Vlasi

Oni i nakon dolaska na područje pod katoličkom vlašću ostaju ortodoksni, pa i podložni pećkom patrijarhu

Širenje Rimskog Carstva imalo je kao nužnu posljedicu i širenje latinskog jezika izvan njegova izvornog područja nastanka, u Laciju. Premda nije poznato da je postojao neki razrađen plan rimskih vlasti u smjeru romanizacije osvojenih područja, činjenica jest da su u velikim područjima Italije, Galije i Hispanije tamošnji domaći predrimski jezici (o kojima, u ostalom, i vrlo malo znamo, budući da nisu ostavili pisanih tragova) nestali bez traga ustupivši mjesto latinskom. Prema natpisima bi se reklo da su ta područja već u 4. i 5. st. pos. Kr. već u velikoj većini romanizirana.

Tamošnje inačice „vulgarnog“ latiniteta nastavile su se govoriti i dalje, sve do dana današnjeg. Talijanski, francuski, španjolski, katalonski, portugalski, sardski i mnogobrojni drugi idiomi organski su nastavak tog latiniteta koji su govorili asimilirani prastanovnici južne i zapadne Europe. Ali latinski se u prvim stoljećima nakon Krista govorio i u rimskoj provinciji Iliriku (Dalmaciji i Panoniji). Izgleda, barem sudeći po natpisima i imenima, da je tada već bio većinski jezik tih područja. Međutim, za razliku od zapadne Europe, u Iliriku se latinski jezik povukao iz velike većine teritorija ustupivši mjesto raznim slavenskim jezicima. Rezultat je to seobe slavofonih naroda u Ilirik u 7. stoljeću, a oni su bili brojčano nadmoćni romaniziranim starosjediocima, te su ih jezično asimilirali.

Ipak, romanski idiom Ilirika i Trakije nije netragom nestao. Njegov je daljni razvoj tekao u dva smjera. Na obali je nastao tzv. dalmatoromanski, a u unutrašnjosti su Romani razvili drugu varijantu idioma koji se obično naziva vlaškim, od kojega potječe i današnji nacionalni i državni jezik Rumunjske. Hrvati su se došavši u današnju domovinu susreli s tim Romanima, kako Dalmatoromanima tako i Vlasima. Obalno područje dugo je vremena bilo izvan vlasti srednjovjekovnog Hrvatskog Kraljevstva.

U Dalmaciji (pod tim nazivom u srednjem vijeku podrazumijeva samo obalni pojas današnje Dalmacije i otoci, računajući i Rab, Krk i Cres, ne i zaleđe) se tijekom stoljeća, sve do kasnog srednjeg vijeka, i dalje govorio dalmatoromanski. On se postupno gubio povlačeći se pred hrvatskim jezikom, ali i pred venetskim, idiomom kojim su govorili Mlečani, stoljetni vladari skoro cijele hrvatske obale. Posljednji govornik dalmatoromanskog umro je na Krku krajem 19. stoljeća. Dotični jezik nije ipak umro ne ostavivši nikakvog traga. Njegova ostavština su leksičke posuđenice u hrvatskim dijalektima Dalmacije i Kvarnera. Te leksičke posuđenice treba razlikovati od venecijanizama, riječi preuzetih u hrvatski iz venetskog dijalekta talijanskog jezika.

Nakon raspada rimske vlasti na teritoriju nekadašnjih provincija Ilirika, Mezije i Makedonije (početkom 7. stoljeća) na tom području ostali su živjeti potomci rimskih kolonista i romaniziranih pripadnika tamošnjih starosjedilaca (Ilira, Tračana i dr.) Nakon dolaska Avara i slavofonih naroda ti stanovnici uglavnom su se povukli u planinske predjele Dinarskog gorja i Stare Planine, gdje su ostali živjeti stoljećima, baveći se uglavnom stočarstvom. Brojni srednjovjekovni bizantski (grčki), latinski, hrvatski, staroslavenski, srpski, pa čak i arapski izvori spominju te romanske stanovnike Balkana, koje su govornici slavenskih jezika počeli nazivati Vlasima, dok su se oni sami nazivali različitim izvedenicama latinske imenice i pridjeva Romanus.

Inače je zanimljiv historijat imena Vlah. Potječe od starorimskog naziva Volcae koji se rabio za označavanje jednog keltskog plemena. Preuzeli su ga Germani i njime označavali Romane i Kelte. Još dan-danas Nijemci iz Tirola Talijane zovu Walschen, a Englezi stanovnike zapadnog dijela Britanije, koji se sami u svom keltskom jeziku nazivaju Kimrima, zovu Welsh, a njihovu zemlju Wales. Riječ je vjerojatno preko Germana došla protoslavenima koji su taj naziv počeli rabiti za nazivanje svih romanofonih naroda s kojima su dolazili u doticaj. Vlasima su se tijekom stoljeća nazivali Rumunji, ali i Talijani. Još danas se Italija na poljskom kaže Włochy. Iz slavenskih jezika ta je riječ ušla u mađarski, i to u dvije inačice: olasz označava Talijana (zemlja je Olaszország), dok je oláh nekada označavao Rumunja (ravnica između Dunava i Karpata još se zove Vlaška).

No, kada govorimo o Vlasima, prvenstveno mislimo na romanofone stanovnike Balkana, na taj ostatak rimske vlasti na dotičnom području. Petar Skok je sa stanovišta romanistike to područje nazvao istočnom Romanijom, dok bi zapadna Romanija bilo područje Italije, Francuske, Španjolske i Portugala.

