Hrvatski domoljubni intelektualci osuđeni na izgladnjivanje
Mladen Schwartz, politički emigrant, borac za Hrvatsku, političar, publicist, intelektualac prve klase, znanstvenik, filozof i mislilac, je već duže vrijeme teško bolestan. Kada se čovjek teško razboli, svi ga napuste. I ovakve ocjene se mogu čuti među ljudima. Zašto je to tako ostat će tajna, kao što je tajna i sam čovjek. Ostat će tajna i to, zašto će Mladen Schwartz u našoj povijesti ostati, za mnoge, tajanstven, i zašto do današnjeg dana, ama baš nitko nije objavio vijest o njegovoj teškoj bolesti.
Peta samostalna knjiga Mladena Schwartza „Novi protokoli Sionskih mudraca ili kako uništiti svijet“, predstavljena je u knjižnici Bogdan Ogrizović. Uz samog autora, okupljenima su se obratili i komentirali knjigu, i publicist Žarko Marić te književnik Marijan Horvat Mileković. Schwartz se kratko osvrnuo na sadržaj svoje knjige, te među ostalim istaknuo kako je evropsko ropstvo gore nego jugoslavensko a pojavljuje se pod krinkom slobode. (Jutarnji list, 9. rujna 2004.)
Dakle i pisac ovih redaka je imao čast biti predstavljač jedne od njegovih desetak, što objavljenih, što pripremljenih knjiga. Knjiga zbog koje smo se okupili počinje ovako. „Mi Sionski mudraci uništavamo: aristokraciju, autoritet, bitak, carstva, crkve, čast, čovjeka, ćudoređe, desnicu, dostojanstvo, državu, duh, džentlemenstvo, đavolova neprijatelja, elite, filozofiju, genija, gospodarstvo, hijerarhiju, islam, istinu, jezik, kršćanstvo, kulturu, liturgiju, ljepotu, ljubav, mir, mladež, mudrost, muškarca, nacionalizam, nadu, narode, novčarstvo, nježnost, običaje, obitelj, očinstvo, odgoj politiku, poštenje, pravdu, rat, religiju, slobodu, spol, stid, stil, stvaralaštvo, svetost, sveučilište, suverenitet, svijet, školu, tradiciju, ukus, umjetnost, vjeru, zakone, ženu, život, jednom riječju SVE.“ Na kraju vam, evo mogu reći, da sam, čitajući je, uživao, smijao joj se, divio joj se, jer je ona istovremeno i šaljiva, i smrtno ozbiljna, pa vam je svima preporučam za čitanje.
Kako smo se već dogovorili, više o analizi knjige govorio prof. Horvat Mileković, a ja o autoru, jer je večer njegova. Sila hrvatske mladeži u domovini i inozemstvu, opijena mirisom „Hrvatskog proljeća“ 1971. godine teško je doživljavala grubo gaženje i trganje njegovih jaglaca, visibaba i ljubičica, te zasukane rukave brkatih titopendrekaša. Beogradski student, rođeni Zagrepčanin, suosjećao je sa svojima u Hrvatskoj. Mene sve rane moga rode bole. Rekao bi pjesnik. Dok sam ja u to vrijeme kao mjeru hrvatstva uzimao Savku i Tripala (za ići dalje je trebalo više hrabrosti), on je preskočio i Savku i Tripala, i Čička i Budišu, i Tuđmana i Veselicu, i rješenje za Hrvate i Hrvatsku potražio odmah u radikalnoj ideji kod V. Nikolića, B. Jelića, B. Bušića… boreći se svojim oštrim perom i plivajući na pravaškim starčevićanskim valovima, u čemu je ostao dosljedan do današnjeg dana.
Čuje se i to, da je njegova politika štetna. O štetnosti se može govoriti, i tako nešto se može reći za sve nas, jer je to stvar slobodnog viđenja i tumačenja. Ako želimo nekoga upoznati, onda čitajmo njegove knjige u koje se prenose autorove, i misli, i ideje, i srce i duša, i znanje i… U ne baš velikoj hrvatskoj „penkala kruni“ on je pravi biser, koji se daleko najbolje, na teoretskom planu zna nositi sa svim hrvatskim neprijateljima i propovjednicima protuhrvatske mržnje, pišući iz dna narodne duše. Uz ovakve ocjene mogu se čuti i pitanja, tu nema ništa nepoznato, kako on može biti hrvatski nacionalist, a roditelji su mu židovskog podrijetla, istovremeno i jugopartizani. Eto može.
Nacionalna svijest se prenosi genetski, a još i više se stječe. U vezi ovoga treba znati nešto više o fenomenu nacionalne svijesti, o fenomenu vremena i prostora, i o fenomenu snage vlastite volje. Kao Hrvata, zbog svog prezimena Schwartz nazivali su ga u Beogradu, ne samo ustaša, nego i nacist, fašist… On se s tim pomirio, i spomenute izme znanstveno obradio, kao magične riječi i ideološke batine. Sa spomenutim korijenima, da je mladost proveo u Zagrebu, moja je teza, vjerojatno bi izrastao u intelektualca ekstremno ljevičarske orijentacije tipa; Puhovskog, Ive Goldsteina, Z. Pusića, Z. Šnajdera, S. Jurdane itd. i kao takav bi bio permanentni protivnik i ideje i prakse hrvatske nacionalne države.
Mladen Schwartz nije antisemit, on je kao i svi mi, prijatelj židova, bilo kao naroda, bilo kao vjere, bilo kao židomisterija. Oni imaju puno toga zajedničkog s Hrvatima; povijesno prokletstvo, borbu za nacionalnu državu, ratno stradalništvo, veliku dijasporu… Međutim, dio židovstva, koje je protivnik i ideje i prakse hrvatske nacionalne države, ne može Schwartzu biti prijatelj, niti on njima. Onaj tko vam na osnovi svojih znanstvenih spoznaja ukazuje na lošu politiku, može vam biti samo prijatelj, a nikako neprijatelj.
Ovo su bili samo dijelovi moga izlaganja na spomenutom predstavljanju knjige. I na kraju, vezano uz spomenutu bolest, odgovorno izjavljujem: Neka je vječna sramota i Republike Hrvatske i svih njezinih institucija, i svih njezinih sabornika što nigdje nemaju zakonsku odredbu, kojom bi svoje zaslužne intelektualce materijalno egzistencijalno osigurali, bar sa par tisuća kuna mjesečno. Ne. Po postojećim zakonima, takvi naši intelektualci, naročito ako su domoljubne orijentacije, osuđeni su na izgladnjivanje i sve ono što iz toga proizlazi.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više