Hrvatski Fokus
Hrvatska

Igre bez granica

Sve mi smrdi sva ta izborna matematika

 
 
Kod nas, opet, sve po starom. Igraju se igre. Svugdje i sa svakim… I nikad živa mira.
Ključa i po cijelome svijetu. Pa smo svi mi zajedno, sve su prilike, u jednom velikom i zajedničkom kotlu.
I tu nema granica!!!
Jer, sve  ovo što se sada događa, unaprijed je i planirano i pripremljeno. Kao i toliko puta dosad.
To vam je, ljudi moji dragi, prava pravcata istina. A sve drugo je privid. Mi smo ti, dragi moji, na našu žalost, samo nečije lutke na koncu. Pa, proanalizirajte malo i recite, onako iskreno, ima li u nas i jedan jedini političar koji će lupnuti šakom od stol, podviknuti svima i svakome, i reći… DOSTA!?
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2016/10/pbs.twimg_.com_profile_images_1193684021_VIMEO_LOGO_2_400x400.jpg
Dosta i svim udrugama koje ne djeluju u skladu sa zakonom i na dobrobit RH , dosta „miroljubivim susjedima s istoka“, dosta i tzv. antifama… Dosta i orjunašima i populistima… I svim raznoraznim mazohistima koji muče sami sebe i sve nas zajedno.
Dosta i svim svjetskim debelokošcima, i njihovim slugama i slugančićima.
DOSTA i svim gospodarima iz sjene.
Ali, ne će, ne!!! Naše LUTKE NA KONCU igraju i dalje bez pogovora. Svoje zadane role…
Ugađaju svima koji to od njih zatraže. Od „ugroženih manjina “, stranih investitora, imigranata, dragih i prijateljskih susjeda do Haaškog suda, Amerikanaca, Engleza i njihovog kraljevskog dvora, Europske komisije …
 Ugađaju i svakoj bjelosvjetskoj protuhi koja od njih nešto zatraži, sluganski se klanjaju i pristaju na sve i svašta.
Ne daj, Bože, ali sve mi se čini, služe… jer moraju. Jer su ucijenjeni. Ili su od nas samih, više nego precijenjeni.
Ali, Bože moj! Hoće li ipak netko… Ima li, ipak,  itko, opet kažem, tko će konačno lupiti šakom od stol. I svima reći: DOSTA!  Dosta je bilo!!!
‒Daj, Bože!!! Daj, Bože, moja Monika!!!
 
A gdje su danas naši branitelji? Gdje je Domovinski rat? Gdje je istina o zločinima komunista u drugom svjetskom ratu i nakon njega? Gdje je lustracija? Gdje nam je naša nacionalna strategija? Gdje su nam naši jasni ciljevi? Gdje je u svemu tome Hrvatska? S kim smo i uz koga smo? I gdje smo u svemu tome mi obični, mali ljudi? Zna li to itko? Dok mi mali i dalje slušamo i trpimo, oni Veliki, nažalost, i dalje se igraju s nama.BAL VAMPIRA postaje naša sudbina i naša realnost.
 
I eto, dok mi tako stoički podnosimo sve nedaće koje nam danas život truju i uništavaju, dok se zabavljamo eskapadama raznoraznih političara i nazovi političara, tamo negdje u sjeni – žurno se pripremaju neki Treći.Jer, geostrateška preslagivanja su već u tijeku…  A kod nas??? A kod nas, kao da se ništa važno ni ne zbiva: Kao da se to nas niti tiče niti nas dotiče. Mi smo se, Bogu dragom hvala, naučili šutjeti i trpjeti. Mi trajemo… dokle trajemo. Ili dok ne dotrajemo. I dok nas potpuno ne unište i ne istrijebe.
Zato, ljudi moji dragi, uživajmo danas! Baš nas briga za sutra.
Uživajmo u svemu. Sada! I uzimajmo sve što nam život pruža.
A sada nam, najčešće, pruža… crnilo i šund. Zato, čujte i počujte, radni narode! Jer, ovo su vam najnovije vijesti o Severini i njenom braku, o oženjenim  i rastavljenim, o onim pijanim i manje pripitim, o haljinama tj. minimalcu od haljine, koju je imala ova ili ona pevaljka… Čujte i počujte… I uživajte!!! Sutra vam nastavak slijedi.
 
