Hrvatski Fokus

Dok god se ne dogodi promjena paradigme u svijesti svakog čovjeka, potrebno je zakonski zabraniti pobačaj

 
 
Mnogi političari u svijetu izgovaraju rečenicu „ja sam osobno protiv pobačaja ali sam i protiv njegove zabrane“. Ustvrditi logičku valjanost i odgonetnuti smisao tog maglovitog i zagonetnog iskaza moguće je samo onda ako se ta rečenica preformulira u materijalni kondicional. Onda ona glasi ovako „ako sam osobno protiv pobačaja, onda sam također i protiv njegove zabrane“. To je implikacija „ako je p onda je q“. Takvi kondicionali su onda i samo onda istiniti, ako nije slučaj da je uvodni dio rečenice, koji počima s „ako“ istinit, a završni koji počima s „onda“ u krivu.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2016/11/whywebecamehuman.com_wp-content_uploads_2013_05_H.-P.-Grice.jpg
Paul Grice
 
Ekvivalentne ovoj implikaciji su još i ove dvije logičke forme: „non-p ili q“, pri čemu se „ili“ uzima kao alternativa a ne kao disjunkcija. Taj iskaz bi onda glasio ovako „osobno sam za pobačaj ili ja sam protiv zabrane pobačaja“. Drugi oblik koji je implikaciji „ako je p onda je q“ ekvivalentan glasi „nije istina da je p i nije istina da je ujedno i non-q“, a rečenica bi onda glasila „nije istina da sam ja osobno protiv pobačaja i nije istina da sam ujedno i za njegovu zabranu“.
 
Ovo izgleda prilično komplicirano, ali na svu sreću i hvalevrijedno je da je gosp. Hrvoje Juko na portalu www.bitno net u igru ubacio logičara Gricea te je time cijelu ovu diskusiju podigao na jednu višu razinu oslobodivši je žučnih polemika. Grice je izgradio svoj logički sustav prije svega na tim materijalnim implikacijama, dokazavši da naša svakodnevna komunikacija dobrim dijelom počiva na njima, pri čemu je donio bezbroj primjera iz običnog govora. Iz ove gornje analize proizlazi da  implikacija „osobno sam protiv pobačaja ali sam i protiv njegove zabrane“ sadržajno ne izražava cjelovitu intensionalnu istinu. Istinit zaključak u ovom slučaju je samo ovaj: svatko onaj koji tvrdi da je osobno protiv pobačaja on mora biti i za njegovu zabranu.
 
Da ne bi izgledalo da logičari tvore jedan kabinet luđaka reći ću nekoliko riječi i o pretpovijesti materijalne implikacije. Nju je prvi otkrio stoik Filon – izvorno iz Megaranske škole – oko 300. godine prije Krista pa se ona naziva i „filonska implikacija“. Diskusije na tom polju su bile na vrlo visokoj razini, te je Kallimachos, jedan biblotekar iz Aleksandrije, u drugom stoljeću prije Krista napisao: „I ptice sa krovova cvrkuću, koje su implikacije ispravne“.
 
Filonova implikacija je onda bila zaboravljena, ostala je samo u jednom aksiomu Euklidove geometrije. Neovisno o Filonu ponovno je otkrivena u srednjem vijeku, ne zna se od koga, ali ju je Ockham u 14. stoljeću rabio kao nešto samorazumljivo. Opet je bila zaboravljena – Kant o njoj nije imao pojma, Hegel ju je djelomično poznavao – pa su je ponovno otkrili matematički orijentirani logičari krajem 19. stoljeća – Peirce, Frege i Russell, koji joj je i dao ovo današnje ime „materijalna implikacija“.
 
Da ljudski duh tri puta neovisno jedno o drugom otkrije jedan te isti princip potaklo je poznatog njemačkog logičara u prošlom stoljeću Heinricha Scholza da konstatira, da se njoj može s pravom pripisati  glavna zasluga za uspon zapadne civilizacije. Budući je materijalna implikacija kroz povijest mnoge visokoškolovane ljude  šokirala te su kao Prantl (sredinom 19. stoljeća) sasuli paljbu psovki na stoike i skolastičare, navest ću četiri primjera, koje bi i Kallimachosove ptičice cvrkutale sa krovova. Sa spoznajom da zaključni dio rečenice ne smije biti kriv, ako je uvodni dio istinit, proizlazi – premda to na prvi pogled izgleda apsurdno – da su od ove četiri implikativne rečenice tri logičke (!) istine, a jedna kriva: „Ako su dva i dva četiri, onda je zemlja okrugla“ (istina); „Ako je tele žaba, onda je zemlja okrugla“ (istina); „Ako je čovjek smrtno biće, onda su mravi veći od slonova“ (kriva); „Ako je kamen živo biće, onda trava raste iz kamena“ (istina)… Ovo je sve bilo samo radi ilustracije i nekih objašnjenja, ali to ovdje u ovom članku nije tema.
 
