Zašto jača antiglobalizam

Globalizacija je višeslojan fenomen koji nije bez presedana

 

 

Jedan od važnijih zaključaka inače nesadržajnoga prošlotjednog sastanka lidera dvadeset najrazvijenijih zemalja svijeta bio je da se korist od globalizacije mora kvalitetnije predstaviti sve skeptičnijoj i inatljivijoj svjetskoj javnosti. Iza ovog poziva da se s više entuzijazma uživa u čaroliji globaliziranog svijeta stoje vrlo konkretne brige, najbolje prikazane u zapanjujućem usponu Donalda Trumpa u Americi i neočekivanom ishodu britanskog referenduma o izlasku iz Europske unije (Brexit).

Oba događaja zorno pokazuju što se ispod površine kuhalo godinama, a proključalo zbog krize 2008. – globalizacija nije univerzalno dobra stvar i njezini se učinci ne mogu simplificirati. Niži i srednji slojevi na Zapadu, primjerice, sve snažnije osjećaju pritisak premještene proizvodnje, usporavanje razvoja vlastitih ekonomija i premještanje snažnoga gospodarskog razvoja u neke udaljene zakutke svijeta. Ljutnju zbog sadašnjega stanja koje ih sve više ostavlja na marginama društva pokazuju onako kako jedino mogu, u glasačkoj kutiji, vodeći se više emocijama nego racionalnim promišljanjem.

 

Digitalizacija

 

– Mnogi naši građani frustrirani su zbog ritma globalizacije i vjeruju da ne osjećaju korist od međunarodne trgovine – komentirala je britanska premijerka Theresa May, pogodivši i promašivši istodobno. Naprotiv, mnogi su sasvim izravno osjetili dobrobiti globalizacije, u tome i jest velik dio problema. Svjetski lideri, pokazao je i taj sastanak u Kini, uvjereni su kako je potrebno samo malo PR glancanja, no znatan dio javnosti suprotnog je mišljenja. Obični građani korist od tog procesa često uzimaju zdravo za gotovo, a loše strane itekako doživljavaju kao posljedicu globalizacije. Iako je riječ o sveobuhvatnom procesu, ekonomija i politika ključni su elementi globalizacije u kojima su negativni učinci za većinu ljudi najizraženiji. Mišljenje Marka Derče, potpredsjednika u A. T. Kearnevju, donekle upućuje na te različite percepcije globalizacije. – Globalizaciju danas karakterizira digitalizacija – tvrdi, ističući neke prednosti tog procesa:

 

– Danas nove male tvrtke mogu odmah imati globalni doseg. Digitalni tok, tok informacija, omogućuje i tok dobara, kapitala i ideja, što malim tvrtkama i zemljama daje priliku natjecati se s velikim tradicionalnim igračima, npr. Airbnbom, Uberom – objašnjava Derča.

Iz poslovne perspektive korist je očita i nikada dostupnija, posebice kad je riječ o, kako vjeruje Derča, novoj fazi globalizacije, digitalizaciji. Problem nastaje u onim slojevima stanovništva koji su prestari ili nekvalificirani za uživanje te koristi ili jednostavno ne misle biti poduzetnici (jer to nije svačiji mokri san). Ona je najviše rezervirana za mlađe i okretnije generacije, a za kontinent koji stari to je problem.

 

Budući da je riječ o procesu, globalizaciju nije moguće ignorirati ili zaobići, ali moguće je njome barem pokušati upravljati. To je proces međunarodne integracije proizašao iz razmjene ideja, proizvoda, razmišljanja i drugih aspekata kulture ili, jednostavnije, to je približavanje ljudi na globalnoj razini s pomoću tehnološkog napretka, premda se često najsnažnije doživljava u ekonomiji. Klasičan primjer globalizacije masovno je seljenje proizvodnje iz skupih zemalja Zapada na jeftin Istok, u jeftinije i siromašnije zemlje. Suženo na ekonomiju, riječ je procesu u kojem poduzeća i druge organizacije razvijaju međunarodni utjecaj ili počinju djelovati na međunarodnoj razini.

 

– Tumačenja globalizacije kao projekta pojedinih interesnih skupina, politike ili ideologije, u prvom redu liberalne, promašena su zato što je globalizacija danas jednostavno način života. Ona je svojevrsna kultura življenja u skladu s općim tehnološkim napretkom i potrošačkim mentalitetom – smatra Petar Popović, predavač na dubrovačkom sveučilištu Libertas.

 

Prema Kristijanu Kotarskom s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, približavanje svijeta mnogo je trajniji proces nego što se danas misli, s tim da poput kolege Popovića upućuje na njegovo ubrzavanje zahvaljujući padu komunizma i usporedno snažnijem razvoju tehnologije. – Globalizacija je višeslojan fenomen koji nije bez presedana; svijet je bio iznimno integriran i tijekom La Belle Epoque, od 1880. do 1914. Novo su svakako pokretači globalizacije nakon raspada SSSR-a (internet), opseg i brzina – tvrdi Kotarski.

