Hrvatski Fokus
Religija

Strašna obmana protestantizma

Protestanska vjera je lažno kršćanstvo koje je postalo kao i sve druge lažne religije

 
 
Postoji u katoličkoj vjeri jedan bitan element, a to je njezino božansko podrijetlo. Može se reći da ne postoji tako nešto ni u jednoj drugoj religiji i to ju stavlja iznad svih religija i građanskog društva. To je Stvarna Prisutnost božanskog.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2016/11/streetevangelization.com_wp-content_uploads_2013_03_a_protestant_allegory-large.jpg
Otkad postoji čovjek uvijek je sanjao o prisutnosti Boga među ljudima na zemlji, ili bar o  posjetama nadnaravnog porijekla. Nijedan kult, nijedna religija ni prije ni poslije Isusa Krista nije došla na ideju ili bila u mogućnosti da ishodi dolazak Boga ili bar jednog boga. U antici su nastale prekrasne priče o suživotu bogova i ljudi, ali su to bile izmišljotine. Te izmišljene priče nisu bile utemeljene na bilo kakvim realnim osnovama.Jedino je židovski narod imao tu značajnu posebnost da je imao jednog jedinog Boga s kojim su neki njegovi poglavari i proroci bili u vezi.
 
Dolazak Isusa Krista je potpuno promijenio stvarnost: po prvi put je nadnaravno postalo vidljivo očima sviju.Tamo gdje je antička mitologija stvarala polubogove združivanjem bogova sa ženama ljudskog roda rodio se čovjek od Djevice jedino po djelu Svetoga Duha. Čak ni ljudi najbujnije mašte nisu izmislili biće koje bi bilo 100 % Bog i 100 % čovjek, koji ima dvojaku narav jednakih svojstava. Ono što dokazuje božanstvo Isusa Krista su: svi misteriozni događaji kojima je Isus u središtu u druženju s ljudima, a nerazumljivi su i nadilaze razumijevanje, jer ljudi nisu mogli čak ni zamisliti takve situacije.
 
RADI SE O UTJELOVLJENJU: Bog je postao čovjekom rođen od Djevice. Događaj nikad ranije predviđen ni zamišljen, a još manje doživljen.PRIMJER SVETOG TROJSTVA Ljudi su izmislili mnoštvo novih bogova ali nikada nisu ni zamislili jednoga Boga u tri osobe: jednake, različite i nedjeljive. Taj misterij je toliko božanski po svojoj biti da ga vrijedi  staviti u središte i o njemu razmišljati. Čovjek to teško shvaća i ne nalazi načina da to objasni.
 
OTKUPLJENJE Tko je mogao zamisliti Boga koji dolazi umrijeti da izbriše grijehe i tako sklopi Novi Savez? Ova nečuvena dimenzija milosrđa i božje moći tamo gdje se ne očekuje je također neshvatljiva ljudskom razumu. Čovjek ga jedino može prihvatiti i pokloniti se pred dubinom tog misterija.
 
OVDJE SE RADI SE O STVARNOJ BOŽANSKOJ PRISUTNOSTI koja je temelj kulta prije i poslije Isusa Krista koja potvrđuje da je Bog došao stvarno na zemlju, da je Bog vječan, jedan jedini i vječno živi prema posvećenoj formuli, prema preciznom ritualu koji je odredio on  sam, Bog, i koji svećenik izvršava tokom svećanog obreda koji mi nazivamo MISA. Može se istraživati, ali je činjenica da nijedna religija nema ni približno takvu ambiciju ni takav ritual jer one jednostavno nisu primile odobrenje – legitimitet. (Ova izuzetnost se može čak smatrati drskošću jer to daje nečuvenu moć katoličkim svećenicima). Koja je to religija koja bi preuzela rizik da pokuša uprispodobiti Boga ili omogućiti njegov dolazak? Ako joj to ne uspije gubi svaku vjerodostojnost.
 
Postoji samo jedna religija koja si to dopušta. Zašto? Zato što zna da je jedina po zakonu i da je božanskog podrijetla. A iznad sveta, JER NIJE NIŠTA IZMISLILA SAMA: SVE JOJ JE DATO, SVE JOJ JE OBJAVIO BOG OSOBNO.
 
