti u problemima. Postoji jedno jedino rješenje koje je dobro za sve, a dobro je i za nas koji još nismo u problemima, jer smo se zaštitili, a i zemljama kao Njemačka koja je u problemima: a to je da ih se makne s područja EU-a.
• Je li to općenito rješenje za ovaj problem?
– To bi riješilo sve dosadašnje probleme.
• A što bi se dogodilo dugoročno?
– Ne smije se dopustiti da se to ponovi. Vanjske granice EU-a treba zaštititi. Inače će ponovno biti problema.
Granice se ne smije izbrisati