Hrvatski Fokus
Kultura

Igor Zidić o Dulčiću

Uspio prikaz života i rada Iva Dulčića

 
 
Monografija akademska Igora Zidića o jednom od ponajboljih hrvatskih slikara Ivu Dulčiću izuzetno je uspio prikaz života i rada umjetnika, ali i vremena u kojem je živio te osoba i kulturnih utjecaja kojima je umjetnik bio izložen. Autor suvereno poznaje hrvatsku zbilju i kulturu u kojoj je desetljećima istaknuti sudionik. Maestralno sagledavanje materije, sluh za likovno djelo, ulaženje u psihologiju autora ali i u dramu naše malene domovine koja brodi kroz Scile i Haribde povijesti i ideologije čine ovu monografiju oglednim primjerkom kako treba pisati i analizirati likovno djelo.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2016/11/www.dulist.hr_wp-content_uploads_2016_08_dulcic-monografija-800x533.jpg
Već jesmo imali monografiju dr. Antuna Karamana o slikaru Dulčiću iz 1988. godine vrlo kvalitetno djelo sa bitnim i egzaktnim opažanjima, sočnim i zvučnim stilom ali odveć prekratko – dočim je kod Zidića riječ o suprotnoj tendenciji, o izvjesnom (ako želimo biti sitničavi) gigantizmu, opširnosti koja ometa prosječnoga čitatelja da usvoji suptilne Zidićeve likovne (i životne!) pouke. Ta širina je donekle potrebna, naročito kada se piše o onodobnoj hrvatskoj kulturi, ali i politici koja je nužno (nažalost) sukreator kulture kroz financiranje iste, te postavljanje svojih ljudi kao „arbitera elegantiae“, čelnika institucija, uposlenika i državnih umjetnika.
 
Svaka vlast će radi svoga opstanka u Društvenim znanostima i umjetnosti njegovati vladajuću paradigmu, dok će prirodne znanosti ostati puno više pošteđene „sječe kadrova“ i nametanja poluinteligenata – jer strojevi traže strojare, logika mehanike se ne obazire na naše željice, srce i snove. Mesar može postati komesar, naivac i sirovina se mogu „imenovati“ pjesnicima, ali kirurga, arhitekta, nuklearnoga fizičara i molekularnoga biologa tražit ćemo među znalcima i talentima, ne među kursistima.
 
Jasno da za kvalitetan kip, sliku ili pjesnički prepjev sa stranoga jezika mozak mora biti jednako izvježban i razvijen kao za izradu aviona ili GMO organizama, ali država u kulturi pragmatična i šlampava, ima ipak konkretne ciljeve u tehnici i znanosti; odnosno tu falsificiranje ne donosi ploda. Prosječan građanin (čak i akademski) ne razumije teorije o nastanku svemira, funkcioniranju atoma, relativnosti; ne različi rasnoga konja od rage ili magarca; tako i u slikarstvu ne vidi što je Rembrandt a što Pero Posro, kako se izvolio izraziti dubrovački aktivist i retorik Stijepo Rudenjak govoreći o gradonačelniku koji preferira kobasice i kuhano vino u čardacima na Stradunu.
 
A ta naša sirotica kultura vječito „kuburi“, tako da je i doajen  povijesti umjetnosti Igor Zidić tiskao monografiju o Dulčiću uspomoć biskupa požeškoga Antuna Škvorčevića, jer Crkva je i tada i danas prepoznala vrijednost umjetnika Dulčića; ne zanemarujući ovdje dostojne priloge Matice i države Hrvatske. Velevrijedno je kako je Zidić opisao karakter i postignuća Ljuba Babića, vrsnoga pedagoga i slikara koji je svojim đacima dao poduke iz zanata zlatnog stoljeća Španjolske Velazqueza i El Greca, te kasnijeg Goye (kao Manet impresionistima, sic!) i dopuštao da razvijaju vlastitu osobnost. Zanesenost Babićeva Van Goghom (u nešto prigušenijoj gami), susreti Dulčićevi sa slikarstvom El Greca, Soutinea, Bonnarda i Vuillarda, do Pollocka pa i Vidovića vrlo su kvalitetno dokumentirani. Ali Zidić je znalački „modernizam“ Kraljevića i Račića na koji se Babić pozivao proglasio anakronizmom i (povijesno razvojnim, ne kvalitativnim) korakom unatrag u odnosu na postimpresioniste i suvremena kretanja.
 
Žalim što detaljnije nije obrađen Kosta Strajnić, inspirator dubrovačkoga kolorističkoga kruga, iako nije njegov utjecaj na Dulčića presudan. Duličićevo izbacivanje sa gotovo već završene Akademije inicirao je kvalitetan crtač i partizanski kadar slikar Đuro Tiljak, ali on je bio samo udarna igla Partije. Već ranije su ujaka Dulčićevog, kozmopolita i erudita koji mu je približio modernu likovnu kulturu i prije nego je postao (Dulčić) student prava u Beogradu (odustaje u finišu školovanja od „fiškalstva“ i prebacuje se na Akademiju u Zagreb), starojugoslavenskog diplomata Sibu Miličića „bacili“ drugovi potajice noću sa palube u more, na putu iz Barija.
 