Učenje Katoličke Crkve nije ljudskog podrijetla. To ga čini posebnim, superiornim i jedinstvenim. Nameće se samo po sebi bez rasprave. Otkuda tolika mržnja, neprijateljstvo i ogorčenost u borbi protiv nje? Zato što se druge religije obraćaju Bogu, ili bar vjeruju u to, mole ga, prinose mu žrtve, prinose, ali nisu u mogućnosti da ostvare njegov dolazak.Religije, prošle i sadašnje, politeističke i monoteističke su izmišljale bogove, doktrine, rituale, zakone, a neke čak i svete povijesti, ali nisu mogle pronaći, izmisliti ili opisati misterije koji nadilaze ljudski razum, na primjer Otkupljenje, Sveto Trojstvo i Transupstancijalizacija. To bi mogle da su imale stvarne božanske objave. Tu mislim na neke knjige za koje se tvrdi da su objava, na pr. koran.
 
ŠTO JE STVARNA PRISUTNOST?Katolička Crkva tvrdi da je uvečer, na Sveti Četvrtak, Isus Krist u svojstvu Boga koji je postao čovjekom, utemeljio ritual koji se sastoji u tome da se pretvara kruh i vino u njegovo tijelo i njegovu krv dajući im pri tom božanska svojstva u njihovom izvornom izgledu. Crkva je taj ritual nazvala TRANSUPSTANCIJALIZACIOJOM i utemeljila sakrament EUHARISTIJE. Tu moćnu sposobnost da učine Boga prisutnim na zemlji dato je APOSTOLSKIM KONTINUITETOM. Ovaj apostolski kontinuitet povjeren rimskoj katoličkoj Crkvi je potvrđen po svetom Petru, prvom prvosvećeniku Crkve kojega je imenovao sam Isus Krist. Petar je umro u Rimu 64-e godine za vladavine Nerona i otada se računa neprekinuti apostolski redoslijed 265 papa. (Franjo je 266-i)
 
STVARNOST BOŽANSKE TRANSUPSTANCIJALIZACIJE – UPRISUTNJENJA je potvrđena u mnogim prilikama brojnim euharistijskim čudima (tj. brojnim iznadnaravnim pojavama koje su znanstveno neobjašnjive a tiču se vina i posvećenih hostija. Primjer za to je hostija koja počinje krvariti). To se događalo tokom cijele povijesti Crkve, uključujući u 20-om stoljeću. To se potvrđuje i u hostijama posvećenim ritualom nove mise nakon II vatikanskog koncila.
 
Očito je da je Crkva kodificirala i definirala pravila valjanosti sakramenta počev od vremena Isusa Krista. Čudo Transupstancijalizacije se može jedino ostvariti u strukturi koja ima legitimitet apostolskog kontinuiteta, sa znanjem rimske Katoličke Crkve. Može ju izvršiti jedino zaređeni i valjano posvećeni svećenik. Može se jedino izvršiti ponavljajući točne geste – kretnje i riječi koje je činio i izgovorio Krist na Posljednjoj večeri, tokom dijela mise koji se naziva posvećenje. Potrebno je malo kruha i malo vina jer će kruh i vino postati stvarni svjedoci STVARNE PRISUTNOSTI.I doista, BOG JE STVARAN: Mi vjerujemo u jednoga Boga, vječno živog i istinitoga. Stoga kruh i vino jedamput posvećeni za katolika su STVARNA PRISUTNOST i duguje čašćenje ovim SVETIM PRILIKAMA, jer ne treba ponavljati, to više nisu kruh i vino nego Isus Krist (dakle SVETO TROJSTVO u svojoj cjelovitosti) stvarno prisutan u prilikama kruha i vina.
 
TO JE RAZLOG VAŽNOSTI ONOG ŠTO NAZIVAMO MISA: Misa je za katolike ceremonijal koji predstavlja istovremeno i žrtvu Isusa Krista na križu i pretvorbu kruha i vina u SVETE PRILIKE.KRUH JE SIMBOL VELIKOG ČETVRTKA: Sveta hostija nije više kruh nego sam Bog. Svaki čovjek koji ju prima, prima Boga, to znači da postaje Hram Božji, ukoliko je toga dostojan, tako je to potvrdio sv. Pavao. Bog ne ostaje u tijelu i duši koji su zahvaćeni grijehom. On se povlači, potiho ali sigurno i osoba se nedostojno pričestila i počinila svetogrđe.
 
