Svi putovi vode u – Tavankut

U Srbiji je bolje biti Bunjevac nego bunjevački Hrvat

 

 

Otvoreno pismo „Hrvatskoj riječi“ (uredništvo i naklada), Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Beogradu, Konzulatu Republike Hrvatske u Subotici, DSHV-u, HNV-u, Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata, RTV Novi Sad (Redakcija Informativnog programa na hrvatskom jeziku), svim udrugama u Srijemu, Hrvatskom kulturnom centru u Novom Sadu, „Hrvatskim novinama“, „Hrvatskom fokusu“, „Zovu Srijema“ i Hrvatskoj matici iseljenika, a povodom vijesti u Dnevniku na hrvaskom jeziku od 30. rujna 2016. godine, na RTV2 u 17.45 sati, o asfaltiranju šorova u Tavankutu, kao ispunjenju obveze države Srbije prema ovdašnjim Hrvatima, a na inicijativu HNV-a i DSHV-a.

Jedna od najpoznatijih parabola na cijelome našem planetu je: „Svi putovi vode u Rim“. U njoj je grad Rim simbol kulture, umjetnosti, mode i, općenito, svega najljepšeg na našoj Zemlji, a preko te parabole u svakom čovjeku sama pomisao na grad Rim izaziva samo lijepa i pozitivna osjećanja i asocijacije: kultura, svjetlost, ljepota, radost i glamur. I dok je cijeli svijet tako, s punim pravom, upućen na Rim, ovdje na prostoru skrajnutom od Europe, a i u njemu skrajnuti do krajnjosti pripadnici hrvatskog naciona u Republici Srbiji upućeni su na Tavankut – svi putovi Hrvata u Srbiji vode u Tavankut!

 

Za parabolu „Svi putovi vode u Rim“ cijelom svijetu i samom Rimu trebale su tisuće godina, a za parabolu Hrvata u Srbiji „Svi putovi vode u Tavankut“ bilo je potrebno nekolicini ljudi svega desetak godina. Već sam pojam grada Rima je sušta suprotnost nečemu što se zove Tavan i još Kut. U Rimu je sve blistavo, a u kutu jednog tavana je najčešće debeli sloj prašine, paučina i poneki mrtav štakor. Ali na ovom tavanu vješti bunjevački Hrvati objesili su slaninu kupljenu od novaca svih Hrvata u Republici Srbiji i na nju vabe one koji će im višestruko vratiti cijenu te slanine.

 

Vješto koristeći stvaranje nacionalnih vijeća, vješto koristeći nesretni sistem izbora preko elektora, plagirajući glasove za izbor tih elektora i služeći se raskolom u hrvatskom korpusu već u samom početku konstituiranja, sve krovne institucije Hrvata u Srbiji su formirane u Subotici, na krajnjem sjeveru države. U njeziom kutu na tavanu.

 

Prvi broj „Hrvatske riječi“, u vrijeme osnutka ovih institucija, piše da je Subotica u to vrijeme grad s najviše Hrvata u Srbiji i da ih ima 16.688. Dalje, međutim, piše da u Beogradu ima 10.381 Hrvata, Somboru 8.106, Novom Sadu 6.263, Apatinu 3.776, Srijemskoj Mitrovici 2.547, Zemunu 2.430, Šidu 2.086, a slijede Ruma, Inđija, Stara Pazova… Na kraju ove statistike se kaže da pripadnika hrvatske zajednice ima u svim općinama u Srbiji, s izuzetkom Lapova, a stoji i da u Nišu ima 407 Hrvata!

 

Subotica kao grad ima najviše Hrvata ali ukupan broj Hrvata, disperziran po cijeloj državi, je tri puta veći, i u Subotici, dakle, živi samo 25 % Hrvata. Možda to i ne bi smetalo ali upravo je Subotica karakteristična po jednoj pojavi koja je rak-rana u hrvatskom korpusu u Srbiji. To je dioba na razne vrste Hrvata! Naime, od tih 16.688 Hrvata u Subotici je jednostavno neuhvatljivo koliko njih se izjašnjava kao „Hrvati“, koliko kao „bunjevački Hrvati“ i koliko kao „Bunjevci“. Pritom Bunjevci ne priznaju nikakve dodirne točke s Hrvatima, a govore isti jezik i imaju iste običaje kao „bunjevački Hrvati“!!! U toj neuhvatljivoj papazjaniji subotički Hrvat može biti Hrvat, bunjevački Hrvat ili Bunjevac, već po potrebi, iz čiste osobne koristi, jednostavnije rečeno, ono što je bolje biti, ili još bolje rečeno, koja strana mu ponudi više novca, posao, honorare i sl.

 

A u Srbiji je bolje biti Bunjevac nego bunjevački Hrvat, ali je bolje biti bunjevački Hrvat nego „običan“ Hrvat. Država protežira one koji se izjašnjavaju da su Bunjevci, bolje reći one koji tvrde da nisu nikad ni bili Hrvati, te su tako dobili status naroda, svoje nacionalno vijeće, svoj jezik i sve drugo.

