Težak udarac liberalnom totalitarizmu

"Dan poslije" pobjede Donalda Trumpa

 

 

Pobijedio jeTrump. Baš tako, „trump“, a ne „“tramp“, jer mu je djed Nijemac iz sela vinara Kallstadta u pokrajini Rheinland-Pfalz gdje je, navodno, kažu njemački mediji, također strašno nepopularan, skoro omraženi „rasist“, „seksist“ i ostalo sve najgore. Pobijedio Trump kao neki jaki adut (njemački: „Trumpf“), a ne „pik zibner“. Njegova pobjeda izazvala je u Americi, a naročito u Europi, posebno u Njemačkoj efekt atomske bombe pa ovo u čemu uživamo možemo razumjeti kao „dan poslije“. Neki su preživjeli, neki demonstriraju, neki plaču, neki bi rezali požirake, drugi će se iseliti.

Puno se ovdje razglaba kakve će učinke Hrvatskoj donijeti njegov izbor, no što donese da donese, jedan bi mogao bitiveoma dobar: Mile Kekin će na Mars, što je obećao, ako pobijedi Trump. Kako je lažac već obećavao otići u Njemačku, pa nije, a na Marsu će pjevati car Mišo, Kekin će Mile ovdašnjim žiteljima ostati crna sudbina – da im pijeva i soli pamet. A i Robert de Niro koji je Trumpa obasuo  odvratnim uvrjedama, postao je Robi De Miro. Smirio se komedijaš.

 

Prestravljeni muškarci 

 

Između razloga Trumpove pobjede moram odmah izabrati onaj najvažniji: sotonizirao ga je globalni estradno-medijski establišment (engleski etimološki: establishment), takva vrhuška, „starovi“, najpopularniji… kojega ćemo radno nazvati i mainstream ološem čije svinjarije u polju (a)moralnosti uglavnom nisu Trumpovim ni do koljena – a Trump visok muškarac – pa se on biračima učinio poput male bebe. Dakako činili su to u ime i za račun političke elite kao njeni pripadnici. Na simboličkoj razini to najbolje ilustrira zalaganje one hiper popularnepevaljke i glumice M., već babe, koja je svakome tko glasa za Clintonicu obećala „pušiti“, pa i „gutati“ ga. Mnogi odrasli muškarac – bio črn, bel , latino ili azijo – je upravo zbog straha od babina pušenja glavom bez obzira brzo na glasačkom listiću zaokružio didu Trumpa. Mnijem, kaže moje istraživanje, to je glavni razlog većinske podrške muškaraca vidljiv iz svemira i iz Špičkovine, a ne možda rasni, klasni, srednje staleški i ini razlozi.

 

Oni su u vladajućem totalitarizmu u virtualnosti u drugom planu, bliže realnosti i tlu. Prethodno je crno humorna ilustracija, no doista smatram kako su totalitaristički mediji i globalni pop-rock „kulturnjaci“, pjevači i pevaljke, glumci… uspjeli nadmašiti sami sebe. Toliko su, kao maljem po glavi, mlatili publiku, glasače protiv Trumpa da je to moralo izazvati protu-učinak. Nevjerojatno, ali istinito: u demokratskoj Americi kao da je izlazila samo Staljinova Pravda i bio emitiran samo jedan TV program. Ništa čudno, takav je taj liberalizam, naime totalitaran, mrziteljski, i sl.

 

I ispitivači javnog mišljenja, agencije i američki mediji, anketarili su američke duše. Odavno tvrdimo kako je anketiranje jednako anketarenje, a ono znači reketarenje u sferi virtualnoga – na primjeru Hrvatske došli smo do toga dakako – gdje su neke takve agencije američke podružnice. Kako to, primjerice, da skoro niti jedna anketa, barem od onih koje su doprle do Hrvatske i Njemačke, nije  „pronašla“ pobjedu Trumpa – a on pobijedi!? Kako to da niti jedna nije pronašla mnoštvo bijelih gubitnika u globalizaciji, radnike i osiromašenu srednju klasu u američkim deindustrijaliziranim državama koje su mu, pored Floride, donijele pobjedu!? Kako to da niti jedna nije ni naslutila Trumpovu pobjedu – koju neki njemački mediji nazivaju i „bijelom revolucijom“ – upravo iz tih redova, a bijelci su u Americi još uvijek većina (oko šezdeset posto)!?

 

Naravno kako ni najmanje ne sumnjamo da anketarske agencije ne raspolažu s ovom spoznajom, no njima je ekipa oko Đure Sorosa planirala da pobjeda mora doći „spolno“ (žene, feministice), od manjina ponajviše Latinosa i Afroamerikanaca, spolno različito orijentiranih manjina, te idejnih i prakticirajućih globalista i liberala svih sorti, multikultija. Zato ga se ideološki i „deralo“ kao „seksista i rasista“. Kontinuitet je to Sorosove strategije i taktike ovladavanja (i) američkim društvom, pa i preko predsjednika države.

