Agresija na Hrvate uhićenjima

Uhićenje pripadnika HVO-a nastavak je srpsko-bošnjačke politike etničkog čiščenja Hrvata

Za budućnost Bosne i Hercegovine a time i njenih naroda,  kako bi  svaki od njih ostao i opstao u svom izgrađenom ili danas građenom, nacionalnom identitetu, daleko je bolje biti u miru jedni pokraj drugi, nego li u strahovima, napetostima, nesigurnostima, nepovjerenjima, uhićenjima, pa i sukobima što je mali korak do rata, jedni sa drugima. I što je Svjetska zajednica sve brutalnija u prisilijavanju beha naroda da žive jedni s drugima, Bosna i Hercegovina je sve podijeljenija, narodi između se udaljeniji, miris rata sve osjetljiviji, nesigurnost sve veća, uhićenja Hrvata sve učestalija. Politički eksperiment razrađen u Daytonu i ubačen u beha prostore neodrživ je i u puno homogenijim društvima od bosanskohercegovačkog. Svjesni su toga bili i tvorci Daytona, te su ga stoga i obukli u „luđačku košulju“ čiji su vijek trajanja ograničili.

Dayton je svjetska sramota Dvadesetog stoljeća. Daytonska nepravda je još jedan u nizu genocida počinjenih na beha prostoru nad autohtonim  hrvatskim narodom u Bosni i Hercegovini. Dayton je američka „Srebrenica“ nad Hrvatima Bosne i Hercegovine. Na zločine i genocid počinjene tijekom građansko-vjerskog rata za teritorij u Bosni i Hercegovini nadovezao se i genocidni, snagom svjetskog policajca nametnuti Daytonski (ne)sporazum. Iako je beha rat vođen za teritorij, i koji se vodi i danas samo drugim sredstvima, pa i uhićenjima Hrvata, u kojem su sudjelovale i neke strane vojne i paravojne formacije, engleska u zločinu u Ahmićima, daytonisti su tu zemlju podijelili na dvije beha strane, velikosrpsku i velikomuslimansku.

I upravo zbog te nepravde Daytonski (ne)sporazum ima genocidnih elemenata. Jer čak i ono što su beha Hrvati kao obranjeni teritorij unijeli u daytonske pregovore, kroz vrijeme crtanja entitetskih granica pod ruskim i islamskim interesnim nadzorom, oteto je hrvatskom narodu. Otet mu je teritorij, oteta mu je zemlja, što je jedini jamac egzistencijalnog ostanka i opstanka, bilo pojedinca bilo naroda. Otima mu se i danas uhićenjem pripadnika HVO-a. Ništa jednom narodu ne može osigurati nacionalnu i vjersku egzistenciju u njegovom identitetu osim teritorija. Sve međunarodne konvencije o zaštiti ljudskih prava i nacionalno vjerskih sloboda su mrtva slova na papiru, ako narod nema osiguran teritorij. Potvrđuje to i današnji ropski položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini, upravo zbog toga što nemaju svoj entitet, svoj entitetski teritorij. Potvrđuje i srpsko bošnjački lov na Hrvate, svugdje tamo gdje ih vide kao barijeru u njihovim zločinačkim namjerama etničkog i vjerskog čiščenja.

Daytonski (ne)sporazum je bio prvi povijesni slučaj da se ratnoj žrtvi, koja je bila u srpsko-muslimanskom agresorskom obruču, oduzima obranjeni teritorij i dodjeljuje se agresorima, Srbima i Muslimanima.  Time ti agresori na hrvatski identitet i teritorij, tajni beogradski pregovarači podjele Bosne i Hercegovine, bivaju nagrađeni dobitkom vlastiti  entitetskih teritorija, gotovo sto posto etnički i vjerski čisti, srpski i danas bošnjački.

U tako podijeljenoj Bosni i Hercegovini, u kojoj su daytonisti, američki tenk pregovarač kojeg će povijest osuditi kao mirnodopskog zločinca zajedno sa britanskim salvet političarom Ashdownom,  planirali istrjebljenje Hrvata katolika, hrvatski se narod našao kao nezaštićena meta svih srpskih i muslimansko-bošnjačkih ekstremista, ratnih zločinaca, secesionista i unitarista. Hrvate se danas uhićuje po Bosni i Hercegovini bez ikakva vremenskog lovostaja i gotovo da postaju europski Indijanci u nekim malim rezervatima, koje Svjetska zajednica zajedno sa Srbima i Bošnjacima drži kao dokaz svoje svemoći i hrvatske nemoći. Čak više nisu zaštićeni ni u rezervatima kakav je Orašje.

