Hrvati ne znaju da ne znaju

Međimurci, Zagorci i Podravci ne znaju da su postali crveni jugokomunisti

U Večernjem listu 21. rujna 2016., str. 7., naslovnica: „Zeleno Zagorje postalo crveno“, navodi se da „Istra i Primorje više ne daju socijaldemokratima najviše glasova“, jer tu su i četiri županije na sjeverozapadu Hrvatske. Ovdje treba odmah intervenirati jer naziv socijaldemokrati lijepo zvuči, ali to nisu onakvi socijaldemokrati kakvi su po europskim državama. Oni u Europi, uvijek su domoljubi, zalažu se za nacionalne interese svoje države, vole svoju domovinu, a ne rade protiv države u kojoj žive  kao što to čine hrvatski socijaldemokrati (čitaj: jugokomunisti) koji otvoreno ne vole Tuđmanovu samostalnu Hrvatsku, čak ju otvoreno mrze. Ne vole one koji su bili protiv Jugoslavije, ne vole Domovinski rat i one koji su u njemu sudjelovali kao domoljubi, kao ni  sve nacionalne vrijednosti stvorene u Domovinskom obrambenom oslobodilačkom ratu.

Da bi prikrili svoju jugokomunističku ideologiju, kao kameleoni koji mijenjaju boju kože, hrvatski socijaldemokrati nekoliko puta su mijenjali svoj naziv, od komunista postali su Stranka demokratskih promjena, pa socijaldemokrati, antifašisti i na koncu „Narodna koalicija“ koja s hrvatskim narodom nema ništa zajedničko. Kameleoni stvarno mjenjaju boju da se zaštite od neprijatelja, ali jugokomunisti sve su pokušali kroz promjenu imena da bi se dopali hrvatskom narodu, ali nikako da promjene jugokomunističku ćud. Dakle, iza hrvatskih socijaldemokrata kriju se recidivi jednog od tri zločinačka režima i to po represiji i broju žrtava najstašnijem režimu.

Iza Hitlerovog nacizma ostalo je oko 21 milijun žrtava, a iza komunizma ostalo je preko sto milijuna žrtava. Kako je bilo strogo zabranjeno govoriti o zločinima tog režima pa tako i istraživanje tih zločina, a ta tabu tema trajala je punih 45 godina. Ali i toj tabu temi došao je kraj, pa je do sada, nepotpunim istraživanjem, otkriveno je preko 1700 masovnih stratišta i grobišta. Što se tiče Hrvatske i Hrvata katolika, likvidirano je oko milijun ljudi, što znači svaki četvrti Hrvat, a preko tri milijuna je potražilo sreću u svijetu, a mnogi od njih u svijetu su našli sklonište da bi spasili živu glavu od velikosrpsko-komunističkih režimlija. Oni koji se s ovim ne će složiti, neka svoje neslaganje činjenicama dokažu. Ti ogromni zločini i zvjerstva nad hrvatskim narodom su temeljni razlog zašto se nije smjelo istraživati zločine komunizma, zašto su ukinuli Vukojevićevu, pa kasnije i Hebrangovu Komisiju kojima je bio cilj doći do istine, a istina je, kako vidimo, jako bolna. Ukinuli su pokroviteljstvo Hrvatskog sabora nad žrtvama Bleiburga, a konstantno uvećavaju broj žrtava u Jasenovcu.

I danas, nakon toliko godina iza Domovinskog rata, najljepši trg u Zagrebu nosi ime Maršala Tita, jednog od deset navećih zločinaca komunističkog režima. To je dokaz brojnosti glasačke mašinerije komunističkih ideologa koji utjeću na politiku u Hrvatskoj, koji su kočničari svakog napretka, a posebno gospodarskog napretka Hrvatske.

