SOLUS CATHOLICUS – Duhovna budnost

Isus želi da njegova stvorenja, otkupljenici i učenici budu sretni

Liturgijsko vrijeme Došašća – adventa, u kojem se na osobit način pripremamo za proslavu svetkovine Rođenja Gospodnjega – Božić, poziva nas da otvorimo srca više nego ikada do sada za novu perspektivu kršćanstva, a to je obnova svega u Kristu, što će se i ostvariti Kristovim konačnim dolaskom. Ta „nova perspektiva“ može nam djelovati zastarjelo, jer riječ je o istini vjere, pa nam istine vjere, ako u svojoj nutrini ne njegujemo duhovnu svježinu kojoj je temelj osobni odnos sa Gospodinom – ne znače toliko poticajno koliko bi u pravom smislu riječi trebale značiti. Zašto je potrebno otvaranje za tu novu perspektivu, zašto je bitna budnost, zašto je bitna molitva i pokora? Pa jednostavno, da se kršćanin duhovno ne ulijeni, da se duhovno ne „uljulja“. Mi kao vjernici možemo biti zauzeti određenim životnim brigama, mogu nas zaodjenuti razni problemi u našem ovozemaljskom životu do te mjere da izgubimo duhovnu budnost i da smjestimo Isusa Krista na neko sporedno mjesto u svojem životu i tako otvrdnemo svoje srce za njegovu poruku mira, radosti i spasenja.

Međutim, kada smjestimo Isusa na sporedno mjesto u svojem srcu i svojem životu, znači da malo računamo na njega, a zaboravljamo da kada je Isus u našem kršćanskom životu na prvom mjestu, da je sve na svom mjestu, jer on svojom blagom providnošću sve ljubavlju upravlja i najmanju okolnost za naše dobro, bez obzira koliko nam se na temelju pojedinih životnih situacija činilo da baš nije tako. Zato je bitno zaodjenuti se Isusom Kristom, prije svega duboko u svojem srcu i on će nas osobosobiti da budemo budni u svojem životu nad svojim postojanjem – nad svojim mislima, riječima i djelima. Kada se uspavamo, ne moramo nužno učiniti grijeh, nego nam se događa da pod pritiskom životnih briga uđemo u tu duhovnu lijenost. Grijeh može biti sve ono što dolazi kao posljedica duhovne lijenosti. I upravo zbog toga Isus upozorava svoje učenike da moraju uvijek biti duhovno budni, da rastu u svetosti, da rade na svojem vlastitom posvećenju, a to je rad na osobnoj svetosti. Podsjetio bih da Isus u tom kontekstu nije mislio samo na učenike koji su bili njegovi suvremenici; on misli na sve nas, na sve generacije kršćana – onih koji su živjeli, koji su sada hodočasnička Crkva i onih koji će živjeti ovozemaljskim životom po Božjem promislu poslije nas.

Zato je nužno, ovom nedjeljom Došašća koja je ujedno početak jednoga novoga načina života, poraditi na tome da se odreknemo toga da nam srce postane izloženo grijesima, te da u brizi za tijelo ne pogodujemo vlastitim ljudskim požudama, nego da živimo po Božjoj volji. A Božjoj volji čovjek može istinski služiti jedino ako je duboko u svojoj duši, srcu, savjesti i čitavom svojem životu okrenut radikalnosti evanđelja. Doista, kršćanin je pozvan svojim duhom budnosti prodahnuti evanđeljem čitav svoj život, živote drugih, pa i čitav svijet. Onaj koji duboko radi na sebi i na svojem moralnom usavršavanju ne mora se bojati da će promašiti. Ona osoba koja se u pravom smislu riječi zaodjene Isusom Kristom u svojoj nutrini, zapravo nije učinila ništa drugo nego čitav svoj život predala Isusu i njegovoj snažnoj evanđeoskoj ljubavi koja nas poziva na obraćenje i promjenu života. U došašću se ta promjena može dogoditi. Vjerujemo li da nas Isus može iscijeliti, preobraziti, dati nam snagu u bolje sutra, pomoći nam da izgrađujemo svoj život onako kako on želi? Jer, Isus nam je prijatelj, od je Bog koji odlično poznaje naše srce i ako itko želi da budemo sretni to je On sam.

Isus želi da njegova stvorenja, njegovi otkupljenici i njegovi učenici budu sretni. Ta i ne smijemo zaboraviti da nas je sam Isus nazvao prijateljima i on je kao takvima spreman svima nama dati velike darove i milosti. Istinsko je pitanje, koje si treba postaviti svatko od nas – koliko smo uistinu spremni otvoriti svoje živote Isusu, odreći se samih sebe, ući u misterij evanđeoskog odricanja? Onaj koji uđe u misterij odricanja, i to onog evanđeoskog, ne ulazi u ništa drugo nego u tajnu Isusove ljubavi, milosti i milosrđa koje izgrađuje dušu da pripada samo Isusovoj milosrdnoj ljubavi i dobroti. A ta ljubav pomaže kršćaninu da se bez premca daruje ljudima sa neiscrpivom snagom ljubavi i dobrote. To je budnost i to je ono na što nas poziva vrijeme Došašća. Budnost ne znači ništa drugo nego živjeti u istinskoj, dubokoj i iskrenoj ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu. Valja nam dopustiti da nas uvijek i svagdje vodi snaga Kristova duha i njegove milosrdne ljubavi, i tada će Došašće biti duboko i istinski proživljeno.

Pavle Primorac