Mogao je i radišni Grgo Gamulin dobiti više „šiba“, osim blagog prijekora zbog izumijevanja nekakvoga socijalističkoga romantizma namjesto socrealizmu koji je postao „nepodoban“ nakon razlaza Maršala sa Staljinom. Jer prvorazredni je skandal da isti Gamulin kao već polusenilni starac ne uvrštava Dulčića, jednog od najznačajnijih hrvatskih slikara u svoju dvotomnu monografiju o hrvatskom slikarstvu 19. i 20. stoljeća, i to ljeta gospodnjega 1987. godine kada se zbivaju strahote na Kosovu a politički uzlijeće srbijanski  nacionalsocijalist Milošević.
 
Doduše Zidić je zadao „tehnički nokaut“ Gamulinu prikazavši  njegovu retrospektivu iz 1949. godine, tj. perspektivu socrealizma, ali je sada vrijeme za mali kopernikanski obrat. Jesu li totalitarci bili u pravu kada su govorili o degeneraciji društva koja vodi do degeneracije kulture? Picasso se pokazao kao vrhunski kreativac i destruktivac, De Kooning nam daje ružnoću, Chagall fantastiku i poetiku csontvaryjevsku, Rouault duhovnu stvarnost ikone, Leger konstrukciju stroja, Matisse dekorativnost (intelektualac je prečesto kod njega dominirao nad slikarom!), Bonnard oslobođenu renoarovsku šaru danu intimistički, naiva dječiji svijet – i tako sve do nihilizma bijeloga kvadrata na bijeloj podlozi.
 
Danas vidimo da ne postoji više jasna razdjelnica između ljudskoga izraza i umjetnosti, posebno tzv. performanasa koji postaje multidisciplinarna vrsta, filozofija, književnost i reakcija, te provokacija autora. Postavlja se i pitanje što je umjetnost i umjetničko djelo, a zbog kratkoće prostora neću izložiti ovu atraktivnu temu kojoj  sam se usput bavio u svom nevelikom djelu o slikaru J. Trostmannu.
 
Socrealisti svodeći umjetnost na programatski zanat u funkciji propagande države (slikati traktore i radne akcije npr.) promašili su bit umjetnosti, a to je subjekt – individua (a ne stroj koji slika „objektivnu“ stvarnost) i njegovo viđenje svijeta kao što su i „otkrivači tople vode“ svih modernizama i izama preskočili mukotrpni razvoj i iskustvo, te kulturnu podlogu na kojoj „umjetničko stablo“ raste, naime nestao je čovjek u ime isprazne geste.
 
Uostalom i u sovjetskom „kavezu“ pod nesuđenim gruzijskim brkatim popom djelovali su Bulgakov, Šoštakovič, Prokofjev, Iljf i Petrov, Maksim Gorki i Vladimir Krantz, kao što su i pod austrijskim kaplarom (zehnfuhrerom) sa chaplinovskim mustaćima (brčićima) stvorili svoj izraz Kurt Hielscher i Leni Riefenstahl; njeni filmovi su vrhunska djela au pair Orsonu Wellesu. Naravno da njemačko kiparstvo toga doba sa megalomanskim grčem i naturalizmom ne možemo usporediti sa finoćom i slobodom jednog Rodina. Zato se opredjeljujemo za slobodu, za čovjeka pa i po cijenu grješke i manipulacije tzv. liberala i medijskih careva novog ruha na „slobodnom“ tržištu, pa i pojavu malograđanskoga kiča. Pritom ne zaboravljam da je isti Gamulin imao istaknutu ulogu u Hrvatskom proljeću 1971. (kada se Savkini liberalni komunisti bune protiv prevlasti Beograda, i kada kulturne razlike i ekonomsko jačanje Hrvatske dovode neprirodnu situaciju u južnoslavenskoj federaciji do usijanja).
 
Ne zaboravljam niti elokventost i radinost istoga, niti da je Gamulin proveo rat po ustaškim logorima; jer i ta lijeva Hrvatska nam je dala Ustav iz 1974., Miroslava Krležu, dr. Franju Tuđmana ali i UDBA-u i KOS koji su debelo imali prste u ratu i privatizaciji po svjedočenju upućenih poput Munira Alibabića (Bosna u raljama KOS-a), Jovice Stanišića („šaptač“ Miloševiću), Branka Mamule, Jože Manolića i Stipe Mesića koji je iznenada, sa svojim životnim refleksima nalik Foucheu, postao „trumpist“ namjesto trapist.
 
