Hrvatski Fokus
Unutarnja politika

Mini-star Orepić čuđenje u Hrvatskoj

Prebivalište je nepotrebno nasljeđe iz bivše i propale države

 
 
»Pjesnici su čuđenje u svijetu
Oni idu zemljom i njihove oči
velike i nijeme rastu pored stvari«.
(Antun Branko Šimić)
 
Brojne izjave i neke odluke Vlahe Orepića, ministra unutarnjih poslova, u hrvatskoj javnosti izazivaju čuđenje. Da je pjesnik, jer „Pjesnici su čuđenje u svijetu“, te izjave i odluke ne bismo razumjeli ali bismo ih barem prihvatili. Ali kako nije pjesnik, i jer njegove izjave imaju i mogu imati neželjene posljedice za mnoge državljane i cijelu naciju, potrebno je razmotriti na čemu temelji svoje odluke i je li svjestan svih posljedica koje te odluke proizvode.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2016/11/www.portaloko.hr_slika_198236_0_1024_4_653_1046_0_vlaho-orepic.jpg
Vlaho Orepić
 
Je li on npr. svjestan kakvu poruku šalje kad na pitanje: „U kampanji ste vrlo oštro kritizirali Ustavni sud, pozivali ga na kolektivnu ostavku, no ništa se nije dogodilo?“, ministar odgovara: „Ne vjerujem u ovaj saziv Ustavnog suda sve dok ondje sjedi osoba koju sumnjiče da je uzela mito Vjerujem da će i sami shvatiti kako ovaj saziv Ustavnoga suda možda ima legalitet, ali nema legitimitet. Ustavni sud mora biti nešto u što ljudi vjeruju. A ja kao ministar ne vjerujem u ovaj saziv Ustavnog suda, ne vjerujem da može donositi kvalitetne odluke.“
 
Ako sutra netko bude poslao Ustavnom sudu prijedlog za pokretanje postupka za Ocjenu suglasnosti Zakona o prebivalištu s Ustavom, jer pored ostalog nije usklađen s člankom 32. Ustava, što će reći i kakve konkretne odluke donijeti ministar koji ne vjeruje da ovaj saziv Ustavnog suda može donositi kvalitetne odluke? (članak 32. glasi: »Svatko tko se zakonito nalazi na teritoriju Republike Hrvatske ima pravo slobodno se kretati i birati boravište.«
»Svaki državljanin Republike Hrvatske ima pravo u bilo koje doba napustiti teritorij države i naseliti se trajno ili privremeno u inozemstvu i bilo kada se vratiti u domovinu.«
»Pravo kretanja na teritoriju Republike Hrvatske, pravo ulaska u nju i izlaska iz nje može se iznimno ograničiti zakonom, ako je to nužno radi zaštite pravnog poretka, ili zdravlja, prava i sloboda drugih.«)
 
Hoće li on nastaviti slati policajce da poput pripadnika nekih sljedbi obijaju pragove stanovnika Hrvatske i brišu one koje ne zateknu u stanu ili kući, radije nego Hrvatskom saboru poslati prijedlog izmjena i dopuna Zakona o prebivalištu? Da je pročitao zapis rasprave o Prijedlogu Zakona o prebivalištu, mogao se uvjeriti da bi MUP u suradnji s drugim nadležnim ministarstvima (Ministarstvom gospodarstva, Ministarstvom uprave…) trebao predložiti izmjene i dopune tog zakona ili još bolje izraditi novi prijedlog Zakona o boravištu jer članak 32. Ustava ne poznaje termin prebivalište koji se nalazio u jugoslavenskom zakonu o evidenciji prebivališta i boravišta građana.
 
Na pitanje novinarke: „Prije izbora započeli ste s odjavom lažnih prebivališta. Radite li to i dalje?“, ministar je začudo odgovorio: „Naravno, i idemo do kraja. Odjavili smo 41.000 ljudi, a imamo uporišta za još. Ima dosta nereda, ljudi žive na jednoj adresi, a prijavljeni su na drugoj. Ta neodgovornost mora prestati. Moramo znati koliko nas živi u Hrvatskoj i moramo znati gdje ljudi žive. Nastojat ćemo taj problem riješiti zauvijek, u roku od pola godine, pa potom održavati stanje“ (Večernji list, 12. 11. 2016.).
 