Posljedice jugokomunističke indoktrinacije

Povijest je svjedok vremena, svjedok istine, pa tako i učiteljica života, što je još prije Krista napisao Ciceron. Ako je tako, a tako je, zbog čega ljudi i dalje nastavljaju s pogrješkama bile one na osobnoj razini ili odigrana na svjetskoj pozornici, na određenoj naciji kao što su Hrvati. Za to postoji više razloga, a kod hrvatskog naroda u pitanju je neznanje, odnosno nepoznavanje stvarne povijesti hrvatskog naroda. Naime, prvi pokolj nad Hrvatima katolicima, od strane velikosrpsko-orjunaške mašinerije izvršen je 5. prosinca 1918. godine na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu (na zgradi broj 11 postavljena je spomen ploča o tom pokolju, za koju ni Zagrepčani ne znaju, ali su znali za sedam sekretara SKOJ-a i sedam ofenziva). Otada su Hrvati nacionalno, kulturno i gospodarski obespravljeni pod tiranijom velikosrpsko-orjunaške čizme, što je trajalo pune 22 godine, do 1941. godine. Ta ista velikosrpska politika i represija nastavljena je 1. ožujka 1945., nakon reorganizacije Jugoslavenske armije, osnivanjem četiri jugoslavenske armije s Generalštabom u Beogradu (komandanti: Koča Popović, Peko Dapčević, Kosta Nađ, i Petar Drapšin), tad su veliko-Srbi ponovno preuzeli svu vlast, samo tada uz aktivno učešće  Titinih jugokomunista. Ta velikosrpsko-jugokomunistička represija  trajala je punih 45 godina.

Međutim, nakon Domovinskog rata srbočetnički agresor je vojno poražen, ali nije provedeno „kadrovsko čišćenje“ kao što su oni proveli 1945., pa su recidivi tog režima oživjeli i 2000. godine – ponovno su došli na vlast. Doduše, formalno je bilo razdoblja da je i HDZ u međuvremenu bio na vlasti, ali nije to bilo pravo (vidi knjigu: Tuđmanova baština od dr. Nedjeljka Mihanovića. str. 601.), tako da do donas nije provedena ni kadrovska ni kulturna lustracija. Tako i današnji školski udžbenici o povijesti napisani su pod nadzorom velikosrpskog ideologa, Milanovićevog ministra obrazovanja Srbina, Željka Jovanovića, mrzitelja svega što je prohrvatsko. Pa u ponuđeni Kurikul je njegovih ruku djelo. Dakle, ni današnju stvarnu povijest nisu pisali Hrvati katolici već velikosrpski i jugokomunistički ideolozi.

Dakle, od 1918. do današnjih dana Hrvati nisu pisali svoju povijest. To su osnovni razlozi da Hrvati katolici ne poznaju svoju stvarnu povijest i ne pozivaju se na povijesne činjenice pa glasuju za svoje progonitelje i ponavljaju grješke. Te grješke najbolje vidimo na predsjedničkim i parlamentarnim izborima.

Borba za opstanak komunističkih recidiva na vlasti vrši se na svim razinama i u svim oblicima, što se dobro vidi na parlamentarnim i predsjedničkim izborima. Vidjeli smo da su u protekla tri predsjednička mandata, nakon smrti prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana, na vlasti bili Stipe Mesić, dva mandata, i Ivo Josipović, jedan mandat, a obojica su sinovi ortodoksnih jugokomunističkih partizana. A ti sinovi nisu iznevjerili svoje očeve, ostali su vjerni Titu, Komunističkoj partiji i Jugoslaviji.

Dakle, iako u Hrvatskoj živi oko 87 posto Hrvata katolika, isti ti katolici, su u tri mandata za predsjednike RH birali mrzitelje  samostalne Tuđmanove Hrvatske. A rezultate te politike najbolje su osjetili hrvatski branitelji, posebno oni koji su odležali po zatvorima i oni koji još čame po zatvorima, a tom zlu kraj se ne vidi jer jednom broju junaka Domovinskog rata se još sudi uz podršku veleizdajnika s ovog spiska.

Kroz sve to, vidimo posljedice stoljetne indiktrinacije da Hrvati na izborima ne mogu ostvariti minimalnih 51 posto saborskih zastupnika kako bi krenuli s prohrvatskom politikom. I kod proteklih parlamentarnih izbora, nismo ostvarili bar 51 posto saborskih zastupnika prohrvatske orijentacije, već nam je Milanović ugurao svoje petokolonaše na čelu s Božom Petrovom. Oni su pokazali da im  je svejedno hoće li koalirati s prokomunističkim Milanovićevim SDP-om ili prohrvatskim HDZ-om, važna im je „zaštita nacionalnih interesa“, rekoše bez imalo srama. Koliko im je stalo do nacionalnih interesa Hrvatske to su pokazali u protekloj koaliciju kad su onemogućili bilo kakvu prohrvatsku odluku u Saboru i kad su uvjetovali da se dotadašnji ministar policije Ranko Ostojić postavi za predsjednika saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost. Ranka Ostojića, komu je važna ćirilica u Vukovaru, suprotno članku 8. Ustavnog zakona o pravu nacionalnih manjina, kao što je i četničkom vojvodi Tomislavu Nikoliću stalo do ćirilice, koji reče da je „Vukovar srpski grad!“.

Ivan Runje