Opasna privatizacija udruga i prostora

Mladi likovni umjetnici na meti onih koji sve naplaćuju

Jedan od problema sa kojim će se nova ministrica kulture, dr. sc. Nina Obuljen Koržinek trebati pozabavati, a sa kojim su se odbijali baviti dosadašnji ministri kulture u zadnjih nekoliko mandata, jest i privatizacija nekih strukovnih udruga u kulturi, kao i prostora u kojima one borave.

Konkretno, radi se o Hrvatskom društvu likovnih umjetnika u zgradi Meštrovićevog paviljona u Zagrebu, a koje se intenzivno privatizira i komercijalizira svoje aktivnosti od 2009. godine do danas, što uostalom još 2009. priznaje i današnji upravni odbor udruge, u tekstu na linku, gdje kažu: „Ukoliko neka firma ili agencija želi organizirati ”event” u Domu HDLU, procedura je sljedeća – obraća se molbom UO ili ravnatelju, koji to opet predlaže UO, obavezuje se novčano donirati programske aktivnosti HDLU i sa organizatorom ”eventa” sklapa se ugovor, kojim se reguliraju odnosi…” Dakle, još od 2009., Meštrovićev paviljon počeo se privatizirati iznajmljivanjem prostora različitim firmama ili agencijama za novčane ” donacije ”, iako svi dobro znamo da udruge za donacije ne bi trebale davati nikakvu protu-činidbu, jer ako daju protu-činidbu, konkretno iznajme prostor udruge za novce – onda tu u pitanju više nije donacija kao neoporezivi izvor prihoda, nego je u pitanju gospodarska djelatnost udruge.

U tom kontekstu, jako zabavno ovih dana zvuči i naziv i koncepcija predstojećeg 33. salona mladih, „Troškovnik”, a koji bi, između ostalog, imao za cilj ”preispitati modele financiranja umjetničkog rada, kao i egzistencije mladih umjetnika.“ Kreatorice koncepcije ovogodišnjeg Salona mladih, od kojih je jedna istodobno i članica Časnog suda udruge HDLU, u svom konceptu Salona nadalje zaključuju da je ” ultura trenutno najbolji primjer struke, u kojoj pojedinac ne radi da bi zarađivao, već dijametralno suprotno, zarađuje da bi mogao raditi.”

Bar kad su u pitanju hrvatski likovni umjetnici, ovaj zaključak je potpuno točan: mladi umjetnici danas kad izađu sa svojih akademija, sa svih strana izloženi su raznim nametima, do te mjere da im čak i neki mediji žele naplatiti intervju sa po jednim njihovim likovnim djelom, te im čak i neke galerije, smještene u javnim gradskim prostorima, sa najmom po sniženoj cijeni za neprofitne organizacije ! – žele naplatiti izložbene prostore, a o čemu je već pisano i u tekstu ”Što sve moraju plaćati zagrebački likovni umjetnici”. (https://likumzg.wordpress.com/2015/07/19/sto-sve-moraju-placati-zagrebacki-likovni-umjetnici/) Drugim riječima, roditelji koji su financirali studiranje svog djeteta na likovnoj akademiji, nadajući se da će tim izdacima jednog dana ipak doći kraj i da će im dijete po stjecanju diplome konačno nešto početi raditi i zarađivati, biti će ipak neugodno iznenađeni kad vide da u hrvatskim uvjetima, ulaganje u umjetnički rad nikad nije gotovo i da se likovna struka podvrgava sustavnoj privatizaciji, koja u zadnje u vrijeme u najvećem broju slučajeva, ide na teret i štetu hrvatskih likovnih umjetnika.

No HDLU definitivno nije to društvo, koje bi trebalo biti mjerodavno da se zabrinjava oko ” borbe za egzistenciju ” mladih umjetnika, jer upravo tzv. krovni HDLU prednjači u privatizaciji likovne umjetnosti, a na štetu samih likovnih umjetnika ! Naime, kada prima svoje članove putem natječaja, HDLU im od prve sekunde traži nepovratnu kotizaciju od 300 kuna da bi uopće mogli pristupiti na natječaj udruge, uprkos tome što te kotizacije, udruga uopće nema spomenute u svom Statutu, u kojemu su definirane Gospodarske djelatnosti sa kojima se udruga smije baviti, pa se čini da razne kotizacije umjetnicima HDLU naplaćuje već godinama – potpuno protu-statutarno.

