Hrvatska zajednica u Srbiji nikada nije gore stajala
Otvoreno pismo „Hrvatskoj riječi“ (uredništvo i naklada) Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Beogradu, Konzulatu Republike Hrvatske u Subotici, HNV-u, DSHV-u, Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata, RTV Novi Sad (Redakcija Informativnog programa na hrvatskom jeziku), svim udrugama u Srijemu, Hrvatskom kulturnom centru u Novom Sadu, „Hrvatskim novinama“, „Hrvatskom fokusu“, „Zovu Srijema“ i Hrvatskoj matici iseljenika, a povodom uvodnika „Tuljani i eskimi“ u „Hrvatskoj riječi“ br. 709. od 18. studenoga 2016.
U NIU „Hrvatska riječ“ dešavaju se „promjene“. Definitivno ih preuzima Tomislav Žigmanov.„Promijenjen“ je Upravni odbor tako da ima više funkcionara DSHV-a, a umjesto ravnatelja Ivana Karana, člana Vijeća DSHV-a, na njegovo mjesto dolazi Ivan Ušumović, član Vijeća DSHV-a i dopredsjednik Predsjedništva DSHV-a. A predsjednik DSHV-a Tomislav Žigmanov je u isto vrijeme predsjednik Vijeća DSHV-a i predsjednik Predsjedništva DSHV-a. Ušumović se jedini javio (otkuda mu hrabrost?) na „natječaj“ za ravnatelja NIU „Hrvatska riječ“, ispunjava sve uvjete i nije se imalo kud.
Do sada imamo jako loše iskustvo kada vladajući funkcionar iz subotičkog obiteljskog kruga predloži jednog kandidata, naravno, iz subotičkog obiteljskog kruga, za njegovog nasljednika, kao „jedinog i uopće najboljeg na svijetu“, taj se jedini javi na „natječaj“ i, zamislite, ispunjava sve uvjete. Do sada su iz Subotice po toj liniji dolazili sve gori i gori, i hrvatska zajednica ovdje u Republici Srbiji nikada nije lošije stajala u svakom pogledu. I materijalnom, naravno.
Onda nastaje pitanje raspodjele sve manje novca, kojeg g-đa Jasminka Dulić, glavna urednica NIU „Hrvatska riječ“, u svojoj uvodnoj kolumni u br. 709 ovog tjednika od 18. studenog 2016. godine, naziva „tuljani“, i nastaje strah kako će se taj novac podijeliti „eskimima“, završavajući kolumnu riječima „malo tuljana, a puno eskima“ (s malo „e“). Iako bismo pod „eskimima“ trebali pomisliti na sve Hrvate koji za svoj rad trebaju novac, kroz tekst kolumne postaje jasno da se briga vodi samo o subotičkim Eskimima.
Inače „malo tuljana, a puno eskima“ je za Subotičane logična paradigma za poznatije „puno krokodila, a sve manja bara“, jer oni žive na krajnjem sjeveru ove zemlje i od Hrvata u njoj su udaljeniji nego Eskimi od Europe. Na stvaranju subotičkih eskima se radilo sistematski i dugo, namnožili su se i sada su u strahu da ne bude dovoljno tuljana za sve. Subotički eskimi (s malo „e“) su novi narod (kao Bunjevci), a svi pripadnici tog naroda rade u hrvatskim institucijama (sve su u Subotici) i u enormnim količinama jedu tuljane. To rade u korist svih Hrvata u cijeloj Srbiji, odnosno u korist svih Hrvatskih udruga u Srbiji, udjeljujući tim udrugama nešto tuljanskih koščica poslije jela. Tisuće Hrvata u hrvatskim udrugama, koji daju sve od sebe, čak i svoj novac, da bi te udruge uopće opstale, nikao ne razumiju da kada subotički eskimi ne bi toliko jeli tuljane ne bi bilo za njih ni tih koščica!
