Hrvatski Fokus
Društvo

Nisu Englezi slučajno vladali svijetom

Što je oko 1900. o životu u Londonu pisao Jack London?

 
 
Uzeh u ruke knjigu Jacka Londona "U ponoru bijede" gdje opisuje dno radničke klase u londonskom East Endu, kada imperij vlada morima i kvartom od kopna (oko 1900.). Istovjetnu temu obradio je George Orwell (Up and down in Paris and London), gdje je nakon 25 godina situacija još višestruko lošija. Život te ljudske bijede sliči na Križni put ili Auschwitz, darvinistički kapitalizam ih je uporabio za svoju dobit i odbacio kao amortizirani škart.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2016/11/media.cardplayer.com_assets_000_010_314_28_jack_london-336x189.jpg
Jack London
 
Dobiješ feticu beškota (komadić dvopeka) i tzv. čaj ako imaš sreće, inače pjevaj po kiši i šeći u dronjcima jer se ne smije spavati na ulici. Slijedi podulji citat koji ilustrira život boljestojećih radnika, tj. zanatlija (obrtnika). "…cijeli niz kuća u kojima stanuju zanatlije i žive jednim primitivnim familijarnim životom… vidjeti je muškarce kako sjede na pragovima, ispijaju lulu i drže na koljenima djecu, a žene ih obilaze brbljajući, smijajući se i zbijajući šale. Zadovoljstvo ovih ljudi je upravo napadno… ipak je njihova sreća neke životinjske vrste, sreća punog želuca. Cijelo njihovo shvaćanje života je materijalističko. Oni su teški, lijeni i bez svake fantazije. Ponor kao da izvija otrovne, omamljujuće plinove… prijete da će sve napuniti i uništiti (zagađenje, op. T.T.). Vjera im je nepoznata, nepoznato ne uzrokuje niti strah niti veselje za njih. Puna trbušina, večernja lula i uobičajeni "pol i pol" to je sve što oni od života traže i o čemu sanjaju. To ipak nije najgore, ona zadovoljna pospanost u koju su upali,to je stanje koje prethodi potpunoj nirvani i iščeznuću. Oni ne znaju za nikakav napredak…
 
Uopće je život u gradu ljudskoj naravi protivan (to su mislili i Bismarck, ne samo militarist i šovinist već socijalni reformator(!) i Hitler, op. T.T.), život u Londonu je u masama nenaravan. Toliko nenaravan da prosječni radnik mora propasti. Duh i tjelesna snaga se stalno umanjuju… ništi se i moralna otpornost i dobar radnik sa sela u prvoj generaciji dolazi za lošeg radnika. U drugoj generaciji je izgubio smisao poduzetnosti i guranja, i postao je bez snage da izvede onaj posao koji je njegov otac sa lakoćom obavljao. On je na putu za propast…
 
Ne želim pisati (autor, J.L.) o klicama bolesti kojima je okužen zrak u East Endu, htio bih se zabaviti samo oko dima. Navodi Jack London sir W. Thiselton Dyera da tjedno 24 tone materije koja izlazi iz čađe i katrana (iz ugljena) pada na milju kvadratnu velegrada. Sumporna i ugljična kiselina stvaraju sumporni vapnenac na zgradama. (Pisac zaboravlja na alkohol, opij, duhan i morfij koji rabe ti slabo razvijeni ljudi odrasli na nikakvoj hrani, op. T.T.). Moglo bi se govoriti i o prostituciji, lopovštini i sluganstvu.
 