I Crkva kao posvećena zgrada u kojoj se čuvaju Svete Hostije postaje također Hram Božji i to stvarno, jer prisutnost posvećenih hostija dokazuje Stvarnu Prisutnost Boga na tom mjestu.VINO JE SIMBOL VELIKOG PETKA: Sin se prinosi kao žrtva Ocu, to je jedina žrtva koja mu je ugodna i koja ga je dostojna, za otkupljenje grijeha svijeta. Budući da se OTKUPLJENJE dogodilo jedanput za sve, kako kaže sv. Pavao, Krv se Kristova prolila samo jedanput. To je razlog zbog kojega se krv iz kaleža pije do kraja tokom mise. Jedino hostije predstavljaju stalnu STVARNU PRISUTNOST. Sveto Trojstvo je sjedinjeno u ovom veličanstvenom ceremonijalu koje se zove MISA. SIN se prinosi OCU koji ostavlja svakom u srcu SVETOGA DUHA. STVARNA PRISUTNOST GARANTIRA KRALJEVSTVO BOŽJE NA ZEMLJI.
 
Sad možemo shvatiti zašto je misa tako važna u katoličkoj doktrini, jer posvećenjem se postiže Realna Prisutnost koja je uvijet uspostavljanja Kraljevstva Božjeg na zemlji.Kad Isus tijekom tri godine najavljuje apostolima da dolazi Kraljevstvo Božje on govori o duhovnom kraljevstvu a ne materijalnom. On ustvari govori o mogućnosti da ljudi postignu duhovnu milost djelovanjem Svetoga Duha koja se postiže na dva načina: Krštenjem i Euharistijom. On je dosljedan kada pred Pilatom tvrdi da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta: stvarno ono nije od materijalnog, zemaljskog, nego od duhovnog, nebeskog svijeta. Međutim, svi oni koji su čitali Evanđelje i slušali apostole, počev od sv. Pavla, znaju da je „svijet“, dakle materijalni, svijet pod vlasti Sotone, kneza od ovoga svijeta, kako ga opisuje Sveto Pismo. Stoga treba jasno shvatiti da Kraljevstvo Božje nije od ovoga svijeta, ali odsada mada je duša  u ovom svijetu, a budući da je duša vječna, nastavit će život u nebu.
 
Moramo neprekidno imati u duhu da je Isus utvrdio ovo izvanredno čudo Stvarne Prisutnosti u svakoj misi zbog jednog razloga i to vrlo jednostavnog: budući je sotona djelatan u svijetu i kuša nas u našem tjelesnom obliku, jedino sredstvo da ga pobjedimo i odupremo mu se je postizanjem i održavanjem duhovnog života. Krštenjem postajemo djeca božja. Budući da nismo dovoljno jaki da se sami odupremo sotoni to postižemo sakramentima počev od ispovijedi i Euharistije.
 
„Bez mene ne možete ništa“ (Ivan 5.5) je rečenica koja objavljuje doktrinu koju je poučavao Isus i koju će redovno ponavljeati: nitko se ne može spasiti bez njegove pomoći. A kako zadobiti tu pomoć? To objašnjava u istom stihu koji se može razumijeti jedino u svjetlu Euharistije: „Ostajte u meni i ja ću ostati u vama.“ Utemeljenje Realne Prisutnosti čini jasnim ove rečenice koje bez toga izgledaju nejasne. Još jednom istaknimo da jedino Bog može „izmisliti“ sve to. Nijedan čovjek nikada nije imao i nije mogao imati takvu zamisao.Ne postoji ništa toliko božansko. To je istovremeno duboko, moćno, misteriozno i divno.
 
