Najprije ljudi moji: čiji je Zagreb grad i čiji je Sabor RH odnosno gdje je lociran Sabor RH? Gdje je locirana Vlada RH, većina stranih veleposlanstava, vojnih predstavništva ili atašea, konzulata i drugih stranih predstavništava? Što za nas općenito kao građane RH a i sam Sabor RH znače rezolucije EU-a o prošlim totalitarizmima kao i naša saborska deklaracija o tome? Zar ime jednog diktatora i zatornika hrvatske držav/e/nosti (prije će Sava poteći uzvodno nego će Hrvati dobiti svoju državu) i maršala bez vojske (JNA) koju su Hrvati pobijedili i istjerali iz Hrvatske 5. kolovoza 1995., zločinca ubojice na stotine tisuća Hrvata u Drugome svjetskom ratu, a posebno nakon istoga rata u svibnju 1945. i poslije, zar može resiti najljepši trg u Zagrebu pod nazivom Trg maršala Tita? Kakav maršal, čiji maršal ili možda da maršal vojske koja je razorila Vukovar i još toga po Hrvatskoj i pobila oko 15 tisuća hrvatskih građana odnosno civila i vojnika 1991-1995.? Kako mogu, nakon što smo vidjeli nalaz (3 tisuće, možda i više) žrtava u Barbarinu rovu (Huda Jama u Sloveniji), ti titini antifašisti izustiti ime (pseudo ime) Tito u bilo kakvom pohvalnom sadržaju, a posebno u laži da je on povratio i pripoio Istru Hrvatskoj kad je to određeno na Mirovnoj konferenciji u Parizu tamo 1946. i potvrđeno 1947.
Evo da i sam „papagajski“ ponovim ono što je na više portala objavljeno i ovo sljedeće: „Kad je riječ o prisajedinjenju Istre s maticom zemljom onda se nameće i pitanje kakav je status Istre prije bio da bi se „uključila“ u „Hrvatsku“ ili Jugoslaviju? Ne znam kako stoji sada u školskim udžbenicima, ali sjećam se da sam u klasičnoj gimnaziji šesdesetih godina učio iz povijesti (a sada sam i provjerio na internetu) kako je takozvanim Rapallskim ugovorom (Rapallo, gradić kraj Genove) 12. studenoga 1920. između kraljevine SHS i kraljevine Italije došlo do podjele teritorija, odnosno utvrđenje granica:
Glavni pregovarači na strani Kraljevine SHS bili su premijer Milenko Vesnić, ministar vanjskih poslova Ante Trumbić i ministar financija Kosta Stojanović, a s talijanske strane Giovanni Giolitti, Carlo Sforza i Ivanoe Bonomi. Talijanski pregovarači jasno su dali do znanja da bi se talijanski prijedlog trebao prihvatiti, a u suprotnom je Italija bila spremna sama uspostaviti granice predviđene Londonskim ugovorom. Time je delegacija Kraljevine SHS bila prisiljena potpisati nepovoljan ugovor, kojim su Italiji pripojeni Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra (osim dijela općine Kastav), grad Zadar, otoci Cres i Lošinj, Lastovo i Palagruža, te je stvorena Slobodna Država Rijeka.
Rapallskim ugovorom talijanskoj nacionalnoj manjini u Kraljevini SHS bilo je omogućeno pravo optiranja za talijansko državljanstvo, uporaba talijanskog jezika i sloboda vjeroispovijesti, a hrvatskoj i slovenskoj nacionalnoj manjini u Italiji nisu dana nikakva zakonska jamstva koja bi omogućila njihovu nacionalnu opstojnost. Zbog općega nezadovoljstva u Kraljevini SHS, ugovor nikada nije bio razmatran u Narodnoj skupštini, već je 26. lipnja 1921. ozakonjen bez parlamentarne rasprave te je, točno nakon godinu dana, bio potvrđen kraljevom odlukom. Ugovor je velikim dijelom bio rezultat velikosrpske politike usmjerene na nagodbu s Italijom u cilju slabljenja hrvatskog položaja u Kraljevini SHS. Rapallskim ugovorom nastojala su se riješiti mnogobrojna otvorena pitanja oko granica dviju država, koja su postavljena Londonskim ugovorom 1915., a nisu bila riješena za Mirovne konferencije u Parizu 1919.–1920. Pregovori u Rapallu održani su u nepovoljnom međunarodnom političkom okruženju za Kraljevinu SHS zbog sve veće sklonosti britanske, francuske i američke diplomacije da popusti talijanskim zahtjevima (Wikipedija).