G-đa Dulić u svojoj kolumni jasno i direktno se nada: Nadamo se da će se u budućnosti osigurati značajnija sredstva za udruge i manifestacije ali do toga neće i ne treba doći tako što će se oduzeti institucijama (subotičkim eskimima u njima) a da bi se dalo udrugama. Umjesto toga, korisnije je zagovarati na svim mjestima i prigodama izmjenu sustava (u ovoj državi).
Svi znamo da je to samo još jedno od bezbroj zamajavanja 57.000 Hrvata u Republici Srbiji, jer i djeca u vrtićima znaju da ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, predsjednik DSHV-a, „zastupnik“ u Skupštini Republike Srbije (izabran od srbijanskih glasova) i još što šta, Tomislav Žigmanov, nema niti namjeru da u Skupštini Republike Srbije išta o tome kaže, a i ako kaže svjestan je da ne može ništa učiniti, posebno da izmjeni sustav. Sve to isto važi i za Vesnu Prcić u Skupštini Vojvodine, a kako su samo njih dvoje od Hrvata (oboje iz Subotice) na političkim funkcijama, „Hrvatska riječ“ nastavlja i dalje da zamajava, umrtvljuje, otupljuje i ispira mozak hrvatskom narodu ovdje, ne bi li samo prošle godine mandata subotičkim eskimima u miru i bez suštinskih promjena, jer svo to vrijeme plaće im idu zasigurno i to nesmanjene.
Zato je „nova“ „Hrvatska riječ“ na prvim stranicama (opet) puna praznih priopćenja DSHV-a (čitaj: Tomislava Žigmanova), stranke bez članova i članova bez motivacije te promoviranja prometanja Tomislava Žigmanova i Slavena Bačića na sve strane, od Vojvodine, preko Mađarske do Hrvatske, dok je životno pitanje hrvatskih udruga izloženo na 22. Forumu Matice iseljenika u Zagrebu našlo mjesto tek na 39. stranici ovog tjednika, među igricama, športom i reklamama. A subotički eskimi su se čak preko „Hrvatske riječi“ usudili spočitovati Matici iseljenika, Uredu hrvatske predsjednice i HRT-u na lošoj organizaciji tog 22. Foruma, pri čemu je nastao „bizaran zaplet situacije“ (!?), jer subotički eskimi nisu tako zamišljali organizaciju tog 22. Foruma, a nitko ih ništa nije pitao!
Sve je gola farsa u zalaganju subotičkih eskima za Hrvate u Srbiji.
Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata (čitaj Tomislav Žigmanov) imao je ove godine samo jedan radni sastanak (u srpnju mjesecu u Tavankutu) s hrvatskim udrugama, čiji je rezultat jedino to što je održan i što je bio dobar ručak.
Na „Interliberu“ u Zagrebu nema nijedne knjige Hrvata iz Srbije izuzev, zamislite, Maximusa i minimusa, Tomislava Žigmanova! I za jedno i za drugo isključivo je kriv upravo maksiminimus Tomislav, ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, predsjednik „jedine relevantne hrvatske političke stranke u Republici Srbiji“, zastupnik Hrvata u Skupštini Republike Srbije i sve drugo što treba. U književnosti ovdje ovaj subotički eskim uzdiže plagijatore, a ne zna da u Književnom klubu HKUPD „Stanislav Preprek“ iz Novog Sada postoji autor, Hrvat, kojem je roman ispred izdavača predložen za Ninovu nagradu!
DSHV (čitaj: Tomislav Žigmanov) sve snažnije zastupa Hrvate ovdje na svim političkim i društvenim razinama. I to je, naravno, farsa jer jedno od nedavnih priopćenja DSHV-a upravo glasi: U izvješćima i raspravi (IV. sjednica Vijeća DSHV-a) je konstatirano da predstavnici DSHV-a u lokalnim samoupravama, s obzirom na predizborne koalicijske saveze i rezultate lokalnih izbora, nisu u mogućnosti sudjelovati u procesima donošenja odluka, što za posljedicu ima pogoršanje društvenog položaja Hrvata. Predsjednik takve političke stranke koja donosi ovakovu konstataciju mora istog trenutka podnijeti ostavku, jer je predsjednik, a i sam je koalirao s luzerima, kolabirao i doveo svoje članstvo i sve Hrvate u Srbiji u pogoršan položaj.