Kraljevstvo Božje je dakle Crkva. Crkva je institucija kojoj cijeli svijet zavidi i nitko je ne može stvarno preslikati jer su sve te osobitosti božanskog podrijetla.Zbog toga su katolici sigurni u sebe i imaju obvezu naučavati narodima, krstiti ih da budu spašeni (Matija 28:19 i Marko 16:16). Stoga postoji samo jedan Bog i nema drugih, a oni koje ne časte Isusa Krista kao pravoga Boga u stvarnosti obožavaju idole. Zbog toga je Crkva i njena doktrina sveta jer ono što naučava nije od ljudi nego dolazi od Boga. Zbog toga oni koji su se udaljili od svete doktrine imaju velikih problema.
 
VELIKA OBMANA PROTESTANTIZMA
 
Protestantizam pomaže razumjeti sve pokrete koji su odvojili od Katoličke Crkve i koji su nastali direktno ili indirektno iz reformacije koju je započeo Luther 1517. a to su: luterani, anglikani, kalvinisti, evangelisti, pentekostalci, metodisti itd… ali i mormoni, jehovini svjedoci, katari, valdezi itd. Svi oni dodaju herezu na herezu i odbijaju poslušnost papi (dovodeći do odvajanja od apostolskog kontinuiteta), odbijaju kult svetih, Djevice Marije i ne vjeruju u Stvarnu Prisutnost.Svi ovi koji se pozivaju na Isusa Krista i koji se po svom krivotvorenom nazivu zovu kršćani počinjaju fundamentalnu pogrješku.
 
Ne može se slijediti Isusa Krista po izboru, birajući po volji iz njegove doktrine, a raskinuti s odredbama, tumačenjima, dopunama kojima su doprinijeli apostoli, i odredbama koje su oni utemeljili a da nisu promijenili učenje, nego ga samo obogatili, oblikovali i organizirali u doktrinu koju su primili. Mora se podsjetiti da je Crkva djelo samog Boga. Isus je poslao apostole u misiju i Duh Sveti je osnovao Crkvu na dan Duhova.Isto tako ne može se ni odbaciti niti promijeniti niti krivotvoriti ono zbog čega je Isus došao i što je utemljio na zemlji.
 
Kad Bog dolazi na zemlju među ljude ne raspravlja se ni o onome što je učinio a još manje o onome što je propisao i naredio. To se izvršava.To se poslušno prihvaća, pokorava se čak i kad se ne razumije. Sluša se nadahnute ljude koje je Bog zadužio da nam učine ljudski razumljivim ono što je nejasno običnim smrtnicima. Ti se ljudi zovu Crkveni oci i naučitelji Crkve. Bilo bi predugačko ovdje navoditi sve obmane koje su skrivili ovi pokreti proizašli iz protestantske reformacije i koje su odbačene od Crkve kao hereze. Mi ćemo se usredotočiti na najveću obmanu: odbacivanje Realne Prisutnosti. Počev od trenutka kada su Martin Luther i njegovi sljedbenici odbacili Realnu Prisutnost oni su ustvari odbacili božansku suštinu kršćanstva. Tako to prestaje biti božanska religija nego postaje ljudska kao sve ostale. LUTHER I OSTALI NE ČASTE ISUSA KRISTA KAO BOGA KOJI JE POSTAO ČOVJEK NEGO KAO ČOVJEKA KOJI JE SEBE UČINIO BOGOM.U KONAČNICI ONI SADRŽAJNO ODBIJAJU BOŽANSTVO ISUSA KRISTA I STVARAJU LJUDSKU RELIGIJU KOJA JE TOLIKO PRIRASLA ZA SRCE KONCILSKIM PAPAMA. To je vjerojatni razlog zašto oni više ne vide razloga ni prepreke u prihvaćanju i razumijevanju protestanata.
 
Ova vjera je lažno kršćanstvo koje je postalo kao i sve druge lažne religije. Njihove „mise“su vrijeme molitava kao i sve ostale koje se održavaju u određeno vrijeme. To više nema nikakve veze sa svetošću katoličke mise koja se može slaviti u svako vrijeme i koja je jedina koja omogućuje dolazak Boga na zemlju. Luther nema takve ambicije. Zašto? Zato što se radi o krivovjerju kao svakom drugome.Odbijanje Realne Prisutnosti (ili njene nevaljanosti koju pokušavaju imitirati neki pokreti bliži ili dalji katoličkom ritualu) imaju najteže posljedice za one muškarce i žene koji slijede pseudo kršćane.
 