Iz ovoga je vidljivo da nije dr. Ante Pavelić prodao Istru i navedeno Italiji, a još i danas mnogi, u dnevnopolitičke svrhe, govore o Pavelićevoj prodaji, kao što, u iste svrhe, ne spominju raskid Rimskih ugovora Musollinija i Pavelića u kojem je Pavelić valjda mogao samo potvrditi odnosno potpisati postojeće stanje od Rapalla ili ratom pokušati oduzeti-vratiti, ali kako bez vojske i oružja. A ustupke je bilo, prisilom, učiniti za dijelove Dalmacije, Gorskog kotara i još neke djelove ondašnje Banovine Hrvatske da bi konstituirali novu državu, i naravno jaku vojsku u toj državi. Ta zar to nije iracionalno i apsurdno ratno okruženje da bi mogao bilo što uvjetovati protivničkoj strani?
Raskid je učinjen proglašenjem pripojenja Istre i ostalog teritorija raskidom Rimskih kao i Rapallskog ugovora nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. odnosno dan kasnije. Istog mjeseca, točnije 13. rujna 1943. u Pazinu NOO Istre donosi proglas kao nositelj nove vlasti i objavljuje kao politički manifest s odlukom o priključenju matici zemlji i proglašenju ujedinjenja s ostalom našom hrvatskom braćom. U proglasu pod nazivom Istarski narode stoji da je Istra oslobođena snagom vlastita oružja i masovnog dragovoljnog pristupanja partizanskim postrojbama te voljom naroda. Proglas poručuje da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati te označava kraj fašističke i talijanske vlasti na prostoru Istre, smjenu sustava i početak legalnog djelovanja nove izvršne narodne vlasti. Nigdje ovdje Tita ni Jugoslavije! Ali drugovi iz Jugoslavije dođoše kao hijene na plijen lava te pripojenje provukoše kroz ZAVNOH u Plaškom na svom drugom zasjedanju u listopadu iste godine, a AVNOJ krajem studenoga te godine u Jajcu. No to bijaše sve mrtvo slovo na papiru do Mirovne konferencije u Parizu 1946. kad su se krojile nove granice Europe.
Na toj konferenciji su bili istarski svećenici koji su imali odlučnu ulogu kod određivanja novih granica u pogledu Istre i drugih dijelova o kojima je bila riječ. Među tim svećenicima najpoznatiju ulogu imao je monsinjor Božo Milanović. Bio je jedan od predstavnika Istre na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. na kojoj se odlučivalo o sudbini Istre nakon rata. Podatke koje su prikupili mons. Milanović, Zvonimir Brumnić i drugi hrvatski svećenici bili su jedan od glavnih argumenata zašto je Istra kao dio Hrvatske ušla u sastav Jugoslavije. Granice su dogovorene Pariškim mirovnim sporazumom 1947. godine po etničkom načelu, pa je zbog toga načela Trst pripao Italiji, a Istra Hrvatskoj. Glavni dokument po kome se u Parizu postupalo bila je Spomenica hrvatskog svećenstva u Istri Savezničkoj komisiji za razgraničenje Julijske krajine donesena u Pazinu 12. veljače 1946. godine. Spomenicu je donio “Zbor svećenika sv. Pavla za Istru”, a potpisali su je predsjednik Tomo Banko, tajnik Miro Bulešić, odbornici Božo Milanović, Leopold Jurca, Josip Pavlišić, Antun Cukarić i Srećko Štifanić, kao i 48 članova odbora. Svećenici su u spomenici prikazali sve strahote koje su od Talijana podnosili Hrvati naročito svećenici od 1918. do 1943. godine, ali je Istra i pored toga ostala nastanjena u velikoj većini Hrvatima, pa zbog toga treba zauvijek pripasti jedino Hrvatskoj.
Zbog svih zasluga na mirovnoj konferenciji u Parizu kao i za ostatak Milanovićeva djelovanja, u Kringi je u njegovu čast postavljena spomen ploča na zgradi u kojoj je živio i radio. Zbog iznimnih zasluga 1962. je dobio počasni doktorat zagrebačkog sveučilišta.
