Čini se kao da se i HDZ i SDP zapravo pribojavaju mogućeg pozitivnog ishoda arbitraže
Dvije najjače političke grupacije napokon su postigle politički konsenzus oko naftne kompanije. Problem je što su i jedna i druga politička opcija pokazale do sada samo oklijevanje, kompromiserstvo i krajnji nedostatak strategije i političke volje. Čini se kao da se i HDZ i SDP zapravo pribojavaju mogućeg pozitivnog ishoda arbitraže…
Kad je energetika u pitanju, kao posljedica !afere konzultantica" INA se nametnula kao jedina predizborna tema ove političke kampanje. Dvije najjače političke grupacije napokon su postigle politički konsenzus oko naftne kompanije, bar ga kao takvog javno iskazuju. Takva promjena stavova dobra je za Hrvatsku, čije pozicije će biti jače uoči očekivanog dovršetka arbitraže pred Međunarodnim sudom za investicijske sporove u Washingtonu. Tko god preuzme vlast, mađarski MOL može strepiti od borbe, a možda, nekim čudom, čak i povratka u turbulentne godine koje je obilježio premijerski mandat Jadranke Kosor, kada se na momente činilo da će problem s upravljačkim pravima biti riješen u herojskoj i domoljubnoj maniri. Umjesto toga, oklijevanje i politički kompromisi na vlastitu štetu u međuvremenu su uzeli danak u kompaniji, čija pozicija je sada lošija nego 2012., čime je povratak kontrole nad kompanijom i dalje stvar od prvorazrednog nacionalnog interesa. Nakon arbitraže MOL bi morao moći biti prisiljen da se odrekne dominacije nad upravljanjem INA-om, no to i dalje ne rješava druga pitanja kao što su opstanak i nastavak modernizacije rafinerije Rijeka, odnosno strategiju za opstanak Siska, ako za to postoje ekonomski utemeljeni razlozi. Sve to odavno poziva na sveobuhvatnije rješavanje problema INA-e.
S obzirom da Hrvatska iz nekog nepoznatog razloga uopće nije ispucala sve pravne adute, a pad Tomislava Karamarka je političarima pokazao da se s INA-om ne treba šaliti, bilo bi upravo tragično da se konačno ne dogodi kvalitetan rasplet teških odnosa. Dok bi HDZ pričekao arbitražu i čini se kao da ne postoji više nego načelna strategija kako dalje, SDP-ova koalicija bi od MOL-a otkupljivala udio u INA-i, bez da je uopće poznato bi li MOL prodavao svoje dionice. Po kojoj cijeni i čijim novcem nije jasno, iako se o tome već pričalo prije par godina. Sama Mađarska je početkom desetljeća, stvorivši nepovoljno okruženje, prisilila nekolicinu velikih energetskih kompanija na povlačenje iz zemlje. Od ruskog Surgutneftegaza (kojemu su brutalno ograničili glasačka prava) otkupili su 21% MOL-ovih dionica, E.On je prodao svoje plinsko poslovanje, a francuske tvrtke u mađarske ruke vratile su vodoprivredna poduzeća. Viktor Orban kao poluge moći koristio je elektroprivredu MVM, po potrebi se i zaduživao, a takva strategija, koja je dovela do pada cijena komunalnih i energetskih usluga i danas je jedan od najjačih političkih aduta njegove stranke.
SDP-ov Zoran Milanović postavši premijer nije skrivao simpatije za „Orbanomiku“, ali mu na pamet nije palo da se i sam zaputi u tom smjeru. Umjesto toga instalirao je “svog Petrovića“ i okrenuo leđa problemu koji je u konačnici i započeo SDP, prepustivši 2003. INA-u MOL-u na sramotan način… Nema nevinih, to i jest problem s INA-om. I jedna i druga politička opcija pokazale su do sada samo oklijevanje, kompromiserstvo i posvemašnji nedostatak strategije i političke volje pa je pitanje je li realno očekivati revoluciju u budućnosti. Jer, riječ je o istim ljudima u istoj situaciji. Čini se kao da se i HDZ i SDP zapravo pribojavaju mogućeg pozitivnog ishoda arbitraže koji će ih u javnosti natjerati na odlučnije poteze. Ni jedna država koja drži do sebe ne bi se dovela u ovakvu situaciju. Država po svojoj prirodi ima snažne poluge moći, ima pravosuđe i donosi zakone pa je uistinu sramotno da se cijela priča razvlači kao negledljiva sapunica. Ako pogled u prošlost definira budućnost, onda INA-ina nije sjajna.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više