1. GRIJEH PROTIV KRISTOVOG BOŽANSTVA
 
Krist je jedini Bog koji je utemeljio na zemlji nešto božansko što ljudi ne mogu izvršiti ili proizvesti sami po sebi. Vjeruju li ti ljudi doista u božanstvo Kristovo? Ne smatraju li ga oni više kao prijatelja, brata, proroka, velikog svećenika! Vide li oni uglavnom njegovu ljudsku priliku na štetu njegove božanske naravi? Ako nema ničega božanskog u onome što je on uspostavio ne postaje li to vjera kao sve druge bez ikakve razlike osim po imenu našega Boga i po nekim ritualima? Konačno ne čini li se od Krista čovjeka kakvi su svi ostali? Ne navodi li nas to da Uskrsnuće ili Uzašašće držimo za mistične simbole a ne za stvarne činjenice? Ne čini li se od Krista čovjeka kao svakog drugog, doista velikog čovjeka, samo po imenu sina božjeg kako se sinovima božjim nazivaju i drugi vjernici? Ne govori li se, uostalom, da smo svi mi sinovi, djeca božja? Pa koja je onda tu razlika s obzirom na Isusa?
 
2. ODBIJANJE MILOSTI ZNAČI U KONAČNICI NEMOGUĆNOST UTEMELJENJA KRALJEVSTVA BOŽJEG NA ZEMLJI
 
Nijekanje Stvarne Prisutnosti znači zapreku širenja milosti na nas. Kako je zadobiti? Oni će nam reći: Molitvom. Ali za ovo postoje dva prigovora: I Kain je također molio Boga i častio ga prinoseći mu  žrtve i prinose. Nije se obraćao lažnom Bogu, nego pravom Bogu. Ipak njegove se molitve nisu svidjele Bogu. Kako oni mogu biti sigurni da nisu kaini kršćanstva i da njihova molitva ima ikakvu vrijednosti? Molitva nije dovoljna. Zbog toga je Isus Krist utemeljio sakramente a prije svega Euharistiju. Ako Bog nije u nama onda sotona prije ili kasnije zauzima njegovo mjesto. Zašto nam se Isus htio darovati po ovom posredovanju?  Da bi od svakog čovjeka učinio hram Boga, da utemelji Svoje Kraljevstvo na zemlji. Nije se nužno pričešćivati nego je bitna predanost pobožnosti Svetom Sakramentu. Heretici nemaju Svetog Sakramenta. Oni odbijaju odati čast i pobožnost Isusu Kristu na koju polaže pravo i odbijaju adoraciju njegove Božanske Prisutnosti jednako kao i muslimani i židovi koji ne prihvaćaju Isusa kao Boga.
 
3. GRIJEH PROTIV DUHA SVETOGA
 
Ovakav stav podrazumijeva također nijekanje prisutnosti Svetoga Duha u nama, nijekanje stvaranja Crkve na dan Duhova i konačno nijekanje i odbijanje stvarnosti i samog Svetoga Duha. To dovodi do nijekanja Svetoga Trojstva i tako se postaje sudionik drugog ubojstva Boga koje smo u prethodnom tekstu protumačili.Nema Stvarne Prisutnosti = nema širenja Duha Svetoga a time se gubi spoznaja i vjera u treću osobu Svetoga Trojstva. Sveti Duh postaje Duh Božji neka vrsta mističnog zračenja Oca i Sina ali više nije jedna osoba cjelovitog Svetog Trojstva. Treba li napomenuti da se grijeh protiv Svetoga Duha ne oprašta (Luka 12:10) Za koga i na koje situacije je mislio Isus ako ne na bezbrojne neoprostive grijehe koje su počinili protestanti i njihovi sljedbenici, istinski kaini Kristove Crkve? Nakon krštenja neprekinuta prisutnost Duha Svetoga u nama se vrši Euharistijom. Ako nema Duha Svetoga u nama nema Hrama Božjeg. Bilo bi bolje da svi ti ljudi pročitaju sv. Pavla.
 