 

I tu bi trebao biti kraj bunjevačkog pitanja. Kad se odvoje Bunjevci, kao kukolj u žitu, ostaju Hrvati. Međutim, oni koji govore isti taj jezik i imaju iste takve običaje, a neće da budu Bunjevci, neće da budu ni „obični“ Hrvati, jer to je ovdje, rekli smo, najgora opcija! Zato sebe zovu bunjevačkim Hrvatima, naglašavajući to svaki put i u svakoj prilici. Takvih ima samo u Subotici i njezinoj najbližoj okolici i nigdje više u Srbiji! I samo zato je sve što je hrvatsko ovdje, pa i sav novac, u Subotici i njezinoj najbližoj okolici, u Tavankutu. Svi putovi vode u Tavankut. Svojom „politikom“ bunjevački Hrvati, a u suštini je u pitanju mali broj oligarha koji, naglašavajući tu svoju specifičnu pripadnost, unose nove podjele u hrvatski nacionalni korpus, a već su nas ranije podjelili po svim mogućim i nemogućim šavovima.

 

Uza sve smicalice bunjevački Hrvati su vješto postali većina u Hrvatskome nacionalnom vijeću (HNV), čije sjedište su smjestili u Suboticu, a na njegovo čelo bunjevačkog Hrvata Slavena Bačića (s njegovim ocem koji je siva eminencija u toj instituciji). HNV (čitaj Slaven Bačić) raspolaže s godišnjim budžetom od preko 20 (dvadeset) milijuna dinara, a odmah da kažemo da od toga kolača dijeli udrugama i manifestacijama svih Hrvata u Republici Srbiji 1,5 (jedan i pol) milijuna dinara! I to više od 70% subotičkim udrugama.

 

Još većim (kulturnim) smicalicama osnovan je Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata (ZKVH), koji se predstavlja kao jedina krovna kulturna institucija Hrvata u Republici Srbiji. I njegovo sjedište je u Subotici, a na čelu mu je bunjevački Hrvat Tomislav Žigmanov. Sam naziv ove institucije je separatistički, jer govori da za nju Hrvati u Srbiji izvan Vojvodine ne postoje. A Žigmanova ne samo da ne zanimaju Hrvati izvan Vojvodine, već ni oni dalje od Subotice, bolje reći njegova rodnog Tavankuta.

 

Zavod (čitaj Tomislav Žigmanov) također raspolaže s visokim godišnjim budžetom (uz dodatne prihode kroz djelatnost) od preko 12 (dvanaest) milijuna dinara, koje troši na plaću svog direktora i još par službenika, a ostalo na honorare, protežiranje i promocije svojih poslušnika. Ne treba naglasiti da su ogromna većina poslušnika bunjevački Hrvati iz Subotice, uz neznatan broj Hrvata iz drugih krajeva Vojvodine, kojima, također iz osobnog interesa, ne smeta ovakav način rada. Trče u Suboticu za pare i honorare kao mušice na jako svjetlo. I njima svi putovi vode u Tavankut.

 

A Tomislavu Žigmanovu kao direktoru ZKVH nije bila dovoljna samo ta funkcija, od nedavno je i predsjednik jedine „relevantne“ političke stranke Hrvata u Republici Srbiji, Demokratskog saveza Hrvata Vojvodine (DSHV), stranke za koju Hrvati izvan Vojvodine također ne postoje, ali stranke za koju se nikad nije znalo koliko ima članova. A biće da ih nema. Dokaz za to je i da je Žigmanov vještim (političkim) smicalicama izabran srpskim, a ne hrvatskim glasovima, za zastupnika Hrvata u Skupštini Republike Srbije! Na isti način u Vojvođansku skupštinu izabrana je Vesna Prcić, bunjevačka Hrvatica također iz Subotice (predsjednica Komunalne radne organizacije „Pogrebno“ u Subotici, kakva simbolika). I jedino ovo dvoje ljudi zastupa sve Hrvate iz Republike Srbije u svim političkim tijelima ove države!!! Nitko više.

 

Prcićka se nedavno snažno suzdržala oko glasovanja za usvajanje tradicionalnih simbola Vojvodine, a Žigmanov još nije beknuo u Skupštini Srbije, iako je na sav glas vikao kako će tamo biti glasan. I to je sve. S obzirom na to da drži cjelokupnu politiku i kulturu Hrvata ovdje u svojim rukama (što je već samo po sebi tragično, jer kultura i politika ne idu zajedno), očekivali smo od Žigmanova da bude naš Pupovac, koji, vidimo, tamo drma Hrvatskom.

 

Umjesto svega toga na sedmominutnom Dnevniku na hrvatskom jeziku (RTV2 u 17.45, koji je smiješan sam po sebi) slušamo da je Tavankut dobio kilometar asfaltiranog šora! Jest bez bankina, ali se zato kopaju jendeci! I mi svi Hrvati u Republici Srbiji smo neizmjerno sretni zbog toga, pa je i povod ovog otvorenog pisma upravo ta sreća.