 

Izvan kontrole

 

Problem kojim su se intenzivno bavili i na posljednjem sastanku G20 nastao je onog trenutka kad je ekonomska korist od globalizirane ekonomije, preciznije proizvodnje, počela otjecati sa Zapada u jeftinije zemlje, a u posljednje vrijeme to je pojačano zbog izbijanja krize i neočekivanoga vala migracija prema Europi. Među konkretnijim su uzrocima, prema Popovićevu mišljenju, kriza 2008., mobilnost i umreženost terorista, izbjeglički val u Europi, deficiti demokracije i moć korporacija nad državom, nabrojimo samo neke. Redom je riječ o stvarima izvan kontrole običnih građana, koji se uglavnom osjećaju ugroženi tim procesima, a političke elite na te strahove ne uspijevaju primjereno odgovoriti.

 

– Globalizacija se uvelike doživljava kao negativna pojava zbog gubitka kredibilnosti i potkapacitiranosti političkih elita te novih izazova kao što je migrantska kriza – vjeruje Kotarski, zaključujući da je ova kriza prije svega politička: – Mobilizacijski potencijal nastao je kao spoj lošeg upravljanja reperkusijama globalne financijske krize u kojoj su nekažnjeno prošli glavni krivci, financijske elite; naivnog vjerovanja da je više integracije uvijek bolje i u svim okolnostima, primjeri su toga TTIP i TPP; te lošeg pozicioniranja u migracijskoj krizi u kojoj elite Europske unije nisu jasno napomenule nemoguću trilemu na relaciji socijalna država – neograničena imigracija i multikulturalnost te institucionalna skleroza Unije – kaže Kotarski. Imajući to na umu, klimanje razvijenih demokracija i sve veća sklonost biračkog tijela sve ekstremnijim rješenjima zapravo su očekivane reakcije preplašenoga biračkog tijela koje se osjeća sve nesigurnije i isključenije.

 

Globalizacija i feudalizam

 

Vjerojatno prijeloman trenutak za gubljenje svega (preostalog) čara globalizacije bilo je urušavanje srednje klase, koja je prije velikih promjena u proteklih osam godina još donekle održavala stabilnost sustava. Prije njezine tihe pobune otpor globalizaciji bio je mahom sveden na manje skupine u društvu koje nisu imale ni dovoljno jak glas ni mogućnost jasna artikuliranja svojeg nezadovoljstva. U tim okolnostima političari i korporacije nisu imali previše razloga za brigu, no to se u posljednje vrijeme promijenilo. Treba pritom napomenuti i da antiglobalizacijski osjećaj nije bio problem sve dok je bio sveden na periferne zemlje svijeta, 'otkriven' je tek kad je frustracija pojačana nepovoljnim procesima pozvonila na vrata Zapada. Opseg otpora proširio se i počeo koristiti sam sustav za svoju borbu (demokratska, legalna procedura), a najviše zabrinjava sve iracionalnija priroda tih manifestacija. Popović nema umirujuće misli za one ugrožene slobodnim i ubrzanim protokom robe, rada, kapitala ljudi:

 

– Globalizaciju je nemoguće prodati ili predstaviti kao nešto novo i povoljno. Kao i u doba srednjeg vijeka seljačke bune možda jesu bile uperene protiv nepravdi feudalnog sustava, ali ne protiv sustava samog po sebi. Ondašnje pitanje nameta istovjetno je današnjim zloporabama globalizacije koje se odnose na konkretne partikularne stvari u sklopu globalizacije kao norme i realnosti života – objašnjava Popović i dodaje: – Kao feudalizam onda, tako je i globalizacija danas neizbježna realnost kojoj će se i najveći protivnici liberalizma nužno morati prilagođavati.

 

Globalizacija kao poželjan marketinški proizvod ispuhala se nakon što je 90-ih i početkom stoljeća vjerojatno bila u zenitu. Izbjeći je ili zaustaviti nije moguće, pitanje je 'reguliranja' stajališta, što se ne može postići dobrom reklamom, nego konkretnim mjerama koje bi s jedne strane ublažile njezine negativne učinke, a druge strane pokušale povezati korist od nje s tim pojmom. – Relativna otvorenost svjetske trgovine i kretanje faktora rada može se očuvati ako se pruže konkretna rješenja za gubitnike globalizacije (redistribucijska politika i politika ulaganja u ljudski kapital) i obuzda intenzitet migracijskih tokova, koji će se zbog globalnog dispariteta u razini dohotka i napretka komunikacija i transporta intenzivirati 'ceteris paribus' – zaključuje Kotarski.

 

Deset uzroka negativne percepcije globalizacije

 

1. premještanje proizvodnje

2. kriza 2008. i pad standarda

3. usmjerenost koristi ponajviše na mlađe, okretnije generacije

4. migrantska kriza

5. sve veća nejednakost

6. terorizam (iskorištava blagodati globalizacije)

7. sve veća moć i dosezi korporacija

8. demokratski deficit (smanjen utjecaj na političke procese, osjećaj slabog izbora i 'namještenosti' igre)

9. forsiranje integracije kao univerzalnog lijeka

10. potkapacitiranost 'lidera' (politička, ali i ekonomska nemuštost)

 

Vanja Figenwald, Lider