Hrvatski Fokus
Unutarnja politika

Inu su 2003. prodali SDP i HNS

MOL-ove dionice treba kupiti do 8. veljače 2017.

 
 
Raspetljava li se INA-MOL čvor? Prema svim pokazateljima zadnjih dana, izgleda da dâ. Prije aktualne analize, treba se vratiti na sâm početak. Koncem devedesetih godina prošloga stoljeća dvaput su Inini stručnjaci išli u Budimpeštu sa ciljem kupnje mađarskoga MOL-a. Do kupnje MOL-a nije došlo, ali je zato 17. srpnja 2003. došlo do obrnutoga procesa – Inu je kupio MOL!
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2016/11/zajednohrvatska.files_.wordpress.com_2016_10_picture38.jpg
Sedamnaesti srpanj 2003. je dan kada je Ivica Račan prodao Inu, a Ljubo Jurčić prodaju zapečatio svojim potpisom
 
Tko je kupio Inu? Svi će reći MOL. Da, istina je, Inu je kupio MOL, ali nije MOL MOL. Naime, u to vrijeme MOL je bio u većinskom vlasništvu tadašnjega ruskog Surgutnjeftegaza, koji je pak bio u većinskom vlasništvu Nijemaca; RWE-a i E.O.N.-a. Mađari su tada imali tek 20-ak posto vlasništva u „svome“ MOL-u. I sada dolazimo do Ivice Račana, i SDP-a i HNS-a, koji su u ljeto 2003. prodali INA-u. Dakle, Ivica Račan (SDP), Slavko Linić (SDP), Ljubo Jurčić (SDP), Tomislav Dragičević (HNS), Stipe Mesić (predsjednik RH – HNS), Radimir Čačić (HNS) i Vesna Pusić (HNS) prodali su Inu. I to „budzašto“. Prodali su četvrtinu Ine – 25 posto + jedna dionica – za mizernih 505 milijuna dolara, ali ustvari prodali su upravljačka prava Mađarima. Time je INA postala tuđa. Sve do danas. I zato uvijek treba ponavljati i podsjećati one „zaboravne“ među SDP-ovcima i HNS-ovcima, kao i onima koji to nikako ne će da shvate, da je Inu prodala lijeva jugonostalgičarska opcija, a ne HDZ, odnosno domoljubna opcija u hrvatskome narodu.
 
Činjenica je kako je HDZ, dolaskom na vlast na prijelazu iz 2003. u 2004. godinu bio nemoćan u izmjeni ugovora, pa je zato MOL radio što je htio. Članova Uprave Ine bilo je sedam; po trojica iz Ine (Hrvati) i po trojica iz MOL-a (Mađari), a jezičac na vazi je bio predsjednik Uprave, koji je uvijek bio Mađar, i koji je imao pravo veta. To znači da su Hrvati uvijek bili preglasani. I tada dolazi do Ive Sanadera (HDZ) i Damira Polančeca (HDZ), koji su, za razliku od pravih krivaca iz SDP-a i HNS-a, godinama sudski proganjani i zatvarani zbog „prodaje“ Ine 2009. godine. Istina, i nakon Sanaderove svojevoljne i nikad dovoljno razjašnjenje abdikacije 1. srpnja 2009., i Jadranka Kosor u ulozi predsjednice Hrvatske vlade donosila je zakone i propise koji nisu koristili hrvatskoj državi, ali zbog svoje jugo-prošlosti nikada za to nije proglašavana izdajicom. Isto tako HNS, kojemu je 3. siječnja 2000. INA predana u vlasništvo kao leno, nikada nije proganjan niti kao stranka, niti njegovi čelnici Dragičević, Mesić, Čačić ili Pusićka. Isto tako nitko ne da ne proziva ili poziva za odgovornost, nego niti ni ne spominje mrtvoga Račana ili žive Linića i Jurčića koji je potpisao kupoprodajni ugovor.
 
U međuvremenu dolazi novi krimen SDP-ove i HNS-ove političke elite, kada su Zoran Milanović (SDP), Slavko Linić (SDP), Vesna Pusić (HNS) i Ivan Vrdoljak (HNS) pokrenuli arbitražni postupak u Washingtonu kao odmazdu na MOL-ovu tužbu Ine u Ženevi zbog toga što hrvatska država nije preuzela neprofitabilni plinski biznis za koji se obvezala prijašnjim ugovorom. Sada dolazimo do 2015. godine i Tomislava Karamarka (HDZ), koji je odjednom postao kriv samo zato što je rekao da treba odustati od skupe arbitražne tužbe u Washingtonu, te da je puno bolje i jeftinije izravno pregovarati s Mađarima, a ne se sudski sporiti. U sotonizaciji Karamarka udružili su se i u oporbi (SDP, HNS, IDS, Živi zid, HSU…) i u vlasti (dio HDZ-a i Most). Sada, nakon što je obznanjeno da smo izgubili na arbitražnom sudu u Ženevi, nitko se još nije ispričao Karamarku. A, dužni su…
 
Još je važan i ovaj detalj. Puni su mediji izjava izravnih krivaca za uništenje Ine i njezinu prodaju. Svakodnevno pitaju za mišljenje o gubitku arbitražnog spora Ljubu Jurčića, Slavka Linića, Ivana Vrdoljaka i Jadranku Kosor, a ne pitaju ih za dio njihove krivice. Niti ih sudski progone.
 