 

A zato što svi putovi vode u Tavankut ostali smo još uvijek bez odgovora zašto rodna kuća bana Jelačića odavno nije otkupljena i postala kulturni centar svih Hrvata u Republici Srbiji, zašto se zataškavaju činjenice oko događaja u Srijemu početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, kad je izmijenjena njegova etnička slika, zašto Hrvati nisu obavješteni i instruirani kako da se upisuju u poseban birački spisak i kome to ide u prilog, zašto… Tisuću zašto, bez nagovještaja da ćemo ikada dobiti odgovore na njih.  

 

Ali tu nije kraj: dva čovjeka (Bačić, predsjednik HNV, i Žigmanov, direktor ZKVH i predsjednik DSHV) imaju i svoj list, koji se zove Informativno politički tjednik „Hrvatska riječ“. I on izlazi u Subotici i više je sličan lokalnim subotičkim novinama, a nikad se ne može saznati njegova tiraža i koliko primjeraka se proda. U njemu subotički i tavankutski bunjevački Hrvati hvale lik i dijelo svojih lidera i drugih subotičkih i tavankutskih bunjevačkih Hrvata, uz ponekog poslušnika iz drugih krajeva, ali ne u Srbiji.

 

I NIU „Hrvatska riječ“ (uz dodatne prihode kroz djelatnost) raspolaže osiguranim godišnjim budžetom od preko 40 (četrdeset) milijuna dinara, što znači da guta oko 5.000 €, svakog tjedna, novca koji je namjenjen svim Hrvatima u Republici Srbiji! Ako usporedimo to s 10 (deset) tisuća dinara (80 €), koliko je ove godine od HNV-a dobila hrvatska udruga iz Vrdnika za svoju godišnju kulturnu manifestaciju „Sveta Barbara“, ili 0 (nula) dinara koje je dobila hrvatska udruga iz Novog Sada za manifestaciju „Preprekova jesen 2016.“, s bogatim programom na visokome kulturnome nivou, uz promociju nove zbirke kratkih priča, onda komentar nije potreban.

 

Sve druge hrvatske udruge ovdje (osim onih u Subotici, gdje se  izmišljaju nove i nove udruge s hrvatskim predznakom, kao i neke „ljubimice“, koje dobivaju gro sredstava), guše se u besparici i paraliziran je svaki njihov ozbiljan rad, iako je u njima tisuće entuzijasta koji žele raditi.

 

I, gle čuda, najbolji od svih je Tavankut sa svojim slamarkama (iako to bolje rade Hrvatice iz Srijemske Mitrovice). Vješti hrvatski Bunjevci preko Žigmanova i Bačića osiguravaju novac Tavankutu na sve moguće načine, pa je, primjerice, i gradonačelnik Zagreba vrlo izdašan s novcem svojih poreskih obveznika, a zauzvrat na izborima dobiva oko sto glasova iz Tavankuta. U Tavankut se dovode predsjednici država, najviši predstavnici i svi drugi iz Srbije i iz Hrvatske, a koji se ne zanimaju za bilo koji drugi kraj u kojem žive Hrvati. I njima svi putovi vode u Tavankut!

 

Zato jedan Zavod za kulturu cijeloga jednog naroda može bez posljedica proizvesti i forsirati u oblasti književnosti plagijatora (kojeg osobno protežira direktor tog Zavoda); zato jedan Zavod za kulturu cijeloga jednog naroda može bez posljedica provoditi negativnu selekciju u svim oblastima kulture tog naroda; zato jedan Zavod za kulturu cijeloga jednog naroda može imati prvi radni sastanak s kulturnim udrugama tog naroda u sedmom mjesecu u godini i da na njemu minira ranije najavljene akutne teme tih udruga vezane za njihov rad; zato Nacionalno vijeće jednog naroda može bez posljedica nemati ovjerene zapisnike sa svojih sjednica za period od pola godine (na osnovi čega radi?) i može donositi sve odluke s jednim glasom prevage, gde je to upravo glas predsjednika HNV, zato… Tisuću zato i tisuću zašto bez odgovora.

 

Između ostaloga, zašto direktor Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, koji proizvodi plagijatore nobelovaca, nije dao ostavku na tu funkciju najmanje iz moralnih razloga, ili zašto Žigmanov nije dao ostavku na mjesto predsjednika povjerenstva za dodjelu zvanja i priznanja Skupštine Grada Subotice, koju je sam najavio ako Matija Bećković bude izabran za počasnog građanina ovoga grada! No, o moralu Žigmanova i njemu sličnih mislim da više ne treba ni razgovarati.

 

Tako kao pandan svijetloj, veseloj, lijepoj i globalnoj paraboli „Svi putovi vode u Rim“, nama Hrvatima u Republici Srbiji stoji siva, tužna, ružna i uskogrudna parabola „Svi putovi vode u Tavankut!“, odnosno u nestanak u koji nas direktno i ubrzano vode dva bunjevačka Hrvata iz Tavankuta, Slaven Bačić i Tomislav Žigmanov.

 

Branimir Miroslav Cakić