Nastavljamo sa pravom temom, te nakon što smo ustanovili da svatko tko je osobno protiv pobačaja mora biti i za njegovu zabranu, prelazimo na jedan drugi aspekt po pitanju same zabrane, a to je pravo na izbor. Taj pojam svoje korijene vuče od Aristotelovog pojma proairesis, slobodni izbor, a u kršćanstvu je dobio naziv liberum arbitrium, slobodna volja. Slobodna volja ima transcendentno, preegzistencijalno značenje, te semantički spada u predikate drugog stupnja. Ona se ne može zabraniti (to se pokušava samo u diktaturama), slobodna volja je i onda djelotvorna kada su  zabrane ozakonjenje, te se tako svatko može odlučiti da na bilo koji način te zabrane prekrši ili zaobiđe. Znači čovjek je slobodan odlučiti se i za zlo.
 
Liberum arbitrium dobiva puninu svojeg značenja tek na tlu kršćanske nauke o istočnom grijehu. Kršćanska nauka o istočnom grijehu i otkupljenju daje odgovor na pitanje odakle dolazi zlo u čovjeka i u svijet, što čini taj  mysterium iniquitatis, misterij zla. Da je zlo esencijalno u čovjeku, toga su si bili svjesni i druge kulture. Tako nam starogrčke tragedije zorno predočavaju kako čovjek dapače i do svoje samosvijesti dolazi prvenstveno od svijesti o vlastitoj krivnji. Edip ubija vlastitog oca, ne znajući da mu je on otac, te ženi svoju majku, ne znajući da mu je majka. Ta svijest o nenamjernoj krivnji, krivnji koju nije u potpunosti skrivio, a imao je izbora da se i drugačije odluči, tjera ga na samokažnjavanje oslijepljenjem.
 
Misterij zla za kojeg su znali i stari Grci i kršćanska nauka o istočnom grijehu i otkupljenju je potpuno odbačen od Prosvjetiteljstva. Svi prosvjetitelji su slijedili onu Rousseauovu dogmu da je čovjek po prirodi dobar, te su time i nijekali liberum arbitrium, što dolazi posebno do izražaja u filozofiji Njemačkog idealizma, uključujući i Schopenhauera, koji nije pripadao tome pravcu. Prosvjetiteljstvo je odbacilo i individualnu krivnju, te je onda ostalo samo pitanje kako vratiti čovječanstvo u prvotno stanje sreće i blaženstva. Friedrich Schiller razvija u svom nastupnom govoru (Was heisst und zu welchem Ende studiert man Universalgeschichte, Antrittsvorlesung in Jena am 26. 5. 1789.) teoriju o emancipaciji ljudskog uma od prirode, a taj će ljudski um opet ponovno uspostaviti izgubljeni raj zemaljski. To njegovo djelo je postalo gnostički evangelium za moderno i postmoderno doba.
 
Kako čovjek pojedinac ne nosi nikakvo zlo i krivnju u sebi, Lessing se daje, da bi popravio stanje u svijetu, na odgoj ljudskog roda, na što mu Herder oponira riječima… „kada netko kaže da se ne treba odgajati pojedini čovjek, nego ljudski rod… onda moram reći da su rod i vrsta samo opći pojmovi…“. Kant kao prosvjetitelj napada Herdera tvrdeći da samo ljudski rod, a nikako čovjek pojedinac, može doći do punine umne naravi. Njegov učenik Fichte je to još pooštrio tvrdnjom da um roda (Gattungsvernunft) poništava svaku individualnost te je velika zabluda vjerovati da pojedina osoba jest ono što misli, nego je ona „samo pojedina misao jednog sveopćeg i nužnog mišljenja“. S tom idejom on je čvrsto zastupao svoj politički averroizam.
 