No, ni tu nije kraj našoj dnevnoj dozi prosvjećivanja. Naše tiskovine su pune i najnovijih političkih novosti, vijesti i izvješća. Ma, ljudi moji, to se traži! To se čita u jednom dahu!!! To je prava literatura. Za dušu i srce. A izbor je povelik. Tu su raznorazne ankete, kombinacije i kalkulacije,  već unaprijed, o pobjednicima i pobijeđenim.
Što će biti ovaj, a što onaj političar. Koji je u milosti, a koji je za otpis. I u nemilosti. A uvijek su, onaj njihov prvi izbor koji je na udarnoj stranici, lik i likovi za koje oni navijaju, i koji su njima prirasli za srce.
Eto, tako su, u zadnje vrijeme, pune stranice i „buduće ministrice znanosti“, Po njima sigurne nasljednice tehničkog ministra, Zlatka Hasanbegovića. A tko je ta, što je ta i odakle je ta… Nina Obuljen? Nešto mi je, odnekuda, poznato… i ovo ime i ovo prezime. A posebice prezime. Negdje mi je duboko u podsvijesti. Iz nekog drugog i drugačijeg vremena. Vjerojatno.
 
Impozantan životni put – do HAVC-a
 
Tražim i prebirem po Googleu i… hop! Nina Obuljen je tu. Glavom i bradom. Životopis impozantan. Bogat. Sve funkcija do funkcije. Završila je, kako tamo piše, Muzičku akademiju sveučilišta u Zagrebu i Filozofski fakultet istog sveučilišta. Diplomirala je violinu te francuski jezik i komparativnu književnost. Na fakultetu Političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu magistrira politologiju, smjer komparativna politika. Smjer doktora društvenih znanosti u znanstvenom polju politologije na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu 2013. godine. Završila i Diplomatsku akademiju Ministarstva vanjskih poslova, a usavršavala se na katedri za doktorske studije Sveučlilišta Paris-Dauphine.
 
A ima tu još mnogo toga! Sve funkcija do funkcije. Impozantan ih je broj. Bravo!!! Bravo, gospođo Obuljen! Svaka Vam čast!!! A onda je, zbog svega urađenog, 2013. godine, zajedno sa Hrvojem Hribarom i Gordanom Vnuk  od Francuskog veleposlanstva dobila i odličje Viteza reda umjetnosti i književnosti. Jer je “poticala jačanje francusko-hrvatskih kulturnih veza“.
E, ovo mi se baš ne sviđa! Ni od koga je uručeno odličje niti u čijem  je okruženju uručeno. Jer, sve što  danas dolazi od tzv. Velikih, meni miriše na nešto mutno. No, ovaj sam put sigurna da je došlo u prave ruke. A po svoj prilici,  tu je svoje prste (možda i cijelu ruku), imao i naš vrli veleposlanik (trebao bi biti već bivši), Ivo Goldstein.
‒E moja Lucija! Baš si ti neki nevjerni Toma. U tebe stalno  neke spletke i nekakve urote. Što je tebi?
‒ Imaš potpuno pravo. Ne smijem griješiti dušu. Sve je to, istina je, svojim upornim radom, gospođa Obuljen i zaslužila.
A meni se, vjerujte mi, od tolikog mnoštva informacija i podataka, u glavi sada sve pomiješalo. Pa ne znam što je istina, a što nije.  Koja je ona prava Nina Obuljen, a koja nije.  
Je li ona prava, ta koja je dobila odličje u Francuskoj ili je prava ona „slavna“ Nina Obuljen koja je sve povijesne knjige iz Domovinskog rata generala Praljka, proglasila šundom?
 