Vlasi su, unatoč tomu što su stoljećima živjeli okruženi inojezičnim zajednicama, govornicima raznih slavenskih jezika te albanskog i grčkog, i što u početku nisu imali nikakve državne organizacije, ipak uspjeli sačuvati svoj identitet. Osim jezika (odnosno, bolje reći, niza međusobno srodnih dijalekata) u tom im je pomogao i način života. Živjeli su u malim i zatvorenim zajednicama, u planinskim, teško pristupnim predjelima, a bavili su se uglavnom stočarstvom. Riječ je bila o specifičnom vidu stočarstva, o tzv. transhumanciji, a temeljna njezina značajka bila je da su se zajednice selile, skupa sa svojom stokom, ovisno o godišnjem dobu. Preko ljeta se boravilo na planinama, na gorskoj ispaši, a zimi se silazilo u doline. Vlasi su bili vrlo pokretljiva skupina i takva se situacija u nekim područjima praktički nije promijenila sve do Prvog svjetskog rata.

Vlasi tek od kasnijeg srednjeg vijeka počinju igrati neku malo značajniju ulogu u političkom životu zemalja u kojima žive. O Vlasima govore brojni hrvatski izvori iz 14. stoljeća. Izgleda da ih je tada bilo mnogo, osobito na području dalmatinskog zaleđa, Krka i Like. Neki su formlano bili i kmetovi hrvatskih feudalaca, pri čem su se i dalje uglavnom nastavili baviti stočarstvom. Taj najraniji sloj Vlaha, za koje izgleda da su još govorili svoj izvorni jezik, ubrzo se asimilirali u hrvatski korpus, bili su i katoličke vjere te nisu ostavili značajniji trag (navodno bi ostatak njih bili Vlasi s Ćićarije, tzv. Ćići ili Istrorumunji). Drugo Bugarsko Carstvo pod vodstvom Asenida u bizantskim se izvorima naziva „carstvom Bugara i Vlaha." Dušanov zakonik spominje Srbe i Vlahe kao dvije sastavnice društva tadašnje Srbije, pri čem razlikuje njihov status (na štetu ovih drugih). To što ih uopće spominju ukazuje da su bili važan čimbenik. Početkom 14. stoljeća osnivaju se prve državne tvorbe Vlaha, kneževine Vlaška i Moldavija, u početku (čini se) pod vrhovništvom ugarske krune. Te dvije kneževine suopstojat će kao posebne državne tvorbe tijekom stoljeća, da bi se kasnije (u 19. stoljeću) ujedinile i uzele naziv Rumunjska. Od njih je, dakle, potekla suvremena rumunjska nacija. U osmanskom sustavu su Vlasi imali poseban status, plaćali su paušalni porez zvan filurija, pa se prema njemu u osmanskim izvorima često nazivaju filurdžijama. Često su služili i osmanskoj vojsci kao pomoćne čete ili kao „logistika". Izvornih Vlaha, koji još govore vlaškim jezikom, ima danas još u Srbiji, Makedoniji i Grčkoj (na Pindu).

Makedonski i sjevernogrčki Vlasi nazivaju se Aromunima, a jedan dio njih preselila je rumunjska vlada nakon 1. svjetskog rata u Rumunjsku. Vlaški jezik je danas praktički u izumiranju, povlači se kako pred jezicima zemlje u kojima žive (grčkim, srpskim, bugarskim, makedonskim, albanskim), tako i pred svojim vrlo bliskim srodnikom, rumunjskim, što osobito vrijedi za Vlahe koji su se preselili u Rumunjsku. Rumunjska država ima tendenciju da Vlahe u drugim zemljama smatra „svojom" manjinom te ih stavlja pod svoju protekciju. Ondje čak gdje postoji manjinska nastava, nabavljaju se udžbenici iz Rumunjske, što dodatno pridonosi gubitku jezičnih osobitosti pojedinih vlaških dijalekata, koji se sve više približavaju standardnom rumunjskom.

Ipak treba napomenuti da je s vremenom jedan dio Vlaha, došavši u doticaj sa slavofonim stanovništvom, izgubio svoj jezični identitet i počeo govoriti srpski, hrvatski ili bugarski, ali su pritom sačuvali svoj način života. Taj proces počinje negdje od kraja 15. stoljeća i intenzivno se nastavlja tijekom 16. stoljeća. Te Vlahe, nakon zauzeća Bosne, naseljava osmanska vlast na svoje zapadne granice. Služe kao ispomoć turskim trupama, a povremeno s turskim četama upadaju na područje Hrvatske, Ugarske i Kranjske, gdje za račun svojih gospodara plijene. Pri tom jedan dio zadržavaju za sebe te tako žive (tzv. akindžije). Ti Vlasi tada pripadaju ortodoksiji (pravoslavlju), ali su podloženi pećkom, tj. srpskom, patrijarhu, što pridonosi njihovoj postupnoj asimilaciji u srpsku naciju.

Postupno se sele na ozemlje Hrvatske pod vlašću Habsburgovaca i Venecije. Habsburgovci ih naseljavaju na područje Vojne krajine, na teritorijalnu jedinicu potpuno izuzetu iz jurizdikcije hrvatskog bana i plemićkog sabora. Ondje žive kao slobodni seljaci-vojnici koji obrađuju zemlju ili se bave stočarstvom, ne plaćaju nikakav porez ni caru ni hrvatskom saboru, ali imaju obvezu da ratuju za račun Habsburgovaca. Oni i nakon dolaska na područje pod katoličkom vlašću ostaju ortodoksni, pa i podložni pećkom patrijarhu, slijedom čega s vremenom primaju srpsku nacionalnu svijest.

Josip Nikšić, http://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/c-h/heimovi-niki-josip/6637-vlasi.html