Poznato je također da Hegel na puno mjesta obezvrjeđuje ljudsku osobu, žrtvujući individue na oltaru svjetske povijesti… „može biti da se individuumu čini nepravda, ali to je svjetskoj povijesti svejedno, individuumi su samo sredstvo za njezin razvitak“. Droysen slijedi Lessingovu ideju odgoja ljudskog roda te naglašava da osoba može biti samo cijeli ljudski rod, a ne pojedini čovjek. On je samo sredstvo za stvaranje kolektivnog Ja. Slično tome i kantijanac Windelband, koji početkom prošlog stoljeća tvrdi da je pojedina osoba samo obitavalište i nosilac ideje za ostvarenje sveljudskog uma. Takve pozicije zastupala je cijela transcendentalidealistička tradicija, a isto tako i kozmopolitizam kao produkt kasnog prosvjetiteljstva.
 
Osoba je mnogo, mnogo više nego um
 
Valja naglasiti da nam je Prosvjetiteljstvo – ne osporavajući pozitivne učinke nekih njegovih ogranaka – sa tim svojim favoriziranjem općeljudske abstraktne humanosti te zapostavljanjem čovjeka pojedinca, upotrebljavajući ga samo kao sredstvo za ostvarivanje kolektivnih ciljeva, podarilo i dvije velike diktature u prošlom stoljeću. Nacizam je žrtvovao individue i generirao jedan istrebljivački rat, sa ciljem da stvori jedno savršenu rasu ljudskog roda promjenom i poboljšanjem genetičke strukture jednog određenog naroda. Komunisti su također tako planski poubijali i namjerno prisilili milijune ljudi da umru od gladi, da bi ostvarili svoj komunistički kolektiv, u kojem ne bi bilo više zla, jer po njima zlo potječe od privatnog vlasništva, a privatno vlasništvo je upravo taj istočni grijeh. Što je iz svih tih diktatorskih pokusa nastalo, to svi vrlo dobro znamo te smo poslije toga postali i pametniji.
 
Ali netko će reći, što to sve ima veze sa pobačajem. Itekako ima! Naveo sam sve te povijesne činjenice kao kontrast za promjenu paradigme. Sada se treba umjesto racionalističkih dogmi o gotovo neizmjernoj i nepogrješivoj naravi ljudskog uma naučavati veličanstvenost i jedinstvenost čovjekove osobe. Osoba je mnogo, mnogo više nego um. To bi bila jedna posebna tema za obradu. Promjene paradigmi su se u povijesti čovječanstva često događale. Bilo je perioda kada su ljudi žrtvovali druge ljude raznim bogovima, a kada je čovjek došao do samospoznaje svoje vlastite krhkosti i prolaznosti, bilo je to ukinuto. Isto tako bilo je epoha kada su stare i nemoćne ljude ostavljali u planinama da tamo mučno izginu, jer su postali nekorisni te društvenoj zajednici padaju samo na teret. To je sve prevladano i svaki čovjek se s pravom zgraža nad takvim činjenicama.
 
I sada je došlo vrijeme za jednu promjenu paradigme, naime da se čovjek počme zgražati nad ubijanjem nevinih, ne u planinama, nego već u majčinoj utrobi. Promjena paradigme od serijskih i ozakonjenih abortusa u komunizmu, koji je htio ostvariti jedno idealno društvo, a stvorio je pravi pakao na zemlji, do zabrane abortusa kao sredstva zaštite svakog pojedinca, prije svega onog najslabijeg.
 
Dok god se ne dogodi promjena paradigme u svijesti svakog čovjeka, potrebno je zakonski zabraniti pobačaj, kao što je zabranjena vožnja u alkoholiziranom stanju, imajući u vidu da neki ljudi još uvijek ne kapiraju da polupijani u prometu ugrožavaju svoj i život drugih. Sloboda izbora je i pravo na izbor jedne nove paradigme, paradigme s kojom se štiti ljudska osoba od začeća do prirodne smrti. Prije svega jer naše generacije na to obvezuju iskustva iz diktatura prošlog stoljeća. Promjena paradigme bi bio i jedan novi kulturološki napredak.
 

Dr. Anto Križić

Povezane objave

Velikosrpski političari se naslikavaju u Vukovaru i Škabrnji

hrvatski-fokus

Nema razloga zašto je Franjo Tuđman postavio poprsje zločinca Tite u Predsjedničke dvore

HF

Generali tuže državu koja ih je izdala!?

HF

Hrvatskom vladaju potomci ubojica 1945.

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više