Alep je Obamino Sarajevo

Neke sličnosti sa srpskim bombardiranjem Dubrovnika i gledanja "sa strane"

Najmanje što Amerika može učiniti jest naoružati ljude koji se žele braniti. „Alep“ je pred ulaskom u sve veći globalni rječnik sramota. Taj sirijski grad i njegovi stanovnici samo što se nisu pretvorili u uništenu ruševinu. Jedna od najvećih alepskih žrtava bit će vanjskopolitički ugled Obamina predsjedništva. Nije riječ samo o tome da je SAD tako malo direktno učinio da pomogne sirijskim pobunjenicima. Teži propust jest to što Obama nije dozvolio da se naoružaju ljudi  koji se žele boriti za sebe protiv diktatora predanog masovnom ubijanju nedužnih civila.

DUBROVNIK 1991. – Grad je gorio, a zapadni svijet je gledao…

Alep je postao klasična opsada. Grad i sve što u njemu živi ili stoji od kasne 2015. izloženi su bombardiranju raketama i bombama bačvama. Na Alep ih sinkronizirano bacaju sirijske zračne snage Bashara al-Asada i ruski bombarderi Vladimira Putina. Otkad je prije mjesec dana prekinuta opskrba iz Turske, Alep je opkoljen i ne dobiva  hranu ni medicinsku pomoć. Većina alepskih bolnica pretvorena je u ruševine i nije ostalo mnogo liječnika. Uništene su tri od četiri glavne stanice za opskrbu vodom. U širem sukobu u Siriji ubijeno je skoro pola milijuna ljudi, a 4,8 milijuna postali su izbjeglice.

Civilizirani svijet, koji se može definirati kao ljude koji ne žive dnevno izloženi napadima iz zraka, kroz taj je moralni pakao prošao početkom 1990-ih. Američki predsjednik tada je bio Bill Clinton. Dva tada opkoljena grada koje je svijet preneraženo promatrao bila su Dubrovnik i Sarajevo, i jedan i drugi u bivšoj Jugoslaviji. Masovni ubojica koji je naredio njihovo uništenje bio je Slobodan Milošević, nacionalistički poglavar Srbije. Kako sada stvari stoje, većina glasača iz generacije na prijelazu stoljeća ne zna mnogo o tim mjestima na Balkanu. Njihovu povijest ipak vrijedi ispričati.

Opsada i bombardiranje Dubrovnika, krasnog i povijesnog grada na dalmatinskoj obali u Hrvatskoj, trajali su od listopada 1991. do sljedećeg lipnja. Opsada Sarajeva trajala je četiri godine do 1996. Nije pretjerivanje kazati da je svijet preneraženo promatrao Dubrovnik i Sarajevo – dijelom i zato što su elektronički mediji neprestano pokazivali požare i ruševine, ali najviše zato što nijedna zapadna država nije činila ništa da to zaustavi. U tom je ratu u rječnik sramote ušao izraz „etničko čišćenje“. Vanjskopolitički pragmatičari tvrdili su, kao i danas u Siriji, da je Balkan beznadan kotao povijesnih plemenskih neprijateljstava. Zašto se angažirati? I tako su se administracije i Georgea H. W. Busha i Billa Clintona povukle.

Evo glavne fusnote: U lipnju 1991. Miloševićeva jugoslavenska vojska napala je susjednu Sloveniju. Ali Slovenci su bili naoružani i spremni. Porazili su Miloševićeve snage za 10 dana. Četiri mjeseca kasnije Milošević je počeo s opsadom Dubrovnika. Svijet je prestravljeno gledao – ali nije učinio ništa. O da, učinio je jednu stvar: cilj beskrajne diplomacije, one vrste kakvu danas John Kerry vodi s Rusima zbog Alepa, bio je kao i uvijek „zaustaviti nasilje“. I Bushova i Clintonova administracija držale su se embarga na oružje koji je nametnuo UN i kojim su razoružani samo stanovnici u Hrvatskoj i Bosni, Miloševićev cilj. Njihovim naoružavanjem, glasio je poznati argument, samo bi se „povećalo nasilje“. I tako su tisuće njih umirale u raketiranjima gradova.

Druga važna fusnota: Clintonova administracija, premda je odbijala slanje kopnenih postrojbi, prešutno je 1993. dozvoljavala isporuku oružja Hrvatima i Bosancima. Oni su se branili, a na kraju je NATO bombardirao Srbe. Rat je završio Daytonskim sporazumom 1995.

Treća važna fusnota: Vodeći američki zagovornik ukidanja embarga 1992. bio je senator Joe Biden. To je bilo tada. Od 2011. dosad Obamina administracija oklijeva s naoružavanjem sirijskih pobunjenika, što je odluka s monstruoznim posljedicama s obzirom na ubojitu vojnu pomoć Rusije Asadu. Čekat ćemo Obamine memoare da vidimo kakva moralna računica stoji iza njegova napuštanja sirijskih pobunjenika. Naslućujemo da će računica biti ovakva: Potrošio sam svoj politički kapital na nuklearni sporazum s Iranom i spriječio dugoročnu apokalipsu u zamjenu za kratkoročne nerede u regiji. Svijet je platio visoku kratkoročnu cijenu – u novcu, sigurnosti i moralnom kapitalu – za jedan nuklearni sporazum s Iranom. U to se ubraja i Alep.

Cijena je i korozija sposobnosti reakcije na događaje kao što je ta krvava opsada. Globalni krik zbog Miloševića bio je mnogo jači nego sada. Gospoda Asad i Putin znaju da je bezobzirno divljaštvo direktno povezano s neosjetljivošću svijeta – kad njegovi čelnici spuste zastore i odu. Naši predsjednički kandidati ne nude mnogo više od toga. Ono što smo naučili u Dubrovniku i Sarajevu zapravo nije bilo velika lekcija. Nije se radilo o izgradnji države ili kopnenoj vojsci ili zauzimanju nečijih naftnih polja. Naučili smo da kad loši napadnu nedužne, najmanje što možemo učiniti jest naoružati ljude koji su voljni boriti se i braniti se. Ako to ne učinimo, zazivamo, zapravo dozvoljavamo, humanitarnu i moralnu katastrofu.

Daniel Henninger, The Wall Street Journal, SAD