Osim političkog u Hrvatskoj se promijenio i gospodarski sustav. Tržište rada nameće daleko veću pokreljivost radne snage. Ljudi su prisiljeni i u Hrvatskoj zbog radnog mjesta mijenjati ne samo poslove nego i mjesto stanovanja. Sve su rijeđa zaposlenja na neodređeno i u Hrvatskoj a drugdje u svijetu i u večem postotku. A evo čitamo u tisku da je 31 hrvatski državljanin postao „digitalnim Estoncem“, dobio e-prebivalište u Estoniji. Nema više ni političke policije koja ima potrebu za državljanima slati uhode i doušnike za ljudima koji eventualno nešto drukčije misle, govore, pjevaju, prosvjeduju itd.).
 
Cilj koji postavlja ministar Orepić: znati koliko nas živi u Hrvatskoj i gdje sve ljudi žive, ostvariv je samo za pripadnike policije i vojske. Ogroman broj ljudi, državljana i stanovnika, ne zna zapravo ni kako dugo ni gdje će živjeti. Pripadnici hrvatske policije prečesto su zbunjeni kad se suoče npr. sa slučajem vozača kamiona kojeg ne zateknu na adresi na kojoj je prijavio prebivalište. Vratit će se tek za dva mjeseca, bio je odgovor ukućana. A je li u Njemačkoj prijavio boravište, upitaju policijci. Nije odgovaraju. Spava u kabini kamiona.
 
Treba izraditi Zakon o boravištu
 
Svojevremeno sam bio poslao prijedlog Ministarstvu uprave da se izradi Zakon o boravištu i takav prijedlog je Ministarstvo uprave podnijelo Saboru ali izgleda da je prevladalo nasljeđe bivšeg sustava i zakonodavstva pa je na kraju opet došao u Sabor Prijedlog zakona o prebivalištu i boravištu pa potom Prijedlog Zakona o prebivalištu koji određuje da svatko može imati istovremeno u Hrvatskoj i prebivalište i boravište čime je stvarno omogućeno a tom odredbom i potaknuto da ljudi prema svom interesu prijavljuju stalno boravište (tzv. prebivalište) tamo gdje privremeno borave (npr. na otoku radi jeftinije brodske karte, parkirališno mjesto u Zagrebu…) a privremeno boravište (boravište) tamo gdje neko vrijeme borave) a to je u mnogim slučajevima neka čvrsta točka (kuća, stan, kuća u gradnji itd.) kamo se stalno vraćaju iz mjesta gdje žive i rade veći dio godine).
 
Predlagao sam da svatki državljanin može u Hrvatskoj prijaviti stalno ili privremeno ili povremeno boravište. Sve je veći broj iseljenika, umirovljenika ili bolje stojećih iseljenika, koji dođu u Hrvatskoj živjeti mjesec i više dana. Neki ostanu cijelo ljeto a neki i po 6 mjeseci. Ako bi se tim državljanima izdala iskaznica koja ne bi bila dokazom mjesta stalnog boravišta nego tek identiteta vlasnika iskaznice, ta bi iskaznica  bila korisna i onima koji tek povremeno dođu kući u Hrvatsku i za to vrijeme obavljaju poslove koje ne mogu obaviti bez osobne iskaznice. Bila bi korisna i državi jer i oni koji povremeno dolaze, plaćaju račune  i troše novac na druge načine.
 