Gotovo da stoga i ne čudi isilovski način uhićenja desetorice pripadnika Hrvatskoga Vijeća Obrane, u agresorsko-srpskom ratu obranjenom hrvatskom dijelu Bosne i Hercegovine. Dio je to daytonskog plana i srpsko-muslimanskih tajnih pregovora u Beogradu o diobi Bosne i Hercegovine i potpunog istrjebljenja hrvatskog korijena u toj zemlji na periferiji Europe. Kako ništa u politici nije slučajno, tako i uhićenje hrvatskih branitelja u Orašju nije niti politička niti vremenska slučajnost. Zapravo, uhićenje pripadnika Hrvatskoga Vijeća Obrane u obranjenom Orašju je združeni zločinački pothvat srpsko-bošnjačkih politika genocida i etničkog čišćenja Hrvata u podijeljenoj Bosni i Hercegovini. Potvrđuje to i vrijeme uhićenja, Svi Sveti, i mjesto, obranjena hrvatska enklava, i način lišavanja slobode, isilovski upad u kuće ljudi koji četvrt stoljeća žive slobodno i bez skrivanja. Ta hrvatska obranjena enklava bila je velika smetnja američkom tenk pregovaraču i britanskom salvet šerifu, te jednako i srpskoj i muslimanskoj, danas bošnjačkoj strani. Zbog nje su se morale drugačije povlačiti entitetske granice, i u beogradskim srpsko-muslimanskim tajnim pregovorima diobe Bosne i Hercegovine nije bilo mjesta nikakvim hrvatskim enklavama, entitetima, teritorijama.

Ono što nisu uspjeli diobom u Beogradu, srpskom agresijom, američkom prisilom pregovaranja u Daytonu i britanskom četverogodišnjom protektorskom okupatorskom vladavinom Ashdowna, čine u mirnodopskom ratu kojem se ne vidi kraj. Treba uhititi branitelje i narod će pobjeći, srpsko-bošnjačka politika straha. Kraj tog rata je u progonu, uhićenju, ubojstvima povratnika, opstruiranje povratka prognanih Hrvata, put prema konačnoj srpsko-bošnjačkoj podjeli Bosne i Hercegovine.

Uhićenjem deset zaslužnih hrvatskih branitelja, heroja Domovinskog rata nastoji se povećati strah kod Hrvata, i ubrzati njihov odlazak iz zemlje. Po velikosrpskim optužnicama, iste one velikočetničke politike genocida u Vukovaru i Srebrenici, pisane i nadopunjavane bošnjačkim „dokazima“ na temelju arhiva iz Hrvatske, izvedena je agresija na Orašje. U agresiji su uhićeni oni hrvatski branitelji, pripadnici HVO-a koji su u velikočetničkoj okupaciji spriječili da Orašje doživi sudbinu Vukovara ili Srebrenice.

U tom uhićenju, na Kaplanov način jer nije dosta agresija samo na demokraciju i izbore, na Stolac i stoce koji zasigurno slijede, nakon gotovo četvrt stoljeća mira u nemirnoj Bosni i Hercegovini vide se samo tragovi i ciljevi politike. Način na koji su uhićeni i vrijeme agresorskog uhićenja nikako nisu u zadovoljavanju pravde i pravednosti, procesuiranje ratnih zločinaca, budući da je uhićenje selektivno, na nacionalnoj i vjerskoj bazi. Jedini zločin im je to što su obranili svoj dom, svoj teritorij, svoj dio Bosne i Hercegovine.

Orašje su branili i obranili Hrvati i Muslimani i uhićenje samo Hrvata dokaz je kako je ta srpsko-bošnjačka akcija zastrašivanja i progona Hrvata uistinu politika iza koje stoji srpski i bošnjački politički vrh. Za to uhićenje se može kazati da je zaista planirani zločinački pothvat Srba i Bošnjaka kako bi finalizirali trajnu beogradsku beha diobu.

Ako se krenulo s uhićenjem Hrvata na obranjenom beha teritoriju, a jest, i ako Hrvati nemaju slobodu kretanja na tom svom obranjenom prostoru, a nemaju je, onda nije teško zamisliti kakva će im biti budućnost iz ovakve nesigurne, proganjane i uhićenjima ispunjene suvremenosti. Banja Luka i Sarajevo, Sarajevo i Banja Luka, ni u čemu se ne slažu tako dobro kao u progonu i uhićenju Hrvata i antihrvatskoj politici Bosne i Hercegovine bez hrvatskog naroda. I uhićenje hrvatskih branitelja pripadnika HVO-a je dio te politike etničkog čišćenja.

Vinko Đotlo, Švicarska