Jedna od najvećih farsi je ono što su Tomislav Žigmanov i njegovi suradnici napravili od projekta „Nepodobni građani“,kojeg je unazad više godina, ali tek poslije dvadeset godina od tragedije, inicirala srbijanska nevladina organizacija Vojvođanski građanski centar, a u veziprotjerivanja građana hrvatske nacionalnosti iz Vojvodine tijekom devedesetih godina 20. stoljeća. Projekt je zamišljen tako da se do prave istine oko tih tragičnih događaja dođe preko razgovora sa živim svjedocima iz tog vremena. Subotički eskimi na tome dvadeset godina nisu radili ništa, a onda, kada je inicijativa potekla od Vojvođanskog građanskog centra, Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata (čitaj: Tomislav Žigmanov) preuzeo je kormilo u svoje ruke, tako da projekt do danas nije maknuo dalje od onog što su učinili građani srpske nacionalnosti svojom inicijativom! O tomu sam pisao u „otvorenom pismu“ objavljenom 17. svibnja 2015. godine u „Hrvatskom fokusu“ iz Zagreba.
A više od farse u tomu je što Žigmanov vara ne samo ovdašnje preživjele Hrvate (prije svega iz Srijema), već to prenosi i u Hrvatsku, te ni manje ni više, nego u okviru obilježavanja 25. obljetnice progonstva Hrvata iz Vojvodine i preko Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata organizira u Osijeku 16. prosinca ove godine tribinu pod nazivom „Položaj Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata 25 godina poslije progonstva“, u kojem će opet biti samo prazna priča o projektu Nepodobni građani. Osiječani će tu priču (ni krivi ni dužni) slušati drugi put za godinu dana, a do sada, unazad skoro dvije godine, bila je još samo jedna „promocija“ projekta Nepodobni građani, i to u kancelariji Tomislava Žigmanova u Subotici, gdje su se svi slikali za „Hrvatsku riječ“! Koncentracija svih hrvatskih institucija među subotičke eskime, bolje je reći da su u pitanju dva eskima i članovi njihovih obitelji, donosi negativnu selekcija u svemu i svačemu kada su u pitanju Hrvati u Srbiji.
Ima toga puno, ali vratimo se na „tuljane i eskime“. Tu ima itekako mjesta upitati se kako nas svaki od 52 broja „Hrvatske riječi“ košta preko 5.000 eura, novca kojeg nijedna od pedesetak hrvatskih udruga ne može ni sanjati na godišnjoj razini! O sadržaju tog lista je već smiješno i govoriti, jer više od polovice tekstova od 52 stranice ne interesira Hrvate diljem Srbije. Upitno je i kako Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata (u čiji „domet“ ne spada Zemun, Beograd, o Nišu da i ne govorim), sa dva zaposlena, ima proračun veći od novca koje sve hrvatske udruge dobiju zajedno za više godina, a od tih istih udruga Zavod (čitaj: Tomislav Žigmanov) je autistično otuđen. Zašto je isti slučaj i s Hrvatskim nacionalnim vijećem (čitaj: Slavenom Bačićem)?!
I dok se subotički eskimi, plaćeni od države, „ubiše“ od „zagovaranja na svim mjestima i prigodama da se u budućnosti osiguraju značajnija sredstva za udruge i manifestacije izmjenom sustava u ovoj državi“, tisuće pregalaca u hrvatskim udrugama, koji u biti čine život svih Hrvata u Republici Srbiji, žive visoko u zrakopraznom prostoru i jedva dišu.
Branimir Miroslav Cakić