Evidenciju prepustiti lokalnoj upravi
 
Umjesto policije, trebalo bi ustrojiti u lokalnoj upravi povjerenstvo za evidenciju stalnog ili privremenog boravka stanovnika dotične jedinice lokalne uprave. To je u interesu lokalne uprave jer dobiva određene sredstva iz Državnog proračuna temeljem broja i potreba stanovnika. A lokalna uprava ima puno načina utvrditi koliko dugo netko živi na njenom teritoriju (računi za struju, vodu, zbrinjavanje smeća itd.). To neke lokalne uprave već čine te naplaćuju pristojbe na kuće za odmor koje su vlasnici pokuašli prikazati kao kuće u kojima žive veći dio godine. Uostalom, već sam život tjera ljude da se negdje prijave radi ostvarivanje nekih svojih potreba (liječničkih usluga, dječjih vrtića, dječjeg doplatka, studija, itd.). Usput budi rečeno kako ne stoji u javnosti rašireno uvjerenje se „pola Bosne i Hercegovine prijavilo u Hrvatskoj, da uzimaju socijalnu pomoć i rodiljske naknade, a mi koji smo rođeni ovdje nemamo nikakva prava“. Nadležne institucije na teren šalju svoje službenike da provjere žive li malodobna djeca s roditeljima a za veće  traže se i potvrde iz škola koja djeca pohađaju.
 
Ne vidim zašto netko ne bi mogao prijaviti stalno boravište u nekoj kolibi na svom gradilištu na kojem planira graditi kuću dok negdje drugdje privremeno boravi. Uostalom, veliki broj ljudi tek negdje prespava a veći dio dana provodi na poslu. Stoga sam svojevremeno predložio MUP-u i drugim institucijama da u obrasce unesu rubriku poštanska adresa. Na tu poštansku adresu, bez obzira je li ista onoj adresi stalnog boravišta, stizala bi pisma i od suda, policije, porezne uprave itd., te ne bi poštari i drugi morali ponovno uzalud dolaziti kako bi uručili neku preporučenu pošiljku. Takvi obrasci su već desetljećima uvedeni u svim državama u kojima postoji dobra administracija.
 
MUP je funkcionirao puno prije Orepića
 
I na kraju držim potrebnim podsjetiti da je ministar Orepić tijekom izborne kampanje rekao da Milanović i Plenković nemaju kompetencije i iskustva za stvaranje ove države jer nisu bili u Domovinskom ratu pa da stoga ne mogu shvatiti što on govori. Kad bi tomu bilo tako, ne bi bilo nade ni za ministra Orepića jer je on po svom obrazovanju i iskustvu bio vojnik koji nikad nije radio u Ministarstvu unutarnjih poslova. Ali, ima mnogo načina stjecanja potrebne stručnosti i iskustva. Stoga ima nade i za bivšeg vojnika da postane sposobnim i odgovornim ministrom ne samo policije nego cijelog Ministarstva unutarnjih poslova u kojem administracija igra itekako važnu ulogu.
 
Nekoć se nemar, zaostalost i tomu slično opravdavalo nasljeđem Osmanskog Carstva. Danas, koliko vidim, nitko za svoju neurodnost, lijenost i tim slične „vrline“ ne okrivljuje ni Turke ni osmansko nasljeđe. Stoga ni ministar Orepić nema više pravo izgovarati se na vojničko nasljeđe. Na sreću on ne polazi od nule. MUP je prošao dugi put. Ne bi bilo zgorega kad bi ga njegovi suradnici podsjetili na donošenje nove Strategije migracijske politike. Na pitanje novinarke: „Kakva je trenutačna situacija, je li vam politika naklonjena ili ima otpora?“, Orepić odgovara: „Ima otpora, ali neosnovanog i on proizlazi iz nepoznavanja prijedloga. Mi ćemo učiniti sve da taj prijedlog približimo onima koji odlučuju. Nikamo nam se ne žuri“ (V.L.,15. studenog 2016.). Možda bi se Most ipak trebao malo požuriti.
 

Branko Barbić

Povezani članci

Plenkovićev uhljeb spriječio državni udar

HF

Desnica zastranila zbog egoizma

HF

Neizvjestan susret znanosti i gospodarstva

HF

Nacija nije raspolovljena

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...