Usput napominjem, ali ne manje važno, kako je Tito prepustio najveći dio Srijema (cijeli istočni Srijem), te dio Bačke i Boku Kotorsku, dijelove Hrvatske, da bi udovoljio komunistima u Srbiji i Crnoj Gori, tj. da mu ne ugroze apsolutnu vlast komunističkog vođe i vladara-diktatora u novoj DFJ odnosno FNRJ, a da nam nije poznato kako je to učinjeno nekakvim ugovorom poput onoga Rapallskog ili možda srpskocrnogorskog? (maxportal, 10. svibnja 2015.).
Dana 18. studenoga 2016., cijela Hrvatska odala je počast poginulima u Vukovaru, tj. u Domovinskom ratu i slavila junaštvo živih i mrtvih, u tom gradu tih 87 ratnih dana. Isti mediji ne spominju čija je to vojska ubijala i razorila Vukovar. Ako poneki i jesu (jesu) ali nisu spominjali maršala te vojske koji je za života dodijelio visoke činove general/im/a i admiral/im/a koji su vodili tu vojsku, pod nazivom JNA. Mnogo su jači od tog maršala neki u Zagrebu pri jednom odboru zagrebačke Skupštine koji njegovo ime ne žele zbaciti u smeće povijesti s nazivom Trg maršla Tita. Eto, šjor Milane Bandiću, ako si bio kad u Vukovaru poslije 1991., imao si prilike vidjeti to djelo svog dičnog maršala i zato tvoji skupštinari i još neki ne htdjedoše u odboru prihvatiti zahtjev za ukidanje tog imena pri HNK u Zagrebu. Ovih dana vrve video zapisi i izvješća o dogođenim strahotama od Vukovarske bolnice do Ovčare. Ali što je to, što je sve maršalova vojska učinila u Drugome svjetskom ratu, počevši od mjesta Srba, Borićevca, Zrina, Španovici, Gudurama i na kraju na Bleiburgu, Hudoj Jami, Kočevskom rogu, Teznu kod Maribora, Celju pa natrag po Hrvatskoj u mjesecu svibnju i lipnju 1945. Imamo i imena tih zagrebačkih skupštinara, modernih nema se što reć, herojakako izvještavaju mediji a to su: SDP-ov gradski zastupnik Željko Kvesić i zastupnica HSU-a Vesna Sudar bili su protiv, dok je suzdržana bila Sunčana Rupnik Blažeković, zastupnica s Liste grupe birača nositelja Milana Bandića.
Bome, što je neka europska rezolucija ili saborska deklaracija prema ovoj trojici skupštinara. I lipi moji iz Vlade RH i štovana predsjednice RH; oh da ne zaboravim velikog rodoljuba i domoljuba sadašnjeg predsjednika Sabora RH, kako ste se usudili uopće doći na oči svekolike hrvatske javnosti, tj. u Vukovar ako ste napustili Zagreb za taj dan iz grada koji nosi ime maršala Tita na najljepšem trgu iz prelijepog grada i naše metropole, maršala čije je djelo porušeni i posve namučeni grad Vukovar u Slavoniji i selo Škabrnja u Dalmaciji i da se ne nabraja još kojekud i štošta po Hrvatskoj od 1991.- 1995., što se tiče samo Domovinskoga rata.
No mogao bi se ovdje esejistički raspisati do iznemoglosti, ali prestanite vi gore u vrhu, kako sam naveo, biti beskrajni licemjeri i misliti da su ova trojica za bilo što odgovorniji od vas samih ili ako mislite čak i cijela Skupština Grada Zagreba? Ako je Zagreb sjedište svih gore navedenih tijela države onda neka Vlada donese uredbu ili Sabor zakon na osnovi čega bi se brisala sva imena po Hrvatskoj koja nose ime diktatora i zločinca Tita i drugih „narodnih heroja“ partizansko-boljševičko-marksističke revolucije po uzoru na staljinističku revoluciju. Tek tada možete (donekle, jer još je toga) sljedeći put poći u Vukovar te iskazati pravi i potpuni pietet žrtvama.
I još jedan prijedlog za preimenovanje sramnog imena tog trga upravo ovaj koji je maršala ostavio bez vojske i to ne samo u Zagrebu („Maršalka“) nego i po cijeloj Hrvatskoj i to na 5. kolovoza 1995. Znači ovako: Trg 5. kolovoza 1995. A nedavno (objavljeno) sam predložio naziv: Trg 19. svibnja 1991. kada je narod referendumski kazao maršalu i njegovoj Jugoslaviji ADIO!
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više