4. GRIJEH PROTIV BOŽANSKOG DJELA ISUSOVOG: CRKVE
 
Odbijanje poslušnosti papi postavlja jedan drugi problem. Iza pape stoji čitava Crkva. Ovakav stav povlači za sobom stvaranje mnogobrojnih paralelnih crkava. Ima ih na desetin tisuća. Kako svi ti ljudi mogu pomiriti svoje stavove s propisom JEDNO STADO I JEDAN PASTIR kako je to izrazio Isus u Evanđelju? Ovo umnažanje struktura dokazuje da se protestantski postupak svodi ne na traženje autentične Kristove poruke nego na stvaranje vlastitog tumačenja tekstova. KOLIKO PROTESTANATA TOLIKO DOKTRINA TOLIKO CRKAVA. To nije održivo ni ozbiljno. To je više znak velike oholosti ljudi koji odbijaju da imaju Boga za Gospodara. Oni žele upravljati sami sobom. DA BI SE IMALO BOGA ZA GOSPODARA NUŽNA JE PONIZNOST I POSLUŠNOST a to su upravo svojstva koja, poznato je, nedostaju svim proizišlim iz reformacije. Slijediti Krista nužno znači i prihvatiti posljedice: izbjegavati podjele i pripadati svetoj Crkvi.
 
Za one koji bi na ovu temu pravili usporedbu s podjelom u sadašnjoj Katoličkoj Crkvi, moraju znati da u stvarnosti postoji šizma od vremena II. Vatikanskog koncila: jedna moderna Crkva je odlučila raskinuti s tradicijom i doktrinom koja je bila oduvijek da bi se sunovratila u tamu apostazije = otpada. S druge strane je crkva koja želi održati svoju tradiciju. Ove dvije crkve čine jednu crkvu s tim što nova crkva zamračuje staru crkvu kako je to prorečeno od Blažene Djevice Marije iz La Sa Salette. Ova situacija je vrlo neugodna i nesigurna i Gospodin ju je dopustio za okajanje grijeha kršćanstva i za ispunjenje proroštava o kraju svijeta. Mi ju zovemo općenito Muka po Crkvi: radi se o još jednom misteriju koje podnosimo a ne razumijemo ga ali znamo da će postojanost u vjeri i vjernost na kraju biti nagrađene. „Pravednik će živjet po svojoj vjernosti“ (Habacuc 2:4)
 
VELIKA LAŽ OTPADNIKA II. VATIKANSKOG KONCILA
 
Oni koji su s pažnjom čitali prethodno poglavlje zacijelo su primijetili aluzije na sadašnju praksu u suvremenoj Katoličkoj Crkvi koju mi zovemo koncilskom da bismo razlikovali doktrinu zadnjih 50 godina od tradicionalnog nauka vjere koji je trajao 1900 godina.Tako na primjer predstaviti Krista kao brata, prijatelja i tako se prikloniti njegovoj ljudskoj naravi je prošlo u tišini. To možemo nazvati desakraliziranjem, skidanjem svetosti s Njegove božanske naravi.
 
Spuštanjem Duha Svetog na rang običnog duha umanjuje se njegova svetost koja je poput anđela ili neke mistične predođbe a ne kao Bog u svojoj cjelovitosti, živ i istinit kao treća osoba u Svetom Trojstvu. Zašto? Zato što se koncilska crkva jako zavela protestantizmom. To je njena nesreća i uzrok gubitka brojnih duša. Vidi se opak učinak u NOVOJ MISI onoj Pavla VI. tj. sadašnjoj svakodnevoj misi u čitavom svijetu u kojoj se svećenik okreće licem narodu.Zaista misa se opasno približava protestantskoj večeri koja je opasno heretička i od koje je poprimila mnoge aspekte, a jedan od najvažnijih je onaj o omalovažavanju i desakralizaciji Stvarne Prisutnosti. Kod protestanata Stvarna Prisutnost ne postoji. Nju zapravo zamjenjuje misa koja je skup čitanja i molitava. To je neka vrsta uspomene na Posljednju večeru Velikog Četvrtka djeljenjem kruha koji se često naziva i objedom.
 
