Hrvatski Fokus
Feljtoni

VB i Habsburška Monarhija (6)

Od zauzimanja za rekonstrukciju do zagovora potpune destrukcije Austro-Ugarske Monarhije

 
 
Henry Wickham Steed rodio se 1871. u Long Melfordu u Suffolku, a umro 1956. u Wootonu kod Woodstocka u Oxfordschireu. Bio je liberalno politički orijentiran. Da bi se pripremio za novinarsku karijeru otišao je studirati u Njemačku i Francusku. Prve novinarske uspjehe postigao je u Njemačkoj. Studirao je u Jeni i Berlinu te postao progermanski raspoložen, ali se tijekom boravka u Parizu i nekoliko godina koje je proveo u Rimu kao dopisnik The Timesa udaljio od njemačkog utjecaja. U Rimu ga je zaokupio problem Austro-Ugarske i 1902. poslan je u Beč. Nije se vratio u Englesku sve do studenog 1913. U Beču je postigao iznimno poznavanje Monarhije, rezultat kojega je bila knjiga The Habsburg Monarchy (1913.)
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2016/11/image.slidesharecdn.com_thehabsburgdynasty-140903033830-phpapp01_95_the-habsburg-dynasty-1-638.jpg
Također je napisao dio članka o Monarhiji za izdanje Encyclopaedia Britannica iz 1911. Trudio se shvatiti Habsburšku Monarhiju, otkriti veze koje drže na okupu njezine nacije i njezina suverena, upozoriti da bi destrukcija Austro-Ugarske teško mogla proći bez izazivanja europskih trzavica i dokazati da bi s umjerenom skrbi za budućnost od dinastije Carstvo moglo preživjeti i još čvršće se konstituirati. Otkrio je da su u Austro-Ugarskoj Monarhiji mnoge stvari drukčije nego što se izvanjski čine, da mnoge institucije obavljaju drugo nego svoju primarnu funkciju. Shvatio je da je habsburška dinastija nešto potpuno drukčije od zapadnoeuropskih kraljevskih kuća, da Carevinsko vijeće u Beču ili Parlament u Budimpešti nisu analogni britanskom Parlamentu, da opće izborno pravo ima drukčije značenje u Austriji i da je Austro-Ugarska država poput nijedne druge. Odbio je prihvatiti mišljenje Palackoga da je Monarhija doduše korisna, ali je u osnovi država ropotarnica sastavljena od gomile slomljenih fragmenata. Nije vjerovao ni u to da bi se brojni narodi i zemlje Monarhije mogli odijeliti bez izvanjskog pritiska. Uviđao je da car Franjo Josip I. nije ustavni monarh, ali je unatoč tomu smatrao da je vitalna i aktivna snaga Monarhije spremna činiti dobro.
 
Krizu Monarhije shvaćao je prije kao krizu rasta nego kao krizu propadanja. Uz izdanje svoje knjige The Habsburg Monarchy iz 1919. priznao je da je njegova knjiga u početku bila prijateljsko izlaganje činjenica koje je težilo prema konstruktivnoj kritici, ali da je sve više i više postajalo optužba. Ta je knjiga, zapravo, bila ogledalo njegova osobnog razvoja, njegova intelektualna i politička autobiografija. U njoj se nalaze mnoge kontradiktorne ideje. Politiku Habsburgovaca ocijenio je kao uzvišeni oportunizam u potrazi za nepromjenjivom dinastijskom idejom. Tvrdio je da je pravi uzrok kolapsa Habsburgovaca u tome što su vlast temeljili na etičkom kodeksu neprihvatljivom za svoje podanike, utemeljenom na rastućoj svijesti o vlastitim pravima i moći, kao da vladaju azijskim sultanatom. Poput mnogih istaknutih osoba i Steed se zainteresirao za zagrebački tzv. veleizdajnički proces 1908. i za bečki tzv. Friedjungov proces godinu dana poslije, nalazeći u njima dokaz o korumpiranosti carskog sudstva i moralnoj ruiniranosti Carstva. U svojoj je autobiografiji ustvrdio da je vrlo dugo vidio smisao dualističkog sustava, sve do sloma mađarskog otpora carskom autoritetu, pod prijetnjom uvođenja općeg prava glasa koje je austrijski parlament izglasovao tijekom vojne krize 1906.
 
