Miloševića su otrovali u Den Haagu

Nudili su mi milijune da špijuniram Đukanovića

 

 

Živim kao umirovljenik i uživam. Imam nacionalnu mirovinu. Vozim bicikl, a funkcioniram na relaciji Podgorica – Beograd. Čitam i pratim događanja na svjetskoj ekonomskoj sceni. Ovako u ekskluzivnom razgovoru za „Blic nedjelje“ Momir Bulatović, prvi predsjednik Crne Gore i nekadašnji savezni premijer Jugoslavije, odgovara na naše pitanje kako danas živi.

Momir Bulatović i Slobodan Milošević

 

• Imali ste tek nešto preko 30 godina kada ste postali predsjednik Crne Gore. Hvata li vas danas jeza kada se sjetite tih godina?

– Imao sam 32 godine. Danas ne bih dao nekome tko ima toliko godina ni da vodi privatnu tvrtku, a kamoli da bude predsjednik države. Naravno da nisam imao pojma što me čeka.

 

• Imali ste i još mlađeg suborca Mila Đukanovića?

– On je bio briljantan mladić. I ne kajem se što sam ga izabrao za svog suradnika. Ipak, on je idealan kada funkcionira kao broj dva, ali to već nije tako kada on o svemu odlučuje.

 

• Upoznali ste se na Ekonomskom fakultetu u Podgorici. Momir kao asistent, a Milo kao ne baš briljantan student.

– To je točno. Ali njegove niže ocjene zaista nisu ništa značile u političkom smislu. Ponavljam, on je bio briljantan kao suradnik.

 

• Pa šta se dogodilo te 1997, kada se raspao omiljeni dvojac?

– Pa, sile sa strane imale su u rukama Đukanovića zbog šverca cigareta. On je morao raditi po njihovim uputama. A svi znaju da je pobjeda Đukanovića na tim izborima bila neregularna. Pa Madeleine Albright je šest sati prije zatvaranja biračkih mjesta čestitala Đukanoviću. Meni je predsjednik izbornog povjerenstva rekao da mora proglasiti pobjedu Đukanovića jer mu prijete da će mu pobiti cijelu obitelj. Ja mu kažem: „Pa proglasi, čovječe, šta je važnije od obitelji?“ Crnogorci se, inače, stalno dijele. Srećom, ovaj put nisu glave letjele.

 

• Slobodana Miloševića pamte kao velikog negativca. A vi ste bili njegov blizak suradnik i nikada mu niste okrenuli leđa. Kajte li se zbog toga?

– Ja sam bio i ostao „ludi Crnogorac“. Moj moralni kod mi ne dozvoljava da okrenem leđa suradnicima. Pa, meni su davali dva milijuna dolara da špijuniram Mila Đukanovića, pa nisam pristao. On je, iako se razlikujemo, moj predsjednik Vlade. Najmanje je što sam mogao da odem u Haag i svjedočim u korist Miloševića.

 

• Vidjeli ste se sa Miloševićem neposredno pred njegovu smrt u Haagu.

– On je i tada bio dostojanstven. Kada sam se pojavio, rekao je: „Hvala ti, Momo, što si došao.“ Umro je tri dana nakon toga. Pričao mi je da sumnja da ga truju. Poslije me pitaju je li zaista otrovan. Pa pobogu, nisam ja sudski forenzičar, znam samo ovo što mi je pričao.

 

• Vama kao najveću manu, ali i kao najveći kvalitetu spočitavaju to što niste okrenuli leđa Miloševiću. Ipak, Srbija u embargu, politička ubojstva i ratni zločini, zar to nisu bili „dovoljni“ razlozi da promijenite mišljenje?

– Ja Miloševića u Haagu nisam branio za lošu ekonomsku politiku ili politička ubojstva. Ja za ubojstva nisam imao dokaze da bih ga branio. Pa ubijeni su i moji prijatelji Pavle Bulatović i Duško Jovanović. Znam što to znači. Ja samo želim vjerovati da Milošević nije imao veze s ubojstvima. Išao sam u Haag svjedočiti da on nije imao veze s ratnim zločinima. Meni je bila čast surađivati s predsjednikom Srbije Slobodanom Miloševićem i uvjeren sam da nije bio ratni zločinac.