Oni koji su nazočni na koncilskoj misi prepoznat će u njoj doktrinu i ponašanje njoj svojstveno. Misa je danas više predstavljena kao objed nego kao obnavljanje beskrvne žrtve Sina Ocu.S druge strane okretanje svećenika licem narodu a ne više leđima ima zlokobne posljedice: nestanak tabernakula, svetohraništa u središtu oltara. Nekada su i svećenik i vjernici bili okrenuti k oltaru, njegovom središtu u kojem se nalazio tabernakul – svetohranište. To je bilo logično a vi sad znate važnost Stvarne Prisutnosti kad je Bog stvarno prisutan onda se prema njemu okrećete i odajete mu klanjanjem  čast. Normalno je da je Bog na prvom mjestu, u središtu srca i u središtu Crkve. Onda se kod posvećenja svećenik okreće prema Istoku (jer su crkve Zapada okrenute prema izlazećem suncu, prema Jeruzalemu, prema mjestu u kojemu je živio Spasitelj) i prema tabernakulu, tj. Prema Bogu i Svetom Trojstvu. Logika je savršena i čašćenje savršeno.
 
S novom misom oltar se pretvorio u stol (opet protestantska kopija), tu više nema oltara, a ono što je najvažnije tabernakul – svetohranište je izvučeno iz središta i smješteno na periferiju. Tako se događa da je posvuda Stvarna Prisutnost zanemarena od strane svećenika i vjernika. Štoviše, onaj koji slavi misu okreće leđa Gospodinu ako je tabernakul ostao u sredini oltara. (To je rijetko u Francuskoj u kojoj su tabernakuli mahom izmaknuti na periferiju).Rezultat toga je potpuna odsutnost čašćenja i klanjanja Stvarnoj Prisutnosti od strane vjernika koji su izgubili najvećim dijelom pojam i važnost značenja tabernakula i onog što on sadrži. Nisu nestali samo pokreti kojim se iskazuje poštovanje (klečanje, klanjanje na koljenima, šutnja u crkvi…) nego je nestao i pojam Stvarne Prisutnosti u Svetim Prilikama. Budimo jasni, nikoga više nije briga za to.
 
Evo potpuno protestantskog držanja što i ne čudi nikoga jer kod njih Stvarna Prisutnost ne postoji. Ali kod nas?Sad se može razumjeti zašto je anđeo u Fatimi naučio djecu molitvu u čast Isusa pristunog u tabernakulu: „Isuse koji si prisutna u svim tabernakulima svijeta, kao naknadu za uvrjede, svetogrđa, ravnodušnost kojom te vrijeđamo.“ Razumije se također zašto se Svete Prilike ne mogu dodirivati neposvećenim rukama: Hostija je Bog u osobi. Ona je postala sveta. Dakle pričešće na ruke vjernika i djeljenje pričešća od strane laika je nedopustivo. I eto uvreda, svetogrđa, ravnodušnosti i omalovažavanja Boga… Neba koje su donijele zlokobne mise II. Vatikanskog koncila i njihove uvrjedljive i svetogrdne izvedbe.
 
OKRETANJE PREMA ISTOKU
 
Sad se može razumjeti otkuda poslije toliko godina svetogrdne i loše prakse duhovi ljudi postaju dezorijentirani i oni visoko u hijerarhiji. Prije nekoliko mjeseci donosi se prijedlog od strane kardinala (Sarah), biskupa, čak i samog pape emeritusa XVI. koji zagovaraju da se svećenik u toku posvete okrene prema istoku što uključuje u tom trenutku okretanje leđa vjernicima.
 