Dualistički sustav Monarhije Steed je interpretirao kao ekvilibrij, savez austrijskih Nijemaca i Mađara koji dijele moć s carem, povezan s Berlinom. Poraz Austrije od Pruske kod Kraljičina Graca (Königgrätza) 1866. prisilio je Franju Josipa I. na kompromis s Mađarima. Pod utjecajem F. Beusta pristao je na Deákov prijedlog o ustroju Monarhije. Nagodba iz 1867. Mađarima je dala slobodne ruke u zemljama krune sv. Stjepana. Međutim, Mađarima je trebala carska pomoć u provedbi politike represije nad nemađarskim nacijama i na tome se temeljio utjecaj Franje Josipa I. u Ugarskoj. On je uvijek bio spreman pomoći Mađarima, zahtijevajući zauzvrat slobodne ruke u oblikovanju vojne i diplomatske politike Carstva. Austrijski su pak Nijemci uviđali da kao manjina mogu vladati austrijskom polovicom Carstva (Cislajtanijom) samo uz oslonac na Njemačku, što je uvelike utjecalo na oblikovanje vanjske i unutarnje politike Carstva. Dominacija austrijskih Nijemaca u političkom životu Austrije stvorila je političku situaciju u kojoj Franjo Josip I. nije mogao, čak i da je htio, voditi protunjemačku politiku.
 
Nagodba je bila taktički potez i možda ju je Franjo Josip I. namjeravao izigrati jednom kad zadobije supremaciju u Njemačkoj, ali poraz Francuske u ratu s Pruskom kod Sedana 1870. i proglašenje Njemačkog Carstva predalo je njegovu politku osvete za poraz iz 1866. »limbu neispunjenih nada«. Franjo Josip I. uviđao je da ga dualistički sustav veže uz Njemačku i stoga je ponovno pokušavao postići slobodu akcije dopustivši si krunidbu u Pragu, međutim to je prouzročilo takvu konsternaciju u dualističkom taboru da su se udružili suparnici Beust i Andrássy i uz pomoć Bismarcka prisilili cara da povuče češki reskript. To razumijevanje (između Austro-Ugarske i Njemačke) bilo je djelotvorno učvršćeno Dvojnim savezom iz 1879. (godine 1882. stvoren je Trojni savez Njemačke, Austro-Ugarske i Italije; produžen 1887, 1901, 1902). Franjo Josip I. bio je zadovoljan novom ustavnom formom dokle god su Mađari uviđali da je ono što su postigli 1867. maksimum. Smatrao je važnim da dvije vladajuće nacije osiguravaju regrute za vojsku, odnosno novac za uzdržavanje zajedničkih institucija.
 
Međutim, kada su austrijski Nijemci i Mađari zaboravili taj bitni uvjet njegove supremacije pribjegao je zastrašivanju prijeteći savezom s podčinjenim nacijama. Mađarska vojna kriza i uvođenje općeg prava glasa u Austriji, povezani s poboljšanjem položaja podčinjenih nacija, doveli su u opasnost dualistički sustav, prvi put nakon njegove inauguracije 1867. Franjo Josip I. bio je vrlo zahvalan Bismarcku zbog potpore na Berlinskom kongresu 1878, na kojem je Austro-Ugarska, naišavši i na potporu Velike Britanije, dobila mandat za okupaciju Bosne i Hercegovine. Međutim, Bismarck je dobro znao što radi. Monarhija se od tada okreće balkanskoj politici, što ju dovodi u sukob s Rusijom i odvraća joj pozornost od Srednje Europe.
 
Premda je H. W. Steed u prvom izdanju svoje monografije govorio optimistički o budućnosti Monarhije, njegova je knjiga sama po sebi bila vrlo daleko od optimizma. I dok je R. W. Seton-Watson britanskoj javnosti još uvijek dokazivao da je postojanje Monarhije europska potreba, Steed je izgubio iluzije i s osjećajem nadolazeće katastrofe napustio Beč u srpnju 1913. Prema njegovu mišljenju aneksija Bosne i Hercegovine bila je mnogo više od međunarodne krize. Smatrao ju je konačnom prekretnicom u životu Monarhije, pokušajem austrijskih Nijemaca, Mađara i Berlina da Monarhiju zavade sa Slavenima.
 
