Državna bošnjačka mafija

Od mafijaške bošnjačke državne vlasti ništa se drugo ni ne može očekivati u Stocu

I sve što više odmiče vrijeme u ratu poslije rata, u Bosni i Hercegovini  izlazi sve više i istina, cilj ratova naroda i njihovih vojski koje su između sebe ratovale, svaka za svoju budučnost, za svoju Bosnu, ili za povijesno pripadajući komad te zemlje, za ideologiju, za svoju vjeru. No u samom početku, budući da se vidio razlog sukoba, svaki od beha naroda je znao, ne samo za što se on bori, već je isto tako znao za što se bore druga dva naroda. A u toj borbi nigdje nije bilo, nigdje se nisu ni blizu sretali isti ciljevi iste Bosne.

Fahrudin Radončić na svjedočenju u Prištini

Ovih dana, 27. 10. 2016., izlazi na svjetlo dana, iz usta čovjeka koji dobro poznaje narod i vojsku tog naroda, budući da je bio pripadnik vojske i naroda o kojima iznosi istinu ratnog zločina, kriminala i državne mafije. Naime, pred Osnovnim sudom u Prištini svjedok tužiteljstva u slučaju Nasera Kelmendija, Fahrudin Radončić, predsjednik druge po političkoj snazi bošnjačke nacionalne partije, izjavio je da je: "za ubojstvo Ramiza Delalića Ćele apsolutno odgovorna bošnjačka državna mafija". Ako je za ubojstvo svog vojnika kriva "državna bošnjačka mafija" kojoj je na čelu bio Alija Izetbegović, a jest jer je to svjedočenje čovjeka koji je bio njen član, zar treba više bilo kakvih dokaza da su muslimanski ratni zločini nad Hrvatima, fratrima, časnim sestrama, djeci, ženama i starcima diljem prostora kroz koje je prošla Alijina armija udruženi zločinački pothvat  državne bošnjačke mafije.

Zbog toga su danas svi ti zločini dobro skrivani, masovne grobnice ubijenih i masakriranih hrvatskih civila, žena, djece i staraca još su uvijek neotkrivene. Sve su mafije tajnovite, jedna drugu štiti i skriva dok im se interesi ne sukobe. Tako i u Bosni i Hercegovini. U ovom slučaju državne bošnjačke mafije iz rata, da se zaključiti kako ona i danas vlada bošnjačkim društvom, pa i Bosnom i Hercegovinom, čije su žrtve svi beha narodi, napose nebošnjaci. Istina beha sukoba i vladavine u BiH koja se otkrila u Prištini a čula diljem "mafijaških beha prostora" kazuje i o ciljevima borbe zaraćenih bosanskohercegovačkih strana. Otkriva opasni cilj borbe „državne bošnjačke mafije“.

Velika je stoga razlika između borbe u BiH hrvatskih obrambenih bojovnika, srpskih agresorskih ratnika i muslimanskih unitarističkih mafijaških vojnika. U Bosni i Hercegovini se uz građanski i vjerski rat za teritorij, vodio i obrambeni hrvatski, agresorski srpski i mafijaški muslimanski. No i danas se u Bosni vode ti isti ratovi. Hrvati vode legalni i mirni rat, kroz institucije vlasti za svoj entitet, Srbi vode i dalje agresorsko secesionistički rat odcjepljenja okupiranog beha teritorija, Muslimani a danas Bošnjaci i dalje vode mafijaško unitaristički rat kroz ubijanje hrvatskih povratnika, rasprodaju beha zemlje Arapima, nazive škola, ulica, trgova i drugi javni mjesta i institucija po ratnim zločincima bilo iz Drugog svjetskog rata bilo iz vremena građansko-konfesionalnog iz devedesetih godina prošlog stoljeća.

Ne čudi stoga što Srbi na genocidom osvojenom beha teritoriju odlikuju svoje ratne zločince što su etnički i vjerski očistili taj entitetski prostor. Ne čudi i bošnjačka "nemoć" u otkrivanju  ubojica iz reda svoga naroda hrvatskih povratnika, ni ubrzano nacionalno i vjersko zelenilo glavnog grada multi-kulti BiH, Sarajeva.

Zar od mafijaške bošnjačke državne vlasti očekivati išta drugo osim mafijaškog ponašanja njihovih mafijaša na demokratskim izborima u Stocu. Vrhunac tog državnog mafijaštva je, ne u mafijaškim ubojstvima hrvatskih povratnika, gradnje džamija na okupiranoj hrvatskoj zemlji, zabrana Hrvatima svih njihovih legalnih i legitimnih nacionalnih i vjerskih prava i sloboda, zabrana prava na hrvatski entitet i hrvatsku televiziju, već u veličanju tih ratnih mafijaša, Alije Izetbegovića, organizatora ratne mafije.

Još iznad svega toga stoji činjenica, koja je sodomsko gomorske opasnosti za BiH, pa i sva tri njena naroda, bošnjačkog nametanja zajedničkog školskog sustava, programa, svim drugim beha narodima, u kojem se prisiljavaju djeca da uče, jedinu istinu o beha ratu, o zaslugama Alije Izetbegovića i državnog vrha iz njegova vremena vladavine „državne bošnjačke mafije". To pak znači, a to i jest isilovska opasnost za beha nebošnjake i beha budućnost, da se, u što je ipak teško vjerovati, u školama po bošnjačkom programu pripremaju,  ne daj Bože, mafijaši koji će i dalje vladati zemljom. Sumnje u mafijašku budućnost Bosne i Hercegovine uveličava i bošnjačka, pa gotovo mafijaška borba, na način kako se njihov ministar kulture Selmir Kaplan obračunava s neistomošljenicima i onima koji nisu njegove vjere i nacije na demokratskim izborima u Stocu, kao i bošnjačka borba protiv dviju škola pod istim krovom.

Sad je jasnije, mada je to Hrvatima žrtvama "državne bošnjačke mafije" bilo davno jasno, zašto im smetaju dva različita školska programa odgoja mladi. Ako Bošnjacima danas smeta drugi i drugačiji pod istim školskim krovom, a očito da smeta, to znači da im smeta taj drugi i drugačiji i u istoj Bosni. Eto cilja kojem bošnjačke političko vjerske vođe vode Bosnu. No, uz prava jednakosti i ravnopravnosti, kao i iz definicija federacije kao zajednice nacionalnih i vjerskih razlika, te u beha slučaju suverenosti i konstitutivnosti njenih naroda, to je i razlog mirnodopske borbe hrvatskog naroda za teritorijalnu jednakost sa Srbima i Bošnjacima. Sve to prisiljava i međunarodnu zajednicu, kao jamca demokratizacije BiH, da zemlju nacionalno teritorijalizira, odnosno entitetizira i zemlju tronacionalno federalizira, ili konfederalizira.

Vinko Đotlo