Zanimljivi su primjeri iz sudske prakse koje autor navodi. Tako navodi da je izvjesni James Moore od suda u Dalisburyju osuđen na 21 dan zatvora jer je ukrao cipele iz dućana. U Rotherhamu su trojica ljudi osuđeni svaki na mjesec dana zatvora zbog krivolova. Istodobno je neki pijani manijak bacio dječja kolica s djetetom ispred teretnih kola (dijete je pukim čudom prošlo neozlijeđeno), te usto napao majku djeteta i ozlijedio kočijaša. Osuđen je na samo 40 šilinga globe. Iz brojnih primjera navodeći datume, imena sudaca i optuženih, te sadržaj slučaja Jack London zaključuje da je u viktorijanskoj Engleskoj država strože kažnjavala spavanje na tuđoj njivi ili javnoj klupi nego ničim izazvano nasilje nad ženom, starcem ili djetetom. Dapače krađa žarulje se više kažnjava nego najružnije nasilje. Dobro, ipak se u cijelom svijetu nasilje, obiteljsko nasilje, pederastija, pedofilija drugačije gleda – a u vidu treba imati da je prije 100 godina svijet bio opakiji!!!
 
Sjetiti se bijede koju opisuje Pearl Buck u Kini za doba opijumskih ratova. Ekonomska strana problema je još strašnija. Tako autor navodi: "doznao sam da među malim londonskim ljudima ima 1.292.737 njih koji tjedno zarađuju samo 21 šiling." Pretpostavio je da je takva obitelj u prosjeku peteročlana. To znači sljedeće troškove:
 

stanarina           6 šilinga
kruh                 4 šilinga
meso                3 šilinga i 6 penija
zelenjava           2 šilinga i 6 penija
ugljen               1 šiling
čaj                   0 šilinga i 9 penija
petrolej             0 šilinga i 8 penija
šećer                0 šilinga i 9 penija
mlijeko              0 šilinga i 6 penija
sapun               0 šilinga i 4 penija
maslac              0 šilinga i 10 penija
ogrjevno drvo   0 šilinga i 4 penija
——————————————-
što je sveukupno 21 šiling i 2 penija.
 
Naravno treba imati odjeću i obuću, što znači prekoračenje troškova.
Ovo je puki život menažerije, radnički sindikati i poslanici su se borili protiv zakonskog dokidanja rada djece, jer su i ti prihodi spašavali siromašne. Bolest ili ozljeda oca znače kraj jedne obitelji koja tone u beznađe. Da stvar bude gora cijene najma stanova neprestano rastu, tako da su pojedini stanoprimci podnajmljivali sobe, a u nekim krevetima su trojica ljudi izmjenjivali ležaj svako 8 sati. Još je strašniji slučaj davanja u podnajam mjesta za ležanje pod krevetom?! Ti su ljudi živjeli zapravo kao štakori i Dickens prije ublažava bijedu nego pretjeruje u svojim romanima.
 
Doduše, da nisu bili takvi (surovi, radišni, štedljivi) ne bi vladali nad pola svijeta, ali na kraju kome će sve to ostati. Danas pretpostavljam doseljenicima i zemljama trećeg svijeta. Povjesničaru možete postaviti logična pitanja, npr. koliko je bilo tih parija (ekstremno siromašnih), 5 %, 10 %, 30 %? Odgovor glasi da ih je oko 1900. kada je Velika Britanija na vrhuncu moći bilo iznad 20 %, zavisi od kriterija koji uzmemo za siromaštvo onog doba kada je životni vijek 50 godina, a ospice i dr. zarazne bolesti su pošast. Je li u XVII. i XVIII. stoljeću bilo još gore? Jest! Pa sve do 1848. se na rečenom otoku umiralo od gladi, na stotine tisuća ljudi ne računajući novorođenčad i djecu. Mislim da su te stvari možda samo osjetljiviji duhovi poput osnivača Crvenoga križa, Henrija Dunanta, ozbiljno uzimali; Balzac ili Jane Austen i dr. baš i ne. Koliko i mi gladne u Africi, ili ratove među Arapima. Usput, meni je osobno Balzacov otac Goriot simapatičan kao naš Mesić. Kolike su žrtve okolnosti a koliki su pokopali sami sebe? Teško je dati odgovor na ovo pitanje, jer postoji jaka međuovisnost između stanja oko pojedinca i u njemu.
 

Teo Trostmann

Povezani članci

Niska stopa ranog napuštanja školovanja

HF

KVAZIPOLITIKA – Resa resi

HF

Oranje doca

HF

AFORIZMI – Do prve posudbe

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...