Umjetnici kad se upišu u HDLU, osim kotizacije na upisu, nadalje moraju plaćati i za razne potvrde koje im udruga izdaje, plaćaju kotizaciju gotovo za svaku izložbu koju udruga organizira, uprkos tome što su te izložbe kao programske djelatnosti udruge već dobile i izdašnu javnu potporu Grada i Ministarstva kulture, zatim, umjetnicima je ove godine poskupila i ” kotizacija ” za pristup na sajam Artomat, koja iznosi 1 000 kuna na ” mini izlagačkom prostoru ”, odnosno 1 200 kuna na maksi izlagačkom prostoru, za vrijeme najma od tjedan dana. (link)

Sve ovo zvuči poprilično nevjerovatno, ako znamo da je zgrada Meštrovićevog paviljona još uvijek vlasništvo grada Zagreba, i da po zadnjim saznanjima, ne postoji neki pisani ugovor, kojim je uprava grada dala dozvolu HDLU-u da javne gradske prostore, koje im je grad dodjelio – daju u podnajam, u zadnje vrijeme najčešće i vlastitim članovima, preko raznih ” kotizacija ”, koje zapravo samo prikrivaju iznajmljivanje prostora zgrade, kada umjetnici žele učestvovati na izložbama ili sajmu udruge.

Upravo zato i jeste jako ciničan naziv ovogodišnjeg salona, ” Troškovnik ”, a također i zbog nečeg drugog: kad članovi HDLU-a slučajno počnu postavljati pitanja upravi udruge o tim raznim nametima, koje zadnjih godina društvo traži od svojih članova, kada se postave pitanja kamo uopće ide taj novac od kotizacija i komercijalizacije prostora, i troši li se on na ostvarivanje ciljeva udruge, i općenito kad postave bilo kakvo pitanje o financijama i ” troškovnicima ” u udruzi – takvi članovi vrlo lako mogu navući bijes uprave društva, a koja će onda organizirati pravi progon nad članom koji puno zapitkuje i takav član će biti isključen iz svih aktivnosti udruge, a tajnica udruge će mu onda još reći i da joj je zabranjeno pričati sa njim !  I nije moguće da naše autorice koncepcije ” Troškovnik ”, također i članice i kustosice HDLU-a, za sve ove stvari nisu znale, kada su krenule problemtizirati današnji položaj likovnih umjetnika na hrvatskom tržištu??

Naime, jedna od ” kustosica ” udruge i ovogodišnjeg salona mladih ( iako uopće po struci nije povjesničarka umjetnosti ), ujedno je i članica Časnog suda udruge i dobila je do sad već nekoliko dopisa o netransparentnom radu udruge i nepoštivanju Statuta udruge, na koje uopće ne želi odgovoriti, pa je time još čudnija njena velika zabrinutost, koju iskazuje u svom konceptu, a spram umjetnika koji po završetku akademije često puta napuštaju struku, jer nemaju više mogućnosti da financiraju svoj umjetnički rad… Zašto, dakle, autorice koncepta 33. salona mladih pod radnim nazivom ” Troškovnik ”, nisu iskrenije prema tim mladim umjetnicima, kojima se i obraćaju ??

Jedan od gorućih problema u ovom trenutku na hrvatskoj likovnoj sceni, upravo je u tome što su neke udruge u kulturi izgubile kompas i svijest o vlastitom poslanju i misiji, te umjesto da štite umjetnike na tržištu, počele su umjetnicima sve živo naplaćivati, i to isključivo i samo radi opstanka vlastitog uskog kruga upravljačke strukture i uposlenika, pri čemu tu upravu i uposlenike uopće nije briga što mnogi likovni umjetnici danas nemaju ni za hranu, ni za režije, ni da si kupe osnovni materijal za svoj rad, a uprkos tome im takva nekakva „privatizirana” udruga neprekidno nameće nove i nove financijske namete.

Mladi umjetnici svakako danas moraju izaći na svjetlo i moraju progovoriti o svojim problemima i dobiti svu moguću afirmaciju i podršku javnosti kakvu zasužuju, no i dužnost nas starijih umjetnika i članova HZSU-a također je u tome da razbijemo veo licemjerja, koji prave probleme umjetnika gura pod tepih, a umjesto toga, od njihovih realnih životnih problema pokušava napraviti cinični Spektakl, sa kratkim rokom trajanja. U tom smislu, u želji da podrži sve likovne umjetnike u Hrvatskoj na njihovom putu, i one mlade i stare i srednje generacije, portal „Zagrebački likovni umjetnici“ postao je platforma, koja već više od godinu i pol dana predstavlja rad hrvatskih likovnih umjetnika, potpuno besplatno i bez ikakvih kotizacija, sa čime svakako namjeravamo nastaviti i ubuduće, pozivajući umjetnike da nam se jave i pišu o svojim problemima na tržištu, i sa raznim „troškovnicima“, u koje je u pravilu uključeno sve drugo, osim stavke – „honorar likovnom umjetniku“.

Krešimira Gojanović