 

• Vi niste završili u Haagu?

– Ja sam jedan od rijetkih koji je bio u vrijeme rata u državnom vrhu, a nije optužen u Haaškom sudu, koji je i politički sud. Jedno vrijeme sam bio uvjeren da će i mene optužiti, pa sam prikupljao dokumentaciju. Kasnije sam bio angažiran u nekoliko suđenja obrane, i pročitao sam sve. Nikada nisam mogao zamisliti da ću u Haagu vidjeti zapisnik s Vrhovnog vijeća obrane, jer to su bili tajni dokumenti koji čak ni nama, kao članovima vijeća, nisu bili dostupni. Sad ih imam kao dokumente tužiteljstva Tribunala. Nije bilo dokaza, da je bilo – svi bismo bili osuđeni.

 

• Jeste li se s Miloševićem oko svega slagali?

– Ne. Mi smo se često raspravljali, pa čak i svađali.

 

• Oko čega?

– Pa, recimo, oko raspodjele novca. Na primjer, koliko će novca ići Crnoj Gori. Znam da sam se najžešće usprotivio i kada je bilo masovnih uhićenja, ljudi koji su izbjegavali ići na ratište. Tada sam rekao: „To u Crnoj Gori ne ćemo činiti.“

 

• Podrška Miri Marković vam se zamjera više nego Miloševiću?

– Mira Marković me je zvala da joj promoviram knjigu. Ona je udovica mog prijatelja i ja je poštujem, tu sam da joj pomognem što god joj treba. Ja svaku knjigu pročitam, pa sam pročitao i njenu. Poslao sam joj svoje mišljenje i komentare koji mogu joj se svidjeti ili ne. Ali to samo ona zna.

 

• Više puta ste isticali da rata, da je bilo do predsjednika republika SFRJ, ne bi bilo nego je to odgovaralo velikim silama. Zvuči prilično nerealno.

– Pa ono što je dogovoreno u Daytonu je bilo na stolu i 1992. u Lisabonu. Pa zašto to nije dogovoreno? U Daytonu su se samo Amerikanci pitali. Čak i predstavnike međunarodne zajednice su tretirali kao nebitne likove. Ja sam osobno pitao: „Zašto ih ne pustite da napišu svoje izvješće“, a odgovoreno mi je da ako misle da su nešto bitni, neka ih slobodno napišu.

 

• Pa zar nije bilo surovo od vas, kao predsjednika, da sudjelujete u svemu tome gdje ne možete puno utjecati, a ljudi su u to vrijeme ginuli?

– Naravno da je bilo surovo. Sjećam se da je jednom Radovan Karadžić rekao: „Pa kako da popustimo, meni je tamo poginulo 25.000 mladića?“ A ja mu kažem: „Radovane, pa nemoj da ti pogine još 25.000…“ Vjerujem da je Milošević bio iskren kada je želio postići kompromis oko podjele teritorija u BiH i Hrvatskoj, nije prijetio nikakvim oružjem. I u Haagu je dokazano da odgovornost za paravojne formacije koje su išle iz Srbije ne snosi državni vrh i državno rukovodstvo. Sjećam se, kada smo crtali mape oko podjele teritorija, nešto smo gledali oko koridora, oko Brčkog. A onda je Izetbegović rekao: „Nemojte to selo, tu mi je poginulo 20 momaka. Ne mogu izaći pred ljude čiji su najbliži izginuli braneći to selo i kažem da sada odjednom prelazi u Republiku srpsku.“ Izetbegović je bio fanatik.

 

• Kako ste se vi snalazili?

– Ispričat ću vam dvije anegdote. Bili smo jednom u Ženevi i tamo nas „nagrde“ predstavnici međunarodne zajednice. I izađe Milošević pred novinare i predstavi sve kao naš veliki diplomatski uspjeh. Ja nisam mogao govoriti, samo sam konstatirao da „ja izgleda nisam bio na istom sastanku“. A drugi put isporuče pred mene neke zahtjeve SAD-a. I ja se spremim kazati: „Ovo su crvene točke – nema pregovora, žute – možemo razgovarati i zelene točke – u redu je“. Oni mi kažu: „Kada Amerikanci traže, sve su zelene točke!“

 

• A danas, jeste li iznenađeni suradnjom Vučića i Đukanovića?

