Očekuje se sljedeća bankovna kriza

Bankovni sustav nije se još uvijek oporavio

Europske banke u lošem su stanju – a Austrija važi kao osobito rizično bankovno tržište. Sljedeći problem stvara se kod nekretnina. Sljedeća bankovna kriza doći će sigurno – a Austrija će kao jedno od „najrizičnijih bankovnih tržišta“, po mišljenju ECB-a, biti u središtu europskog bankovnog uragana. To je sažeta dijagnoza koju je nedavno u uskom krugu postavio jedan  bankar visokog ranga (koji ne želi da ga se u tom kontekstu spominje, jer službeno je sve u najboljem redu).

Uznemirujuće. To da je europski bankovni sustav i osam godina nakon početka bankovne krize od prave sanacije dalje nego ikad, vidi se doduše prostim okom. Međutim, najveći problemi pronalaze se negdje drugdje, recimo kod talijanskih banaka radi kojih se zabrana spašavanja banaka, koja je stupila na snagu početkom godine, morala zaobići i tako doživjela sudbinu skoro svih EU-ovih propisa.  Ili u Njemačkoj, gdje se ljulja Deutsche Bank, institut čija bilanca iznosi skoro dvije trećine njemačkog BDP-a. I na burzama se primjećuje da je branša boležljiva: od početka godine banke zemalja OECD-a izgubile su 430 milijarde dolara burzovne vrijednosti.  I težište krize nalazi se u Europi:  dionice američkih banaka potonule su samo nekoliko postotaka, a dionice europskih  banaka izgubile su četvrtinu vrijednosti.

U tome se odražava i različit pristup; dok je bankovni sektor u SAD-u nakon izbijanja krize saniran čvrstom rukom, u Europi toga nije bilo. Banke neće  same naći izlaz iz nevolja. Pogotovo zato što im ni ECB ni regulatori ne olakšavaju život; politika nultih kamata vodi tome da banke u prosjeku već godinama ne pokrivaju troškove kapitala. A regulacija je, da još jednom citiramo spomenutog bankara, „proturječna i manipulira tržište“  te na kraju navodi na pronevjeru. Ovo zadnje zato što odredbe o likvidnosti sile banke da u velikoj mjeri investiraju u produkte koje one pri zdravom razumu ne bi kupovale. Recimo negativne državne obveznice, čije minus kamate izazivaju eroziju supstancije.

To su problemi koji tište sve europske banke.  Austrija ima, međutim, još nekoliko posebnih problema. Problem velike prekapacitiranosti ili problem Non Peforming Loans (NPL), dakle nenaplativih kredita. Oni u manjoj mjeri potječu iz Austrije, a u većoj iz istočne Europe, gdje su austrijske banke nadproporcionalno zastupljene.

Udio nenaplativih kredita u ukupnom broju kredita u Austriji nije dramatičan. On je u mnogim europskim zemljama znatno viši, recimo u Italiji, Portugalu i Irskoj, a  Cipar i Grčku da i ne spominjemo. Ali taj udio sam po sebi ne govori mnogo. Ako se banka pobrinula za  rezerve u slučaju nenaplate kredita, tada takvi krediti nisu otrovni; ako kredit posve propadne, rupa se puni sredstvima iz rezerve.  Relevantno je dakle pokriće nenaplativih kredita. A tu je slika Austrije zastrašujuća: 16 posto nije pokriveno. U Europi su nenaplativi krediti manje pokriveni samo u Sloveniji. Nešto slobodnije formulirano: velik broj konačno nenaplativih kredita  napravio bi manju štetu u bilancama grčkih ili ciparskih banaka nego austrijskih.

Što se tiče ugroženih kredita: austrijske banke u financiranju nekretnina upravo ponavljaju grešku koju su napravile kod kredita u francima, vrlo skupih za mnoge korisnike kredita, tako što potiskuju rizike (kod franka devizni rizik, sada kamatni) – i tako možda sebi stvaraju  novi problem, jer u Austriji (za razliku od ostatka Europe)  krediti za kuće i stanove daju se isključivo  s varijabilnom kamatom. Jer ona je u ovom času  manja od dugoročno čvrste kamate. Kad uzimaju kredite, ljudi često idu do granica svojih financijskih mogućnosti – i to kod rekordno niskih kamata. Ako se kamate opet normaliziraju, što bi značilo rast od najmanje dva do tri posto,  tada će mnogi od njih početi zapinjati. I bankama prirediti sljedeću kreditnu krizu koju su same skrivile.

Josef Urschitz, Die Presse, Beč