I na kraju dolazimo do stvarnosti. A stvarnost je da je aktualna vlast na čelu s Andrejom Plenkovićem (HDZ) najavila kupnju MOL-ova dijela vlasništva tako da INA ponovno bude hrvatska. To je dobar potez za koji je svaki domoljubni Hrvat. Svi oni koji su protiv, poput nekih „civilnjaka“ i minornih sindikalaca, protiv su Hrvatske. Tu dolazimo i do načina kako otkupiti od Mađara 49,08 posto vlasništva Ine. Kupoprodaju treba izvesti prije nego što nenaklonjene nam institucije EU-a prisile Hrvatsku da promijeni Zakon o privatizaciji Ine od 26. ožujka 2002. u odredbama koje se tiču posebnih prava države kao manjinskog dioničara. Ukoliko se do promjene zakona Europske Komisije ne kupi MOL-ov udjel, MOL uopće ne bi imao obvezu prodati nam dionice. To znači kako treba požuriti i othrvati se Europskoj komisiji, koja je 8. prosinca 2016. dala Hrvatskoj dvomjesečni rok da ukine posebna prava države kao dioničara u Ini, uključujući i posebno pravo veta na prodaju MOL-ovih dionica. I tako imamo vremena samo do 8. veljače 2017.
 
Sudac Turudić i pravo
 
Prije neki dan sudac Ivan Turudić ponovno je izabran za predsjednika Županijskoga suda u Zagrebu. To je isti onaj sudac koji je osudio Ivu Sanadera da je kriv za prodaju dionica Ine MOL-u 2009. godine. Nakon što je arbitražni sud u Ženevi donio odluku da nije bilo koruptivnih elemenata između Sanadera i predsjednika Uprave MOL-a Zsolta Hernádija Turudić je doživio još jedan poraz u svojoj sudačkoj praksi. To ga je ponukalo da izjavi: „Nakon odluke kojom je Ustavni sud poništio pravomoćnu presudu protiv Ive Sanadera, ovo je bio jedini mogući ishod. Nevjerojatno mi je to što su neki davali optimistične presude, ne znam na temelju čega. Presuda po kojoj je MOL utjecaj u Ini stekao koruptivnim djelovanjem je pala, Ustavni sud je tu preuzeo ulogu zaštite nacionalnih interesa i to je to.“ Turudić pokušava svoju krivicu – iako nije imao dovoljno dokaza da osudi Sanadera – prebaciti na Ustavni sud.
 
Osim što napada Ustavni sud Turudić napada i DORH te izjavljuje: „Pitanje je zašto Državno odvjetništvo nije pred hrvatskim sudovima pokrenulo tužbu za poništenje međudioničkog ugovora s MOL-om dok je presuda bila pravomoćna. Za to su imali godinu dana. To treba pitati, ne Mladena Bajića, nego Dinka Cvitana, jer je on bio šef USKOK-a“. Nakon toga DORH je odgovorio Turudiću da nije u pravu u smislu da je 'pomiješao lončiće'.
 
Iz svega proizlazi da je presuda protiv Hrvatske u Ženevi ustvari i djelomice pobjeda Ive Sanadera i Tomislava Karamarka. Sanader je time ojačao svoju poziciju na sudu u ponovljenom suđenju, a Karamarko je vratio povjerenje u javnosti. O tomu kako bi se trebalo ispričati Karamarku, koji je zagovarao izlazak iz arbitraže, upitali su nekonzistentnog mostovca Ivana Kovačića. Mostov ministar uprave i potpredsjednik Vlade je u svome zbunjenom i nejasnom stilu najprije rekao kako bi „isto tada bilo opasno i ne izaći iz arbitraže“, a onda sasvim suprotno dodao kako „Hrvatska svoje probleme treba rješavati sa strateškim partnerom, odnosno MOL-om“. Klasičan odgovor jednoga mostovca.
 

Pavao Blažević

Povezani članci

Andrej Plenković i poslušnici

HF

Zapisi iz doba Corone – Svjetski koronski rat

HF

Nastavlja se lustracija hrvatskih kadrova

HF

Vukovaru treba istina, a ne ćirilica

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...