Jest, jest, dragi moji. To je ta, i jedna i druga Nina Obuljen, zbog koje je gospodin Praljak, prema zakonu o šundu, morao platiti silan novac.
Ali, to je i ona ista Nina Obuljen Koržinek, koja je prije nekoliko dana, sudjelovala na simpoziju Centra za demokraciju i pravo „Mika Tripalo”, a pod pokroviteljstvom  Gorana Radmana, na kojem se raspravljao o budućnosti Hrvatske i stanju u kulturi. Sad zamislite, a nitko to normalan ni ne može, jer nešto takvo je  naprosto  nemoguće zamisliti, da se štovatelj lika i djela voljenog nam bivšeg vođe i maršala, zadnji nositelj rođendanske čestitke i zadnjeg uručenog rođendanskog simbola  njegovom božanstvu, Josipu Brozu, brine i raspravlja o budućnosti  naše Hrvatske i o stanju u hrvatskoj kulturi.
Da, dragi moji Hrvati i Hrvatice, istina je to živa!
RASPRAVLJALI SU, TAKO, DRUGOVI I DRUGARICE O BUDUĆNOSTI HRVATSKE I STANJU U HRVATSKOJ KULTURI…
 
E, dakle, tu smo! Pa, sada nam je sve kristalno jasno.
Kultura… kultura… kultura!!!
U tom grmu leži zec.
A voditelj Centra je naš vrli Goran Radman koji je, ujedno, i predsjednik. Tu su svi nazočni. Svi redom gorljivi govornici i svi njeni gorljivi zagovornici. A tu je i Tvrtko Jakovina,voditelj simpozija i zamjenik predsjednika Upravnog odbora Centra. Dok je na panelu o političkom i pravnom sustavu, moderator, ni manje ni više, nego naš mili, dragi i bivši, drug Ivo Josipović.
 
Dotakli su se, naravno, i obrazovanja. Sve u svjetlu novih zbivanja i događanja „naroda“, hoću reći… mladih studenata i onih jako starih i pridruženih. A o obrazovanju su govorili gotovo svi, iz onog istog,  prijašnjeg i starog jata. Bio je tu vrli i poštovani Neven Budak (Sorošev štovatelj i promicatelj), Gvozden Flegoi Berto Šalaj. A ovaj zadnji je i član onoga časnoga i istinoljubivoga GONG-a, koji je tako pošteno i revno, pratio sve naše političke mijene i promjene. Naročito one uz referendum o braku i one uz predsjedničke izbore (kandidat im je bio Ivo Josipović), pa  mu je, za uzvrat i za izuzetne zasluge, Centar i dodijelio (kakva vjerodostojnost), “Nagradu za doprinos razvoju demokracije i slobode medija za 2010.”
Bilo je tu i još mnogo, mnogo drugih – vrsnih i izuzetno stručnih govornika.
A u ime Upravnog odbora Hrvatskog društva pisaca, što je bilo i za očekivati, pojavio se i veleštovani Velimir Visković.
Tko živ, recite mi, onako iskreno, ne bi htio poželjeti ovakav veleumni skup… vrlih i progresivnih umova?
I govorila je tako, govorila Nina Obuljen… Naravno o kulturi. Naravno i zasluženo.
Naravno i znakovito .
 
I, naravno, branila Radmana, a kritizirala, tako bar kažu, Zlatka Hasanbegovića. Naravno, što je bilo i za očekivati.
Jer, „Ocjenama bacamo nule iza sebe da bismo povećali vrijednost one brojke koju po svom osobnom mišljenju predstavljamo“, napisa davno jedan naš veliki, priznati i poznati književnik.
‒Ama, je l' to ti govoriš o onoj „slavnoj“, a sada toliko hvaljenoj Nini Obuljen, koja je sve povijesne knjige iz Domovinskog rata, knjige koje istinito i činjenično govore o Domovinskom ratu te obrani hrvatskih interesa, generala Slobodana Praljka, 2008. godine proglasila šundom? Zbog čega su, automatski potpale, pod obvezno plaćanje PDV-a.   
 
