Hrvatski Fokus
Vanjska politika

Letonski opasni ‘negrađani’

Velika brojnost ruske manjine najveća opasnost suvremene Letonije

 
 
Još od sovjetskih vremena u Letoniji živi velika rusofona manjina s ograničenim pravima koju Rusija pokušava instrumentalizirati. Kada se govori o naslijeđu imperija iz latvijske perspektive, nužno je znati da razvoj Letonije u Sovjetskom Savezu u mnogim aspektima proizlazi i iz vremena prije 1918. Te je godine Letonija – jednako kao Finska, Estonija i Litva – zahvaljujući Lenjinu mogla napustiti sovjetsku rusiju i steći neovisnost. Letonija je – za razliku od Litve – tada prvi put iskusila samostalnost.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2016/11/lossuenosdepiedra.files_.wordpress.com_2012_07_latvia.gif
Livonija je godinama bila izlaz Ruskog Carstva na more, a taj je status itekako obilježio njen razvoj. Današnji glavni grad Letonije bio je na početku Prvog svjetskog rata moderni industrijski grad i nakon Sankt Petersburga (Petrograd) drugo najvažnije industrijsko središte Ruskog Carstva. Udio gradskog stanovništva u zemlji bio je visok, a za pokrivanje rastućih potreba imperija razvijale su se proizvodnja i infrastruktura. No nakon što je Letonija postala neovisnost, struktura gospodarstva koje se u međuvremenu odvojilo od Rusije počelo se postupno mijenjati i reorijentirati se u smjeru agrarne proizvodnje usmjerene na domaću potrošnju. Nakon što je zemlja 1940. postala dijelom Sovjetskog Saveza i nakon Drugog svjetskog rata sovjetsko vodstvo radilo je na tome da osposobi latvijsko gospodarstvo za pokrivanje potreba sovjetskog imperija.
 
U tom se vremenu demografski sastav stanovništva drastično promijenio. U vremenu od 1918. do 1949. udio rusofonog stanovništva (Rusi, Bjelorusi i Ukrajinci) uglavnom je bio oko 12 posto. 1959. popeo se već na 30 posto, a do 1989., na razini zemlje, na 40 posto. U Rigi je 1989. čak 60 posto građana bilo rusofono. Takav nagli porast rusofonog stanovništva potpirio je među latvijskim intelektualcima strah od toga da Letonci jednoga dana više ne će moći ostati većina u vlastitoj zemlji. Kada je 1986. sovjetska vlada započela s pripremama za gradnju podzemne željeznice u Rigi, domaći građani pobunili su se jer su se opravdano bojali da bi građevinski radnici za taj projekt došli iz drugih sovjetskih republika i trajno promijenili demografsku sliku zemlje. Blagi otpor protiv gradnje podzemne željeznice postao je najvažniji događaj koji je omogućio jačanje nacionalne svijesti i stvaranje pokreta za osamostaljenje od SSSR-a. Demografsko pitanje provlači se poput crvene niti kroz čitavu noviju povijest neovisne Letonije.
 
Nakon što je 1991. Letonija ponovno stekla neovisnost, vlada u Rigi postavila je za cilj ulazak zemlje u članstvo Natoa i Europske unije. Kako bi se zaštitila od reakcionarnih snaga, dakle rusofone manjine, uveden je status negrađanina koji je dotada bio nezabilježen. Riječ je o statusu ljudi koji su priznati kao stalni stanovnici zemlje, ali koji ne mogu birati niti biti birani. I to sve protivno jamstvima koja su dana prije referenduma o izlasku iz Sovjetskog Saveza. Na tom su referendumu glasovali svi stanovnici Latvije, a analiza rezultata glasovanja pokazala je da su i Latvijci i Rusi u jednakoj mjeri podržali neovisnost.
 
Nepovjerenje prema rusofonom stanovništvu
 
No unatoč tome, letonska vlada, kada je neovisnost zemlje bila de jure priznata, odlučila ograničiti prava oko 30 posto građana čiji su preci stigli u Letoniju tek nakon 1940. Da je bilo prema planovima Europe, Letonija bi problem negrađana bila riješila još prije ulaska u članstvo EU-a. No letonski su se pregovarači izborili za odgodu, uz argument da bi znatno viši broj rusofonih birača mogao utjecati na ishod referenduma o pristupu zemlje Europskoj uniji (2003.), onemogućiti ulazak u Nato i vratiti Letoniju u rusku sferu. Potom je egzistencija te manjine (40 posto) čijem je dijelu uskraćeno državljanstvo i pravo izlaska na izbore – čak i na lokalne, postala stalna tema u odnosima između Letonije i Rusije i odnosima između Rusije i Europe.
 