To je također bio prvi korak u njemačkom putu na istok, prva spojnica na liniji Berlin – Bagdad (»Austria and Europe«, Edinburgh Review, January 1917, 1-22; »What is Austria?«, Edinburgh Review, October 1917, 364-385; New Europe, 10 January 1917). U članku »What is Austria?« Steed je izložio interpretaciju da je postupni uspon slavenskih nacija u Dvojnoj Monarhiji, uz nadmoć njemačke manjine u Austriji i mađarske manjine u Ugarskoj te potpadanje pod utjecaj Njemačkog Carstva, usmjerilo Habsburgovce na prihvaćanje protusrpske i protujugoslavenske politike, što je spriječilo takvo rješenje južnoslavenskog pitanja koje bi Habsburgovce ostavilo gospodarima u svojoj kući i omogućilo im da vode neovisnu politiku u Europi. Ključna točka u tom procesu bila je aneksija Bosne i Hercegovine 1908.
 
Austrougarski ministar vanjskih poslova Aloys Lexa von Aehrenthal smatrao je da je aneksija pretpostavka neovisnije habsburške politike. Uvidjevši pogrešku, pokušao je, premda prekasno, ublažiti njezine posljedice. Prema Steedovu mišljenju Aehrenthalovom smrti nestala je jedina moguća zapreka vođenju politike podčinjavanja Srbije kao pretpostavci za otvaranje puta Njemačkoj prema istoku. Bio je uvjeren da je »prusijanizacija« Njemačke prijetnja svijetu. Njemačka je težila prema ekspanziji i Steed nije dvojio o tome da neće prezati ni od ratnoga konflikta da postigne taj cilj. Prema Steedu koncepcija njemačke civilizacije (kulture) temeljila se na napoleonskom principu, koji je u osnovi bio ekspanzivan. Pitanje idealizma i britanski interesi kod Steeda su bili pomiješani.
 
Bio je liberal, nacionalist i križar za prava podčinjenih, simpatizer radničkog pokreta, ali ne i internacionalnog socijalizma. Htio je da Britanija postane zaštitnica manjih slavenskih nacija. Smatrao je da Rusija sa svojom pravoslavno-bizantskom tradicijom nije za to pozvanija od Britanije. Nije se bojao balkanizacije srednje Europe, jer je bio uvjeren da će države nasljednice Austro-Ugarske moći živjeti jedne pokraj drugih u miru. Garanciju za neovisnost država koje su se trebale iznjedriti »iz umirućeg tijela« Austro-Ugarske vidio je u njihovu trajnom protunjemačkom raspoloženju.
 
Steedovo političko sazrijevanje i oblikovanje njegova odnosa prema Austro-Ugarskoj Monarhiji primjer je političkog oblikovanja i sazrijevanja dijela politički angažiranih britanskih intelektualaca njegova doba čije je stajalište prema Austro-Ugarskoj u početku bilo pozitivno, a zatim evoluiralo i slijedeći osnovne smjernice britanske politike završilo u angažmanu za njezinom destrukcijom. Pritom je ključna bila aneksija Bosne i Hercegovine, kojom se austrougarska politika vezala uz Njemačku i time prema britanskom viđenju stvari iznevjerila zadaću koju joj je namijenio Berlinski kongres, da bude tampon između Njemačke i Rusije i time jamči sigurnost Velike Britanije na Istoku. Sličan se, no zanimljiviji, u analitičkom smislu bogatiji i za opstanak Austro-Ugarske iskrenije zauzet, ali u završnici identičan razvojni put nalazi kod Steedova suvremenika R. W. Seton-Watsona.
 
(Nastavak slijedi)

 

Zoran Grijak, www.matica.hr Hrvatska revija 4, 2004.

Povezani članci

Iso Kršnjavi o Dalmaciji 1900. godine (2)

hrvatski-fokus

Antisemitizam, boljševizam i judaizam (1)

HF

PAD ZADRA – Četvrti križarski rat (1)

HF

USTAV – Zakonsko pravo (12)

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...