A knjige generala Praljka  su vrijedni i izvorni dokumenti iz Domovinskog rata. Istovremeno su vezane za rat u Hrvatskoj i u BiH, kao i za odnose Hrvatske i BiH. Međutim, zahvaljujući Nini Obuljen, i njezinoj kvalifikaciji šunda, Ministarstvo financija je, 7. svibnja 2013. godine, s računa tvrtke Praljkova sina, ovršilo na ime PDV-a, a zbog navodnog „Praljkovog šunda“, 435.000 kuna. 
I, eto, zašto nam je, dragi moji Hrvati i Hrvatice, krajnje vrijeme za konačno buđenje…
JER, NAŠOM  HRVATSKOM, JOŠ UVIJEK MARŠIRA, NJIHOVA DRUGARSKA PETA KOLONA…
 
I tko je sada, za sve ovo odgovoran? Je li itko za ovo i odgovarao? Je li se pronašao i kaznio krivac?
Je li, možda, kriva tadašnja vlast i tadašnja oporba u Saboru ili su krive udruge i držane institucije…?
A možda smo krivi svi mi, jer smo dopustili i dopuštamo da se ovakve stvari događaju. Jer smo,po našem dobrom, starom običaju, sve ovo pomeli pod tepih…
Nešto mi, ipak, s ovim svijetom nije sve u redu i nešto ne štima!!! Niti je sve kako bi trebalo biti. Nit je sve kako smo naučili da bude.
Sve se, ustvari, okrenulo naopako. Sve je laž  i   obmana. I sve je gore i gore.
Nema više ni  poštenja niti pravog i iskrenog prijateljstva. Nema ni pomaganja. Nema ni druženja.
Sve se svelo na golu borbu za opstanak i grčevitu borbu, onih na vrhu, za njihov džep, njihov osobni probitak i njihove fotelje.
Za zgrtanje novca… Za bogaćenje i za krađu.
 
A što rade oni Veliki?
ONI RASELJAVAJU… USELJAVAJU… UNIŠTAVAJU…
MIJEŠAJU… I PREMJEŠTAJU…
I tome nikad kraja. Jer, u njihovim kuhinjama se opet nešto novo zakuhava.
I igre ne prestaju…
Sve je diplomatski i sve je u rukavicama. Iako se namjere tek malkice naziru.
Sam Bog zna tko je sve ovo režirao. Tko napisao scenarij i podijelio uloge. I tko je izabrao glavne i sporedne aktere u igri. Ali je jedno sigurno! U glavnim su ulogama samo  glavni igrači tj, ljudi iz sjene, A mi, tek smo samo njihove marionete.  
Moćnici se kao prepiru, ali ustvari, igraju već pripremljenu predstavu. Doduše samo preko malih ekrana. Jer u stvarnosti, karte su već odavno podijeljene. A ruke odavno sklopile dogovor.
I gdje je tu čovjek?
Na milijune odrubljenih glava,   razdvojenih i poubijanih obitelji, protjeranih i raseljenih ljudi, žena,djece…
I to sve u svijetu koji se zaklinje na “mir” i koji kao poštuje ljudska prava.
I koji se, navodno, bori protiv terorizma.
 