– Jesam. Nisam to očekivao. Vučić je onim svojim izjavama o državnom udaru   de facto spasio Đukanovića. To je za mene iznenađenje.

 

• Pa mnogi srbijanski državljani su optuženi da su sudjelovali u tom pokušaju državnog udara. Je li postojala ta ideja o državnom udaru?

– Posljednje večeri kampanje oporba je na trgu imala skup, a DPS u dvorani "Morača". Ja sam i jedne i druge pristaše sreo na putu do svoje majke. Sve je bilo najnormalnije. Zar bi se netko tako šetao i izlazio da su imali spoznaje da postoji opasnost od državnog udara? Vjerujem da od toga nije bilo ništa.

 

• U Crnoj Gori je velika podjela na Srbe i Crnogorce.

– Zamjeram Milu što je zapostavio dugoročni i povijesni interes Crne Gore. Zapostavio je element socijalne pravde. Ne možete imati Crnu Goru u kojoj svatko svakog zna, a onda odjednom se pojavi ekipa koja ima milijune i tvrdi da su im to djedovi ostavili. Milo je dopustio da jedna ekipa ljudi skrene Crnu Goru s njenog puta povijesnog postojanja i tradicije. Dok sam ja vodio Crnu Goru i dok nije bilo bitno jeste li Srbin ili Crnogorac, tada je na popisu bilo osam posto onih koji su se izjasnili kao Srbi. Kada se počela voditi antisrpska politika, na posljednjem popisu bilo je 32 posto Srba. Kada biste sada rekli da će Srbi imati prioritet u zapošljavanju u državnoj službi, bilo bi 64 posto Srba. Mi jesmo i Srbi i Crnogorci, i kada to bude shvaćeno ili vraćeno, Crna Gora će se vratiti svojoj duši i ne će se prebrojavati.

 

• Crna Gora žuri u NATO?

– Ne podržavam ulazak Crne Gore u NATO. Nije mi jasno šta će ona s 300 vojnika u toj organizaciji.

 

• Za koga ste glasovali?

– Za prijatelje iz Demokratskog fronta. Mandić i Medojević su na dobar način pomirili Srbe i Crnogorce. Nije dobro što su manjine sada uteg na vagi koji će odlučivati o izboru: Istok ili Zapad? Ipak, da me netko ne shvati pogrješno, dobro je da manjine imaju svoje predstavnike i sva prava.

 

• A Srbija? Može li i Rusija i EU?

– Ta politika je jedina moguća. Čak i da se službeno odredite protiv Rusije ili protiv EU-a, tu bi se podigao val koji bi vas svakako udario. Kada gurnete klatno, ono će se vam vratiti. Crna Gora je mala, svi se znamo. Primjera radi, svi znaju da Svetozar Marović ima jahtu od 10 milijuna eura za koju je rekao da mu je sin dobio kao poklon od poslovnog partnera. Pa od poslovnog partnera se dobiva boca viskija… Zna se i bilo je pitanje trenutka kada će biti uhićen.

 

I dalje živim u istoj zgradi i u ulazu sa Đukanovićem. Kada se sretnemo, kurtoazno se pozdravimo i rukujemo. Pa ne ćemo valjda jedan drugome oči vaditi!? Mada kada dolaze gosti kod mene, često ih legitimira policija jer ulaze u zgradu u kojoj živi premijer. U izborima u SAD-u sam potpuno promašio u predviđanju pobjednika. Navijao sam za Trumpa. Ne će puno biti drugačiji odnos prema Srbiji, ali on je iz drugačijeg establišmenta u odnosu na Clinton. Putina je donijelo vrijeme. Rusija je bila prije njega zemlja kojoj je najviše u povijesti pao BDP a da nije imala rat. Nama Rusija u takvom stanju nije ni mogla pomoći, ali sam siguran da je Rusija tada bila jaka kao danas, da ne bi bilo bombardiranja 1999. godine.

 

Ivan Jovanović, Blic, Beograd