Okretanje prema istoku znači okretanje prema izlazećem suncu, prema Kristu i Palestini. Ali svi ti ljudi zaboravljaju na Stvarnu Prisutnost u tabernakulu, zaboravljajući da je sveta  žrtva mise obnavljanje žrtve Sina Ocu, zaboravljajući ili pretvarajući se da su zaboravili da je nestalo tabernakula s oltara. Kada bi prepoznali prvensto prisutnosti Stvarne Prisutnosti u crkvi i u misi izveli bi logičan zaključak koji se nameće: Svećenici bi se morali okrenuti licem prema tabernakulu koji bi se vratio u središte oltara koji nikada nije smio napustiti.Dakle mi sudjelujemo u krivom načinu razmišljanja svojstvenog protestantima što se zanemaruje. Ili točnije ne zamjećuju modernisti koji su zahvaćeni novim ekumenizmom. Govoriti o okretanju prema istoku a bez Stvarne Prisutnosti može se dopustiti u drugim kršćanskim crkvama: pravoslavnim i protestantskim. Mi se odričemo naše tradicije da bismo se približili šizmaticima i hereticima. Ovi koji ovo čitaju morali bi shvatiti zašto ih zovemo i smatramo otpadnicima: zato što su zaboravili ono što je bitno i karakteristično za jednu religiju božanskog porijekla. Ono što nas čini božanskim je Stvarna Prisutnost. To su izlišne rasprave, kriva rješenja istinskih protestantskih otpadnika. Jadna Crkva.
 
ZAKLJUČAK
 
Je li logično da imamo jednog papu koji će 2016. biti prvi papa u povijesti Crkve koji službeno odaje počast jubileju Reformacije? Je li normalno vidjeti jednog papu koji dolazi u Lund u Švedskoj na dan 31. listopada radi sudjelovanja u zajedničkoj luteransko katoličkoj ceremoniji jubileja 500-e obljetnice protestantizma?Je li normalono da uzrok ovog događanja bude toliko pretjerano zastupljen u medijima, bilo zbog isticanja darova Reformacije bilo zbog trženja oprosta zbog trajnog razdvajanja krščana dviju tradicija?
 
Darovi reformacije? Za koga? A prije svega tko se promijenio? Protestanti ili Katolička Crkva? I u čemu?Nije li promjena u očiglednom nijekanju korijena i želje da se zasjeni, progna i zaniječe divno čudo koje se obnavljalo svakoga dana na tisuće puta u cijelom svijetu u toku svake mise? Jedno čudo na kojem su nam zavidjele sve religije uključujući i protestantsku. Zavidjele su nam i mrze nas jer je to čudo dokaz božanstva Isusa Krista i božanskog podrijetla njegovog djela.
 
TO SE ZOVE IZDAJA. TO JE KOPANJE GROBA. I NE SAMO.
ONI SU STRPLJIVO GRADILI JEDNU NOVU CRKVU. JEDNU NOVU ZGRADU KOJA SKRIVA, MASKIRA I ZAMRAČUJE STARU.
IVAN XXIII. JE POLOŽIO KAMEN TEMELJAC: SAZVAO JE KONCIL.
PAVAO VI. JE ISKOPAO ČVRSTE TEMELJE: USPJEŠAN REFORMSKI KONCIL, DEKLARACIJU NOSTA AETATE, NOVU MISU, NOVI RITUAL REĐENJA SVEĆENIKA.
IVAN PAVAO II. JE IZGRADIO ZGRADU U KOJOJ JE KATOLIČKU VJERU PRETVORIO U LJUDSKU – RELIGIJU ČOVJEKA.
BENEDIKT XVI. JE PROSLIJEDIO SVE DO ZAVRŠETKA.
SADA JE ZGRADA GOTOVA. DOBILA JE SVOJ KONAČNI OBLIK. ZNA SE NA ŠTO SLIČI I POKAZUJE SE U SVOJ SVOJOJ GROZOTI: ONA JE NEZAMISLIVA.
FRANJO JE TU DA JU SVEČANO OTVORI I POSVETI. TO JE VRLO ZNAČAJNO JER SVEČANO OTVORENJE ČINI ZGRADU SLUŽBENOM. TO MORA UČINITI PAPA FRANJO. TO JE JOŠ JEDNA ETAPA PREMA KONAČNOJ. ZBOG TOGA JE FRANJO BEZ BROJA…
Louis d'Alencourt, https://legrandreveil.wordpress.com/
 

(Izabrala i s francuskoga jezika prevela prof. Kornelija Pejčinović)

Povezani članci

SOLUS CATHOLICUS – Dijabolično podcjenjivanje

HF

Uskrsna pjesma

HF

Liberalni katolici najgori su neprijatelji Crkve

HF

Masonska crkva u Srba

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...