Već samu činjenicu da rusofoni građani nemaju državljanstvo Rusija instrumentalizira kada ukazuje na rezanje prava rusofonih građana u zemljama Europske unije i odgovara na optužbe za kršenje ljudskih prava, ili lansira inicijative za potporu svojih sunarodnjaka u inozemstvu. Ignoriranje velikog dijela rusofonog stanovništva u Latviji protivno je zdravom razumu jer bi upravo ti ljudi svojim vezama i jezičnim znanjem mogli pridonijeti gospodarskom rastu zemlje.
 
Do događaja u Ukrajini 2014. letonska je vlada kako bi privukla ulagače pozicionirala zemlju kao most između istoka i zapada. Pritom je isticala blizinu tržištu Rusije i tržištima ZND-a, na željezničku mrežu koja je stvorena u vrijeme Sovjetskog Saveza i dobru cestovnu povezanost s Moskvom i Petrogradom. Rusija je prije bila drugi najveći trgovinski partner Letonije, a danas je na četvrtom mjestu, iako je ovisnost o Rusiji u pogledu tranzita jednaka kao prije.
 
Od mosta do rizika
 
Kada su se, međutim, odnosi između Rusije i Zapada zbog aneksije Krima radikalno pogoršali, veliki dio rusofonog ruralnog stanovništva, isključenog iz političkog života, više je puta morao dokazivati svoju lojalnost zapadnim vrijednostima. I iako sva objektivna ispitivanja pokazuju da su ti strahovi bili neutemeljeni, i u zemlji i među zapadnim stručnjacima o toj se temi redovno govori. Postupno se Odbor rusofonih građana koji od 2004. istina imaju status građana Europske unije, ali imaju manje prava od građana bilo koje druge članice koji žive u Letoniji više od tri mjeseca razvio u instrument za ostanak na vlasti tradicionalnih vladajućih stranaka. Oni s pravom drže da bi se situacija drastično promijenila u slučaju da jednoj od velikih skupina stanovnika koja je dugo vremena bila izolirana bude dano latvijsko državljanstvo.
 
Letonci iseljavaju
 
Također je vrijedno spomenuti još dva aspekta u pogledu demografskog sastava stanovništva. Neovisno o golemim migracijskim strujama – u 20 godina Letoniju je u potrazi za poslom napustilo više od 15 posto radno sposobnog stanovništva – Letonija sprječava priljev radne snage iz, primjerice, Ukrajine i Bjelorusije. To dovodi do toga da nema pomlađivanja radne snage jer se etnička latvijska većina, koja balansira na granici od oko 60 posto, želi zaštititi od prihvata slavenskih etnija, a istodobno nije u stanju zaustaviti iseljavanje vlastitih građana.
 
Ta migracija odražava se na troškove očuvanja infrastrukture koja je za stanovništvo koje sve više hrli u glavni grad pretjerano razgranata. To stvara neravnotežu u razvoju regija i jasnu dominaciju glavnog grada, u kojem zajedno s Regijom Riga živi više od polovina stanovnika zemlje, dok udio onih koji rade u glavnom gradu na razini zemlje iznosi više od 60 posto. Razvoj zemlje u Sovjetskom Savezu doveo je do disbalansa tako da je glavni grad neovisne Latvije danas prejak i prevelik za prilike u zemlji te predstavlja konkurenciju drugim gradovima koji je po broju stanovnika premašuju deset puta ili još više, i čije resurse i stanovnike isisava.
 
Istodobno se ta situacija odražava na dva suprotna cilja: želju da se etnička većina zaštiti od konkurencije potencijalnih radnih migranata s istoka, a s druge strane na nužnost da se mladi i radno sposobni ljudi zadrže odnosno dovedu u zemlju. Letonija je danas, zajedno s drugim baltičkim državama, dobar primjer uspješne eurointegracije. U usporedbi sa situacijom u susjednim zemljama, drugim bivšim sovjetskim republikama, Letonija može služiti kao uzor za uspješne reforme, pozitivan gospodarski razvoj i rast životnog standarda. No isto tako Letonija također mora riješiti probleme u zemlji: prevladati društvenu podjelu i tako stvoriti jedinstvenu naciju. U suprotnom će se u doglednoj budućnosti demografska situacija i isključenost dijela građana iz sfere interesa vlade odraziti na poslovno ozračje, otežati razvoj i donijeti sa sobom velike rizike.
 

Sergejs Potapkins (Riga, 1997.), član je letonskog parlamenta i socijaldemokrat. Ruskog je podrijetla. Nakon proglašenja letonske neovisnosti 1991. postao je 'negrađanin'. Kasnije je ponovno primljen u državljanstvo, a 2011. izabran je za zastupnika u parlamentu. Od 2014. tajnik je Vanjskopolitičkog odbora, Die Zeit, Hamburg

Povezani članci

Riječ je Sotonina

HF

Je li Papa na Kubi poljubio Putinov prsten?

HF

Dalekovidni francuski mason Jacques Attali

hrvatski-fokus

Za razliku od posrnuloga Zapada Putin štiti nacionalno i povijesno nasljeđe

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...