Hrvatski Fokus
Gospodarstvo

Trump pred stvarnošću svjetske trgovine

Budući predsjednik mora odlučiti što će s Kinom

 
 
Bi li Kina mogla spasiti globalizaciju trgovine od američkog odbijanja pod predsjednikom Donaldom Trumpom? Bi li opasnost od kineskoga vodstva ili pritisak američkih tvrtki mogli navesti Trumpa da još jednom razmisli o trgovinskim sporazumima, pa i o Transpacifičkom partnerstvu predsjednika Baracka Obame? Odgovor na prvo pitanje glasi – samo donekle.  Kina ne bi mogla zamijeniti angažiran SAD okrenut svijetu čak i kad bi htjela – ali mogla bi pomoći. Što se tiče Trumpovih namjera, jesu li one čvrste ili bi se o njima moglo pregovarati?
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2016/11/inventariandochina.files_.wordpress.com_2016_05_regional-comprehensive-economic-partnership.jpg
Predsjednik  Xi Jinping ovaj je vikend obećao vrli novi poredak pod vodstvom Pekinga koji će obilježavati otvorenost trgovini i investicijama. Obamin TPP zamišljen je tako da isključi Kinu. Sada je Trump najavio da će se SAD povući iz toga sporazuma kad on stupi na dužnost. To otvara put kineskoj alternativi – regionalnom ekonomskom partnerstvu RCEP-u. Sedam od 12 mogućih članica TPP-a potencijalne su članice RCEP-a. Xi latinoameričkim zemljama nudi pristup kineskoj inicijativi „Jedan pojas jedan put“. Ali mogućnost da Kina u svjetskoj trgovini zamijeni SAD, a osobito Zapad, ograničena je. Ako pogledamo udjele globalnog BDP-a u tržišnim cijenama, što je gruba mjera aktualne kupovne moći, udio Kine skočio je s 4 posto 2000. godine na 15 posto 2016. Udio Azije (s Japanom) iznosi 31 posto. A SAD i EU zajedno imaju 47 posto globalnoga BDP-a. Slično tome, unatoč brzom rastu udio Kine u globalnom uvozu bio je samo 12 posto 2015., dok je udio Azije bio 36 posto. SAD i EU (bez trgovine unutar EU-a) još uvijek nose 31 posto svjetskog uvoza.
 
Osim toga, to umanjuje ulogu gospodarstava s visokim prihodima u svjetskoj trgovini na dva značajna načina. Prvo, veći dio konačne svjetske potražnje još uvijek dolazi iz tih gospodarstava: po tržišnim cijenama kineska je potrošnja bila je 2015. oko četvrtinu potrošnje SAD-a i EU-a zajedno. Drugo i daleko važnije, znanje koje pokreće velik dio današnje trgovine dolazi iz kompanija u državama visokih prihoda. Kineske kompanije još uvijek ne mogu ponuditi sličnu dubinu know-how-a.
 
Richard Baldwin s Graduate School u Ženevi u svojoj knjizi The Great Convergence rasvjetljuje prirodu trgovine u današnje doba – doba „druge globalizacije“ nakon industrijske revolucije. Njegova je glavna teza da trgovinu uvijek ograničuju troškovi udaljenosti, a relevantni troškovi su troškovi transporta, komunikacije i kontakta licem u lice. U prvoj globalizaciji kasnog 19. stoljeća brz rast svjetske trgovine pokretao je pad troškova transporta robe. To je omogućilo stvaranje globalne razmjene proizvedene robe i prirodnih resursa i poljoprivrednih proizvoda uglavnom iz Amerike i Australije i Azije. Ali u tom razdoblju bilo je nemoguće podijeliti proces proizvodnje na dijelove. Da bi bila konkurentna, industrijska zemlja morala je imati sve potrebne vještine. Zato je proizvodnja, a s njom i dobitak od masovne proizvodnje i od učenja djelovanjem, bila koncentrirana na bogata gospodarstva.
 
Nadalje, radnici skromnih kvalifikacija u tim su zemljama mnogo više sudjelovali u tim dobitcima – zarađivali su kao nikad dotad i stekli politički utjecaj. To se dogodilo zato što su imali privilegiran pristup plodovima znanja razvijenoga u njihovim gospodarstvima. Do prije otprilike četvrt stoljeća jedini način na koji se moglo razbiti taj začarani krug bio je razviti vlastitu konkurentnu industriju. To je bilo teško, malo je zemalja uspjelo u tome. Ali u drugoj globalizaciji troškovi komunikacije toliko su pali da je postalo moguće razdijeliti (ili rascjepkati) proces proizvodnje, rasuti proizvodnju sastavnih dijelova i konačno sastavljanje po svijetu pod kontrolom proizvođača ili kupaca s potrebnim znanjem. Kako kaže Baldwin, radnici u Južnoj Karolini „ne natječu se s meksičkim radnicima, meksičkim kapitalom i meksičkom tehnologijom kako je bilo 1970-ih. Natječu se sa skoro nepobjedivom kombinacijom američkog znanja i meksičkih plaća.“
 
Nacionalni kapitalizam postao je globalan. To se odnosi i na neke usluge. Većina zemalja u razvoju nije iskoristila te šanse. Neke jesu – na primjer Kina. Nastavlja se i zamjena proizvoda za sirovine, naime između Kine i njezinih dobavljača. Ali nova dinamika trgovine ono je što je pokretalo protekcionizam koji je Trumpa doveo na vlast. Politička borba sada se vodi oko toga tko ima koristi od know-how-a koji su razvile kompanije u zemljama s visokim prihodima. Ta borba postavlja važno normativno pitanje: tko bi trebao pobijediti? I pozitivno pitanje: tko će pobijediti? Hoće li Trump dati prednost američkim radnicima ili vlasnicima i menadžerima američkih kompanija?
 
Ili će se samo pretvarati da to čini nudeći simbolične geste – odbiti TPP, iznova pregovarati o NAFTA-i ili zaprijetiti Kini carinama, ali svjetsku trgovinu ostaviti uglavnom kakva jest? Neće li možda zaključiti da bi dati Kini šansu da organizira svjetsku trgovinu zapravo bilo protiv američkih interesa?  Neće li možda strahovati da će, ako ograniči ulogu Amerike u fragmentaciji globalne proizvodnje, kompanije u njegovoj zemlji biti u lošijem položaju i da će svoje aktivnosti čak seliti u regije koje ih srdačnije dočekuju? Nije moguće ni da cijela Azija, a kamoli sama Kina održi dinamiku svjetske trgovine. Zapad je previše važan, i za Kinu. Sile u korist globalne trgovine srećom su i dalje prilično jake. Čak bi i Trumpu moglo nedostajati sposobnosti ili volje  da ih posve zaustavi.
 

Martin Wolf, Financial Times

Povezani članci

Pred stečajem 6.285 pravnih osoba

HF

Kako nam Mađarska kroji energetsku politiku

HF

Jednako usporavanje obujma trgovine

HF

Dosljedni viziji zaštite okoliša

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...