Hrvatski Fokus
Kultura

Metateza O/U ili povijest ‘rvatske gluposti!

Stanko Lasić, krležolog i jugosloven po struci, 1989. je napisao kako je 1941. kao 14-godišnjak umjesto »nu« počeo govoriti »no«

 
 
U hrvatskom narodnom govoru česta je metateza o/u, tako da se u narodu najobičnije riječi drugačije izgovaraju. Na primjer, „unda“ umjesto onda, „nu“ umjesto no, „uni“ umjesto oni, itd. Posebno je u "novokomponovanoj" Hrvatskoj bila hajka na Brijunsko otočje, na koje se nakon „pobjede“ revolucije naselio srpsko-jugoslovenski komunistički krvnik J. Broz, kodnog imena „tito“. Bilo je u ono vrijeme nepodobno otočje nazivati Brijuni, nego talijanski „Brioni“. Sjećam se da je u jednoj emisiji na tzv. HTV-u, dok je još njihova zvijezda bio stanoviti kriminalac Svilan (ovih dana je u Beogradu crknuo), neki zagorski faćuk, dugogodišnji radnik na Brijunima, izjavio kako je „Franjo Tuđman mijenjao imena, tako da su 'naši Brioni' – kako kaže taj zagorski faćuk – preimenovani u ustaške Brijune“??? Nu!
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2016/11/www.nunames.nu_static_cdn_92626975-d7dd-4c47-bc84-cc720a69b90e_bf8cc9.png
I ja, ne budi lijen, poslah tadašnjem uredniku emisije (Siniša Svilan) zafrkantski emajl u kojem sam napomenuo da jest Tuđman mijenjao toponimiju, ali ne samo za „Brione“ nego i drugdje. Tako da »umesto lepog imena istrijanskog grada Pole, Tuđman je naredio da se zove „Pula“«. U Dubrovniku je Tuđman promijenio ime glavne ulice Stradone (tal. velika ulica, uvećanica od strada) u „Stradun“. I ne samo to, oni glavni ulazi u dalmatinske gradske kuće, portone (od velika vrata), preimenovao je u ustaški „portun“, ili obalu, od talijanskog molo, nastao je ustaški „mul“, od hladnog sjeveroistočnog vjetra bora, nastala je ustaška „bura», od kartaške igre briskola nastala je ustaška „briškula“, battaglione u „bataljun“ (bojna). Itd…

Koliko je taj njihov jal i mržnja jaka, vidi se da i njihovi tzv. intelektualci nisu imuni od takovih ispada. Ima neki njihov „naučnik“, Stanko Lasić kažu da se zove, krležolog i jugosloven po struci (ma što to značilo, rođen 1927. u Karlovcu, živi u Parizu), u književnom časopisu Republika 1989. objavio je neku brljariju o jeziku. Ustrašen da će Miloševićev miltarizam i nacizam izazvati homogenizaciju Hrvata i ponovno uvođenje hrvatskog jezika i ponovni osnutak Hrvatske države, napisao je taj Lasić da je 1941. (u Karlovcu, gdje je rođen, a imao je tek 14 godina) prestao govoriti „nu“ i počeo je govoriti „no“. Jer, kako kaže budući naučnik i Akademik, Lasić, čuo je da novopridošle ustaše govore „nu“.
Nu, rankane!
Eto, to su „njijovi telektualci“!
 

Naravno, naučnik Lasić ne zna da su i Rusi „ustaše“, jer i oni imaju riječ „nu“ u istom značenju kao i u hrvatskom. I ne samo to, Rusi su otišli i dalje u ustaštvu, oni zrakoplov nazivaju „samoljot“ (samolet, kao što ustaše zovu auto – samovoz) ili helikopter „vertoljot“ (vrtolet). Koliko se samo žuči i tinte prolilo 1990./1991. kada se u Hrvatskoj pokušao uvesti „vrtolet“ umjesto helikopter.
Nu, rano.
Ali, ne lezi vraže, naš Stanko ne zna, oh krhko je znanje!, da ni Židovi nisu imuni na „ustaštvo“, tako da i oni kažu „nu“, u istom značenju kao kod Hrvata ili Rusa. Riječica je ušla u hebrejski preko jidiša; tako da u velikom četverotomnom enciklopedijskoma rječniku hebrejskog jezika, (Hamilon hehadaš) Avrahama Evena Šošana (Even Šošan – doslovno „kameni cvjet“) stoji (auktor ne precizira iz kojeg jezika): da je ušla (piše se nun-vav) u jidiš, pa u hebrejski, iz „slavenskih jezika“, Avraham je stavio množinu.
Nu, Avrahame – ustašo.
 
U hebrejskom jeziku se pišu samo dugi samoglasnici i za to se koriste znakovi suglasnika, dugo „i“ se piše sa znakom za „j“ – jod (o dugom „e“ ne ćemo, malo je složenija stvar), a dugo „u“ i dugo „o“ samo s jednim znakom: suglasnikom „vav“, „v“. Tako da se mora naučiti iz rječnika (u kojem se piše „sve“) svaku riječ kada se vav čita o ili u. U arapskom ne postoji uopće samoglasnik „o“. Svaka arapska riječ koja ima „o“ je stranog podrijetla. I kada Arapi pišu strane riječi u kojima je „o“, opet koriste konsonant „v“ (kao i u hebrejskom) za „o“, koji inače služi samo za dugo „u“. I opet se u rječniku mora „naučiti“ kako se koja riječ čita.
U mojim tekstovima/prijevodima svi lektori jurišaju na moje „nu“ i ispravljaju ga uvijek u „no“. Nu, nerado moram priznati – ali moram – da mi na jugoslovenskom radiju agramu (Treći program) nikada ne diraju „nu“.
I za kraj, da nije metateze o/u borci za Hrvatsku, iza 1929., ne bi bili „ustaše“, nego „ostaše“.
Nu, rankane!  
 

Josip Nikšić

Povezani članci

Plesovi sjena

HF

Oruđe misli

HF

Skulpturalni notni zapisi Vitolda Košira

HF

Ići za svijetlom

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...