Prijetnje ratovima su svakodnevne. Po cijelom svijetu. Svugdje vrije. I samo što negdje ne eksplodira. Prijeti se svim i svačim. Od nuklearnog uništenjima-  do uništenja ljudskoga roda. „Terorizam, terorizam!!!“, viču svi u jedan glas. A prava se istina i dalje krije i prikriva. Izazivaju se neredi, stvara se kaos.  A da nitko normalan ne vidi pravi razlog zbog kojega čine to što čine.
 Ali, sve…sve je to, dragi moji, jedna velika i prljava igra. U glavnim su ulogama, vrhunski odrađenim, glavni  Veliki igrači.
Naravno i njihove sluge i pomagači. Naravno i naše Jude koji su se prodali za Judine škude.
Zato se, i ovdje kod nas,  igraju igre i igrice… I ovdje se miješaju karte. I ovdje lutke na koncu, dobro uvježbane, igraju svoju igru…Igraju…Vrte se… Bez prestanka. Onako, kako gazde kažu.
Vrte se , vrte  marionete! Dobro plaćene, dobro usmjerene i dobro uvježbane…
I eto, to je naša stvarnost.
Čudne se, ljudi moji dragi, igre igraju.  Čudni je ljudi vode. I neka čudna   pravila igre donose.
Pa i danas, dok se mi zabavljamo eskapadama Bože Petrova i lažima i objedama Milorada Pupovca, Moskva i Putin,  preko Beograda  poručuje Hrvatskoj da se ne naoružava.
“Hrvati nabavljaju udarno oružje, štitit ćemo Srbiju od svakog agresora!“‒poručuju iz Moskve gdje se zajedno priprema zajednička vojna vježba…  Braće Srba s braćom Rusima. ABeograd, kao i uvijek dosad, uvjerljivo laže po belom svetu da Zagreb kupuje oružje kako bi napao Srbiju. Tako  će, bar se oni nadaju, poučeni dosadašnjim iskustvom, svaka njihova, nekoliko puta izgovorena laž, uskoro postati  njihova istina , ali i „istina“ koju će progutati nezainteresirani Zapad. 
Zamislite, molim vas,  Hrvatska bi mogla napasti Srbiju i tzv. Republiku srpsku!!!  Ni manje ni više, nego raketama.
Svašta!!!    
Dok, tamo daleko, tamo kod njih, a što je čista istina, opet odjekuju ratne trube i šalju se subraći javni pozivi na zajedničku borbu. Ta, ljudi moji, vreme je! Prošlo je već više od dvadeset godina. Ne može se, bre, više čekati!
I opet iste laži, iste priče. I opet ista pjesma.   
I dok oni urliču i prijete, dotle im naše vrle vođe, unatoč svemu, nastavljaju pomagati, sastajati se… Dogovarati… Milina jedna!
„Pa, to je u našem interesu!“, viču jednoglasno.
Kakvo laprdanje! Kakva laž! Kakva izmišljotina!
A gdje je naš nacionalni interes?
Gdje Domoljublje?
Gdje su u svemu tome Hrvatska i Hrvati???
 
„Ono sto ja cijenim kod Srba je to  što oni zaista preziru izdajnike, i to ne samo svoje, nego i one naše koji rade za njih. Oni znaju da tu nema čovjeka i gaze ih kao gnjide, kako  i zaslužuju izdajnici roda svoga“.
Tako kažu oni koji ne lažu.
 
Pa čemu se, onda, nadaju sve ove naše „Jude“?  Čemu se nadaju svi oni koji ih primaju u svoj topli i bratski zagrljaj, i koji im bez pogovora pripremaju teren? A neki, iz toga istoga jata, jedva čekaju, kada će Hrvatska u plamenu gorjeti. A mi bi morali, kao katolici i vjernici, onako bratski i dobrosusjedski, upozoriti  susjednu nam državu, na ove i ovakve slične problematične ptice selice. Možda se u ovoj ptičici, ne daj ti , Bože, krije kakav piroman! Tko to zna!? Možda zapali i tamo kakav plamen. Možda se, onda, nekim čudom, prelije i po cijelom svijetu. Tko to zna???
Nije se, ljudi moji dragi, s tim šaliti. A dotle, pripremajući teren ovdje kod nas, još bi neke ptičice, koje su po svom genetskom kodu već i usmjerene, svim Hrvatima (možda i Hrvaticama), hrabro POLOMILI NOGE. Valjda se , jadnici jadni, nadaju kakvoj velikoj nagradi i kakvom velikom priznanju.
 