Čudna je ta naša stvarnost; sivilo socijalizma u kojem su svoj talent ipak ostvarili neprijeporni Hrvati poput Krste Papića, Antuna Vrdoljaka, Igora Zidića, u kojem su djelovali genijalci poput Veselka Tenžere i Danila Kiša, ali koja je politički bila i bez da se pozivamo na svjedočanstvo Mirka Vidovića i Brune Bušića kazamat – tako da su i Česi i Mađari i Poljaci tada imali bolje kinematografije, slobodnije pisce jaču ekonomiju. I Dulčić je kulturno profitirao od otvaranja prema Zapadu, od pomoći Crkve, od državnog glumljenja pluralizma tipa – „neka cvijeta tisuću cvjetova“.
 
Bilo je doduše i velikih ekonomskih i diplomatskih uspjeha SFRJ. U svemu tome su ipak stvorene odnarođene i nekreativne elite, a progon hrvatskih komunista 1971. (npr. Marko Veselica, Miko Tripalo, Manolić, Josip Boljkovac) je pokazao dvoličnu (janusovsku) facu Tita i nemilosrdnost sustava. Naposljetku, ponikao u SKJ Slobodan Milošević će čak i mlakog pravolinijaša Ivicu Račana natjerati na napuštanje 14. sjednice SKJ, što je bio uvod u dramatični raspad SFRJ.
 
Je li Dulčić bio najiskreniji u tminama poraća, u intimnim i introvertnim mrtvim prirodama i saločama? Nije li unatoč velemajstorstvu intelekta i crteža, modernosti kompozicije i iskričavom kolopletu boja ta umjetnost već artificijelna, proračunata dekorativna gesta? Bi li Dulčić u ovom našem amerikaniziranom društvu (kao nekad sovjetiziranom, prije toga balkaniziranom i austroslaviziranom) bio provokativan donkihotovski  „enfant terrible“, novome kvascu farizejsko tajkunskom i kmetima što na Stradunu traže klobase i kuhano vino? Jer Dulčić je bio Hrvat, ali ne Megahrvat, vjernik ali ne dogmat, uspravan čovjek ali nervčik i peckavo duhovit, ustrajan a opet sasvim ljudski slab, lokalist i tradicionalist a opet eksperimentator i kozmopolit koji je u kavanama evanđeoski darivao svoje crteže UDBA-šima koji su ga pratili i slušali njegove riječi, opraštajući im njihovu ljudsku bijedu. Jer kamen što ga odbaciše graditelji postade kamen zaglavni. U privatnom životu nije tražio mir, već je našao osebujnu intelektualku Miru.
 
Ispričavam se očevim prijateljima Dulčiću i Zidiću za poneku bezobraznost u tekstu i izražavam Ivu zahvalnost za donkihotsku ludost križa, kako je to slikovito izrazio poliglot i filozof Bask Španjolac Unamuno, kojemu mržnja lijevih i desnih fanatika, a posebno masona nije dodijelila zasluženu ulogu vođe španjolskog naroda. Prolaze zablude ovoga svijeta, nada i vjera ostaju! Srž je života Dulčićeva u poznatoj Pupačićevoj pjesmi Moj svijet gori.

 

Moj križ svejedno gori.

Evo me, moj svijete, na raskršću
i tvom i mome
Oprostimo se. – Ti plačeš
Moj križ svejedno gori.
Udaljuješ se; bez pozdrava, bez riječi, bez boga
I odlazim prema istoj nepoznatoj zvijezdi
Snijeg pada
Zemlja raste
A ti poražen toneš
Grad li se, selo, ili neki postiđeni narod
U krčmi
Moj križ svejedno gori
Uzdignut
Razapet
Mračan
Dovikujem ti. – On gori
Dovikujem ti. – Ti strepiš
iskre po tebi pršte
Peku stravične snove
Moj svijete, uzalud stvaran
Moj svijete uzalud ljubljen
Moj svijete
Udaljujem se. Pružam za tobom ruke
Sjene velikih vojski nadiru iz davnina
Zrak su omastile strijele
Razbijen
Usitnjen sanjaš
Neprestane pritištu more
Vjekovi pokapaju svjetlo
Rane otaca izrastaju u kraste
Divna majka Margarita prodaje suze
Majka Margarita
Moj križ svejedno gori
Nosim ga – moj križ a tvoje ime
Nosim ga
Slomljen ma svečan
Puta ne vidim nigdje
Voda po kojoj hodam hlapi
Poda mom bujaju pare
moj križ svejedno gori
Oblistava u beskraj tvoje ime
Udaljujem se
I putujem prema istoj nepoznatoj zvijezdi
Ti toneš po svome snu
A ja koracam
I grcam, i grcam, i gledam prema beskraju
Moj križ svejedno gori
Moj križ a tvoje ime.
 
Josip Pupačić
 

Teo Trostmann

Povezani članci

Hiperrealizam Nenada Marasovića

HF

Reljefi u trešnjevom drvu

HF

Zimski broj Hrvatskoga filmskog ljetopisa

HF

Najden Todorov u Lisinski subotom

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...