 

Isti scenarij je bio u slučaju Baracka Obame. Ovaj agregat sigurno je većinski pa se postavio jedino problem kako ga dovesti na biralište, a kad ga, opijenoga tom totalitarnom kampanjom, dovedu – pobjeda Clintonice je osigurana. Uostalom ta struja je odavno ovladala kulturom, masovnom, jer druga više ni ne postoji, svjedoči to usput i dodjela Nobelove nagrade za književnost Bobu Dylanu, samo ju je još, opet, trebalo okruniti na izborima. Kad tamo – šipak. Računica se pokazala krivom, soroševska ideologija je pokleknula. Feminizam je ustuknuo pa žene nisu u dostatnom broju glasale za Hillary Clinton, Latinoamerikanci su glasali za njega u većem broju nego se očekivalo (Florida), Afroamerikanci nisu u dostatnom broju ni izašli na izbore… I ode Trump prema Bijeloj kući.

 

Trump dio i establishmenta i mainstrema

 

U kampanji se u ovdašnjoj mediji, koja je bila potpuno naklonjena Clintonici, Donald Trump predstavljan kao neotesanac i neznalica. Svojevrsna „neotesanost“ zapravo mu je donijela znatnu popularnost  među publikom umornom od tzv. „političke korektnosti“ čiji govor je lažljiv, prikrivajući, licemjeran i – ne govori istinu. Ona uostalom i stvara tzv. „lažljive medije“. A o tome da bi on bio „neznalica“, u smislu poznavanja američke politike, medija, masovne kulture, tzv.  establišmenta, ne može biti ni govora. Potpuno suprotno, kao dugogodišnji poslovni čovjek u različitim sektorima, od graditeljstva, pretežito do medija i masovne kulture sasvim sigurno je odlično upoznao i političku i masovnu kulturnu elitu, establišment i mainstream ma što to doista značilo.

 

Slobodno se može ustvrditi kako je bio i njegov/njihov dio pa im se onda, poznajući situaciju iznutra, mogao uspješno i suprotstaviti. I, dakako, to je ono što me u njegovoj pobjedi najviše zabrinjava, naime kako je svoj naklinčio svoga. Šire promatrajući, Trumpova pobjeda na je tragu uspjeha tzv. desnice na Zapadu: u Njemačkoj (AfD) Nizozemskoj i konačno britanskog brexita, što mi se – sve – čini kao neki labuđi pjev, ili pokušaj bijega, prije „pokoravanja“.

 

Europa se smiruje, pokorava Trumpu pomalo, no Amerika, veliki gradovi, države s obale, Kalifornija i New York, još se bune. NewYork gdje je Hillary pobijedila kao da su bili izbori u nekom komunističkom, a ne liberalnom totalitarizmu i nadalje prosvjeduje. Osobito ispred Trump Towera i neke druge građevine koju je gradio. U nekoj sinagogi navodno je sedmodnevna žalost, vrijeme plakanja, kao da je neka, masovnija bit će, smrt u pitanju. Suču se rukavi za dugotrajnu antitrumpovsku bitku. U prvim redovima su gradonačelnik Bill de Blasio i guverner države New York. Iz Kalifornije traže promjenu američkog izbornog sustava, jer je Clintonica ukupno osvojila oko 800.000 tisuća glasova više – ne valjaju im pravila po kojima se igralo… Soros je navodno u Wasingtonu okupio glavne donatore Hillary Clinton, i sam je bio nazočan, gdje su se analizirali uzroke poraza i pravci buduće bitke protiv(?). Čini se kako se o sigurnom i smirujućem prijenosu vlasti najviše brine Barack Obama. Igra ulogu pravoga predsjednika mega države.

 

Ako je "Belgija selo u Europi"…

 

Nego što će Trumpova pobjeda značiti za Hrvatsku, osim što će Mile Kekin na Mars, naročito u ozračju njegove izjave kako je „Belgija selo u Europi“? Kako bilo, imat će relaksirajući utjecaj na mogućnost iskazivanja drugačijeg mišljenja, pa i suprotnoga u odnosu na i ovdje vladajući liberalni totalitarizam, a to je nešto bitno baš na području slobode i umjetničkog dojma. Ono realno politički ovisit će o tome imaju li pripadnici ovdašnje „elite“ telefonske brojeve, ako ne Trumpove, a ono igrača iz njegove ekipe. Od ovih prošlih su imali. Loše će biti ako ih budu morali tražiti po telefonskom imeniku ili na informacijama. Ovo sam „prepisao“ od Dejana Jovića, s kojim se o ničemu ne slažem, al' evo ga ovdje čak i citiram.

 

A kod njega će uostalom naša Predsjednica i doktorirati, na tom fakultetu. Kad mu, i ako budu telefonirali mogu mu se pohvaliti, recimo, kako je u velikoj svjetskoj predizbornoj anketi u svim svjetskim izdanjima, i različitim, tjednika „Der Spiegel“, inače žestoko antitrumpovskog, u svijetu, po državama, u kojoj je sudjelovalo, ako sam dobro zapamtio, preko 250.000 čitatelja  Hrvatska bila jedna od samo tri zemlje na svitu u kojima je on pobijedio: u Hrvatskoj, Rusiji i Francuskoj!!!

 

Mato Dretvić Filakov