Polarno pitanje. Rusija treba preispitati stav o Antarktiku
Položaj Rusije na Arktiku izmijenio je demarš Danske. To je kraljevstvo službeno odbacilo ruski prijedlog za započinjanje razgovora o mogućnosti da se ubrza donošenje odluke u UN-u o uzajamnom širenju na Arktički pojas. Tijekom protekle dvije godine, Moskva i Kopenhagen pregovarali su o razgraničenju spornih područja šelfa u blizini Sjevernog pola na koje pretenzije polažu kao na nastavak podvodnog grebena Lomonosova. Rusko-danski dogovor ubrzao bi priznanje njihovih pretenzija na odgovarajuće dijelove kontinentalnog arktičkog šelfa u Komisiji UN-a o epikontinentalnom pojasu. Međutim, Danska je odbila rješavanje pitanja na temelju bilateralnog sporazuma.
Tijekom proteklih 15 godina naša zemlja nije uspjela pronaći strateškog partnera u Arktiku. Rusko-kanadski pregovori propali su zimi 2002. zbog problema pripadnosti Sjevernoga pola. Ugovor iz Murmanska pukao je u jesen 2011. godine, kada je Norveška odbila priznati Rusiji ekskluzivno pravo na Sjeverni morski put i počela je istiskivati ruske ribare iz područja Svalbarda. SAD ne priznaje ni sustav sektorske podjele Arktika, ni posebna prava Rusije na Sjeverni morski put, Istočno sibirsko more i otočje Delong. Situaciju dodatno komplicira i činjenica da su sve te arktičke zemlje ujedno i članice NATO-a, koje međusobno koordiniraju stavove. Međutim, to ne znači da mi ne možemo pronaći saveznike u arktičkom pitanju. Prirodni partneri Rusije su na Antarktiku. Da bi dobila njihovu podršku, Rusija bi trebala korigirati svoj stav o tom kontinentu.
U prvoj polovici prošloga stoljeća osam zemalja – Velika Britanija, Australija, Novi Zeland, Francuska, Njemačka, Norveška, Argentina i Čile – izrazilo je namjeru pripajanja područja Antarktika svojim teritorijima. Ugovor o Antarktiku iz 1959. koji su izradili SSSR i SAD, blokirao je njihove težnje. Tim je dokumentom zabranjeno da se proglasi suverenost nad bilo kojim dijelom antarktičkog područja kao i provođenje vojnih aktivnosti, uključujući i nuklearne testove. Te su odredbe su potvrđene nizom međunarodnih konvencija iz 1980-ih, kojima je uveden moratorij na eksploataciju mineralnog i biološkog bogatstva u Južnom oceanu.
Način internacionalizacije Antarktika i Južnog oceana koristan je za Sjedinjene Američke Države. (Samo u priantarktičkim vodama teoretski je moguće stvoriti pomorske baze, alternativne američkoj prevlasti u južnoj hemisferi.) Rusija, s druge strane, ne prima nikakve opipljive dividende iz tog režima. Jedina iznimka je sloboda znanstvene djelatnosti na Antarktiku. Međutim, to se može obavljati na temelju bilateralnih sporazuma s prijateljskim zemljama, poput Francuske ili Argentine.
No, promjenom stava o Antarktiku, Rusija odjednom otkriva za sebe čitav niz mogućnosti. Prvo, SAD neće moći optuživati Rusiju za nedosljednost u pitanjima Arktika i Antarktika. Moskva će čvrsto braniti stav o raspodjeli polarnih prostora po sektorima. Drugo, američka diplomacija bit će lišena mogućnosti pozivanja na "antarktički presedan“ po pitanju internacionalizacije Arktičkog oceana. Ruski diplomati, s druge strane, neće morati dokazivati razliku između Arktičkog i Južnog oceana. Treće, Rusiji će biti lakše zaštitili svoja ekskluzivna prava na Sjeverni morski put i unutarnje arktičke vode. "Povijesno vlasništvo" antarktičkih zemalja (što je Sovjetski Savez, usput, namjeravao priznati još 1940-ih godina) može poslužiti kao dobar presedan za Arktik.
Konačno, Rusija može dobiti veliki broj saveznika u arktičkom pitanju, posebno u Latinskoj Americi. Nisu isključene konzultacije između Rusije i Novog Zelanda, s obzirom na uglavnom pozitivnu prirodu naših odnosa s tom zemljom. Problem podjele Antarktika može postati temom rusko-francuskog i rusko-britanskog dijaloga. Rusija pri tomu ne treba nužno otkazati ugovor o Antarktiku iz 1959. godine. Moskva može započeti konzultacije s potencijalnim antarktičkim državama o priznavanju njihovih posebnih interesa na Antarktiku.
Od velikog interesa je brazilski presedan iz 1986. – najava o postojanju "zona interesa" te zemlje na Antarktiku bez formalne spojenosti s relevantnim područjem. Zanimljiva je i francuska inicijativa iz 2010. o uspostavi "antarktičkih rezervata" pod tutorstvom pojedinih zemalja. Ako Francuska stvori takav "rezervat" na Adelinoj zemlji, a Britanija na Zemlju Georgea V, to će biti neizravno priznanje njihovih teritorijalnih zahtjeva na Antarktiku. Rusija također može postaviti pitanje o reviziji protokola iz Madrida iz 1991. godine kojim se blokira vođenje poslovnih aktivnosti na Antarktiku.
Moskva, naravno, takve korake treba poduzeti ne kao jednostrani dar, nego uz ispunjenje cijelog niza uvjeta od strane antarktičkih država. Riječ je, prije svega, o izjavi o podršci pozicije Rusije u arktičkom pitanju. Drugo, o izjavi o priznanju ruskih prava na sovjetski sektor Arktika. I treće, o zajedničkoj izjavi o uzajamnom priznavanju povijesnih zahtjeva stranaka na Arktiku i Antarktiku. Čini se kako su mnoge od antarktičkih država spremne ići na raspravu o takvom formatu odnosa. To jest, Rusija će na Antarktiku naći saveznike u borbi za Arktik.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više