Hrvatski Fokus

HTV: Tuđim novcem mlaćenje reklame Rajka Grlića 

 
 
Prošlu nedjelju, drugog listopada 2016. u dva, Rajko Grlić je objedujućem i post ručajućem gledateljstvu objašnjavao „konstituciju“ svoga krvnog zrnca. Predstava se odvijala na tzv. javnoj televiziji  koju  gledatelji gledaju „milom“, ako hoće, a plaćaju silom – htjeli ne htjeli. Ako sam dobro zapamtio: „pedeset posto je Židov, po majci, trideset osam posto Hrvat i dvanaest posto Srbin“, što je s očeve strane stiglo. Ovo „Hrvat“ zapravo i nije krvno sadržajno, „konstitutivno“, već je to ustvari njemačka strana koju je „do-dao“ neki svećenik („pop“) iz crkve Sv. Marka kroatizirajući njemačko prezime njemačkog pretka, ako se ne varam „Gerlitz“ (Görlitz) u „Grlić“
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2016/10/www.karaulafilm.com_img_managed_karaula_script_03.jpg
Dobro. Razumjeli smo. Kako je riječ o ustavu, pače kasnije o Ustavu RH, Rajko Grlić najmanje pedeset posto plus jedna najelementarnija krvna čestica, najmanja, ali dostatno velika da ju se može nečim mjeriti – nije Hrvat. To bi bili minimalno dostatni rezultati „referenduma“ u njegovu krvnom zrncu koji potvrđuju da on nije Hrvat, no stvari su i puno, puno bolje: on po svemu „krvno zrnasto“ sto posto nije Hrvat. Duboko sumnjam baš u stopostotnu čistoću „od“ stoga što su mu se pretci podulje vrijeme motali „ovim prostorima“ pa je moralo nekog pretka mu, ženskoga ili muškoga, „štrajfati“ krvno zrnce ovdašnjeg pra prapretka – čovjeka iz Hušnjakova. Ako nikako, onda je „štrajf“ došao zrakom. O
 
staje doduše sad ta teška tema i dvopjba komu ponajviše – Židovima, Srbima il' Nijemcima, pripada njegovo pra prastaro krvno zrnce, no ne ćemo sada i o tome sitničariti. Kako bilo da bilo, zaboravimo čovjeka iz Hušnjakova, homo krapiniensisa, i uzmimo kako Grlić sto posto Hrvat nije. Za razliku, primjerice, kad već spominjemo Krapinskog (pra)čovjeka, od Grlića koji sto posto nije Hrvat, Dragutin Gorjanović-Kramberger sto posto jest, bez obzira što bi im se „struktura“ krvnih zrnaca, barem u njemačkom segmentu, sto posto poklapala. Ali ne znam zašto se Grlić gledateljima trudio dokazivati kako ni krvno, sto posto, nije Hrvat – kad ni 'vako, i više od sto posto, nije.
 
Druga zanimljivost je u činjenici što su se Aco Stanković i Rajko Grlić odali javnom, i više nego javnom, pokazat ću koji redak niže, prebrojavanju krvnih zrnaca, da bude degutantnije – za nedjeljnog ručka. Ta primitivna matematika, igra i tema inače je ovdje najstrože zabranjena, ali eto ovoj dvojici nije. Igrala se dva delije, nešto iza podne nasred zemlje Hrtovizije. Nisam gledao dva umjetnika, pjesnika Aleksandra Stankovića i filmaša Rajka Grlića zbog umjetnosti. Pjesnik Stanković, o čemu smo ovdje  pisali, prepisivač je „pjesnika“ Dežulovića, a film ni ne smatram umjetnošću već industrijom zaduženom za posredno dizajniranje krvnih zrnaca preko dizajniranja uma konzumenata – nešto kao globalna industrija pljeskavica i coca cole. Male zemlje, identiteti, skupine, nakupine sličnih krvnih zrnaca… u tome ne mogu sudjelovati. Njihove „kinematografje“ su neka vrsta manufakture, a za njih su kao mjesto pokazivanja  izmišljeni festivali, zasad – inače ih ne bi ni bilo. 
 
Na političke stavove i orijentaciju Ace i Rajka nije potrebno trošiti vrijeme i prostor, pa ni virtualno, pa ni u promilima, jer su odavno i više od sto posto jasni. Jedino što je u ovom slučaju bilo važno zloporaba je javnog medija, onoga kojega svi plaćaju silom, u reklamne svrhe za jedan projekt, film, jednoga čovjeka i Ante Tomića, pri čemu se te platiše pristojbe i poreza još drži i bedacima. Mi se reklamiramo za vaše novce, silom i pri tome nam ništa ne možete. Štoviše, za „projekt“ vam dva puta uzimamo novce: prvi puta za produkciju – HRT je producent (pretplata) sufinancijaš HAVC (porez) i Media EU (porez), drugi puta za reklamu kako bismo ga uzeli i treći puta, za ulaznice.  
 
Ipak se i tute nešto nabere. Kad je ikoji redatelj pripadnik ovdašnje kinematografije koji dan prije ulaska filma u distribuciju dobio tako prestižan termin na HTV-u za reklamu i koliko ih je uopće dobilo? Siguran sam, malo ih je ili nitko, pa se ovakvo što može oglasiti  jednom jedinom riječju: korupcija, fine jedne medije na fini način, urbani pače, za koju je ona famozna Fimi media dječja igraonica. Ili se pored toga postupa još i po tragu krvnih zrnaca, pa se traži one čija nisu zagađena tragovima mjesnih urođenika, a što je tradicija ljevice od Marxa preko Korčulanske škole pa sve do Filozofskog fakulteta. Treba im, najmanje „potrgati noge“, ako već s mozgom ide teže nego bi se očekivalo.
 

Mato Dretvić Filakov

Povezani članci

Ostanak ili mogući Croxit

HF

Lijepa Rada i wannabe momak s teferiča

HF

Beljaka čeka Milanovićeva sudbina

HF

Govor mržnje Živoga zida

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...