A naši političari? Oni i dalje šute… A šute i na stalna nadlijetanja, zaprašivanja i trovanja svih nas zajedno. Šute i nad uvođenjem, ispod žita, u Slavoniju i GMO sjemenja… Šute i na plansko iseljavanje Slavonije. I na trovanje i uništavanje… svega i svačega. Šute.
Šute i igraju onako  kako su ih gazde programirale.
Ali, zato, Bogu dragom hvala, ima i onih pametnih, mudrih i domoljubnih, koji ne će i ne žele šutjeti!!!
MAĐARSKA- NE GMO ! 
„Mađarska je napravila hrabar korak u ratu protiv bio-tehnološkog diva Monsanto-a i genetički modificirane hrane, uništavajući 1000 hektara kukuruznih usjeva zasijanih GMO sjemenom“, otkrilo je izvješće zamjenika ministra poljoprivrede Mađarske, gospodina Lajoša Bognara.
RUSIJA – NE GMO !
„Slijedeći prošlogodišnju naredbu Vladimira Putina da se zaustavi proizvodnja sve GMO­hrane, Vijeće Federacije je konačno odobrilo zakon koji će uvelike kazniti nekoga tko bude uhvaćen u proizvodnji ili uvozu takve hrane u Rusiju. Građani koji prekrše novi zakon morat će platiti kaznu od 10.000 do 50.000 rubalja (155 $ – 770 $), a tvrtke će se kazniti novčanom kaznom mnogo oštrije. Negdje između 100.000 i 500.000 rubalja (1.550 $ – $ 7700)“.
 
Zar su, stvarno, ovi naši političari toliko naivni i zaslijepljeni, pa misle kako će i oni i njihova djeca, nekom magijom ili dobrotom njihovih naredbodavaca, biti izuzeti i smješteni na sigurno?
E, lijepa pameti, lijepa pameti!!!
„Ne vjerujem  da će se izdajice spasiti  bijegom od politike. Jer kada jednom prodaš dušu vragu, nema ti povratka“, reče netko.
‒A što je s nama, moja Lucija? S nama, običnim i malim ljudima. Gdje smo u svemu tome mi?

‒E, pa, mi smo ti, draga moja Monika, na sigurnom.
‒Kako na sigurnom? Objasni mi!
‒Na sigurnom, draga moja, na sigurnom.
‒Pa gdje na sigurnom, kada nigdje nije sigurno?
‒Pa na sigurnom smo… U svim smo anonimnim i svim javnim anketama…
‒E, moja Lucija, moja Lucija!!!
 
Sreli tako na ulici, anketari neke agencije, jednog umirovljenika i zaustavili ga zbog ankete.
‒Gospodine, što mislite o Partnerstvu za mir? ‒upita anketar.
‒Ma, baš me briga za nečije partnerstvo'
‒A što vam se čini NATO? Jesmo li mi ulaskom nešto dobili ili izgubili?
‒Ni to me ne zanima.
‒A jeste li podržavali naš ulazak u Europsku uniju?
‒Ma, o čemu Vi to? Baš mene boli briga za EU. Nemojte se na mene naljutiti, ali mi nije do priče.
‒Dobro, dobro gospodine! Ali, recite mi samo, molim Vas, lijepo, ima li išta za što vas je briga i što vas zanima?
‒ A što ste me ono pitali? Malo sam se zamislio! Umirovljeničke brige i problemi…
‒Pa, pitao sam Vas ima li išta što Vas zanima.
‒Ima, Ima…
‒A što Vas to zanima?
‒Zanima me mirovina od koje mogu normalno živjeti, i s kojom, bez ikakva straha, ko svaki normalan čovjek, mogu ući i normalno izaći iz trgovine.
‒Zanima me sloboda, mir i sigurnost. ‒Zanima me kada ćemo biti svoji na svome.
‒Zanima me i budućnost naše djece.
‒Zanima me kada će više prestati to laprdanje sa istoka.
‒Zanima me kada će se već jedanput otkopati sve jame i dostojno zakopati svi naši mrtvi.
‒Zanima me kada će se, napokon, dostojno živjeti…
I još nešto!ZANIMA ME I KADA ĆE, VEĆ JEDANPUT, POLITIČARI POČETI GOVORITI ISTINU.
 

Vera Primorac

Povezani članci

Profitabilna hrvatska vojna industrija

HF

Daliji Orešković ukrali antikorupcijski patent

HF

Pozivamo DORH i USKOK da istraže

HF

Divan je Žumberak kraj

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...