Hrvatski Fokus

Do 1966. godine nije bilo ni okupljanja ni srbovanja

 
 
Već neko vrijeme, nekoliko godina traje rasprava o tome je li logor Jasenovac djelovao i poslije konca travnja 1945. Naravno, nastavio je raditi za pobjednike, a pitanja kojima se traži odgovor su: kako, koliko ubilački, koliko „radno“ i dokle. Važno je to itekako, ali najvažnija je činjenica da logor Jasenovac od konca travnja 1945. nije ni prestajao raditi. Samo se način njegova djelovanja promijenio, rekli bismo – osuvremenio. Intenzitet mu se pritom usklađivao s potrebama dvaju vladajućih političkih projekata na „ovim prostorima“: velikosrpskoga i komunističkog jugoslavenskog nacionalizma. Njihova koalicija trajala je od 1945. do 1990. s manjim ili većim opsegom suradnje i njenom vidljivošću u javnosti, jer ulog je uvijek vlast, a time i njihove međusobne borbe za nju, udjele u njoj i sl.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2016/12/static.lupiga.com_repository_article_horizontal_pic_9196_slider_KRAJACIC_VELKA.jpg
Ivan Stevo Krajačić i onaj koji nikada nije posjetio Jasenovac
 
Jedna od brojnih konstanti suradnje ova dva nacionalizma je i (logor) Jasenovac. Do konca sedamdesetih on je, barem u javnosti, bio svojevrsni monopol KPJ/SKJ i jugoslavenske boračke organizacije, a nakon osamdesete skoro u cijelosti preuzeo ga je nadirući srpski nacionalizam koji se u konačnici preobrazio u srpski nacional-socijalizam. Negdje do sredine šezdesetih godina Jasenovac nije bio toliko u javnosti, vjerojatno i zbog toga što su komunisti bili svjesni i njegova rada za njih poslije rata, ali i postojanja niza drugih njihovih logora i jama, Križnog puta… A još je ipak preostalo mnoštvo živih/preživjelih svjedoka. Osim toga bili su okrenuti proslavama i uveličavanju raznih pobjeda u ratu, jednostavnije rečeno uvećavanju tzv. „ofanziva“. Tako, što je zanimljivo, do 1966. nije ni postojalo neko obilježje njegova postojanja i stradanja zatočenika za NDH. Inicijativa za spomenik pokrenuta je početkom šezdesetih u vrijeme najveće moći Aleksandra Rankovića: na natječaju je pobijedio Bogdan Bogdanović s idejom grandioznog betonskog tzv. „kamenog cvijeta“, a komisiju je dakako činio – Josip Broz. Obećao mu je doći i na otvorenje, što najvjerojatnije nije ni namjeravao.
 
Problemi na otvaranju spomenika 1966.
 
Spomenik je konačno otkriven 4. srpnja 1966. na tadašnji državni praznik Dan borca. Svečanost otkrivanja krenula je po zlu nekoliko dana ranije na Brijunima. Najizgledniji govornik poslije Tite, Aleksandar Ranković, upravo je bio politički likvidiran pa ubuduće nije držao govore nigdje. Svečanost i narodni vašar s grahom zakazan je ranije, nu tko će govoriti? Računalo se s Bakarićem, ali Svileni se iznenada, kao i uvijek u „klizavim“ prilikama – razbolio. Nije se drug Vlado bespotrebno istrčavao – ni puškom ga se na to nije moglo natjerati. Sljedeća „rezerva“ po rangu bio je Predsjednik Sabora SRH, Ivan Stevo Krajačić. Njega su i najavili, nu on pogotovo nije bio bespomoćni naivac – upravo je pomogao frknuti Rankovića, a neki izvori govore kako je, barem u najvažnijim situacijama bio jači od i Tita.
 
Moć je navodno crpio iz Pete, vanjske uprave, NKVD-a, da sad ne nastavljamo tim tragom. (Šteta što nema njegovih memoara, navodno je neku vrstu sjećanja osamdesetih izgovorio u magnetofon Dari Janeković. Navodno su se posvađali o autorstvu, ona je naime htjela biti autorica, na što on nije pristajao. Janekovićka se veselila kako će „sjećanja“ ipak objaviti kao svoje autorsko djelo, nu iako je drug Stevo tada bio u debeloj mirovini posjetili su ju „neki stričeki“ i oduzeli joj snimke.) Kako bilo da bilo Stevo Krajačić nije rekao da ne će doći u Jasenovac. Hoće. Kako ne bi. I krenuo iz Zagreba za Novsku, ali te gužve na autoputu u ljeto 1966. bjehu strašne. Najprije je javljeno nazočnima kako će kasniti, a zatim kako zapravo, zbog gužve, ne će doći. Sad „glasno“ razmišljam – ako je itko u Hrvatskoj znao kako, koliko i dokle je logor Jasenovac radio za pobjednike, Krajačić je znao. Jednako tako i stvarni opseg prethodnih ustaških zločina.
 
Elementarna čestica savjesti pomiješana s aktualnom moći? Tko zna. Ali narod se okupio, svečanost kasnila, što sad? Među već pristiglima bio je Marko Belinić pa je on održao službeni govor. Prema sjećanju Raje Nedeljkovića, tadašnjega predsjednika SUBNOR-a Srbije Belinić je, osim ostaloga rekao: „Drugovi i drugarice! Ovaj logor ovdje, gdje danas otkrivamo spomenik, podigli su njemački fašisti da bi uništili hrvatske komuniste i rodoljube…, što je zgromilo srbijansku boračku svitu. Nejasno zašto, jer bili su u Hrvatskoj, a ne u Srbiji. Poslije se Stevo Krajačić ipak javio i umjesto u Novsku pozvao službene delegacije na ručak u Lipik. Srbijanci su poludjeli jer im je za jelo poslužio žabe – žablje krake.
 
Ustaša Ivan Krajačić Stevo
 
Bilo je tu još svakakvih priča, a srpska televizija je u nekoj emisiji nakon tvrdnje kako je u Jasenovcu „obijeno sedamsto tisuća „žena i djece“ (Srba, bit će, kad toliko, kad do milijun i sedamsto tisuća, dva milijuna…) navela Krajačićevu izjavu u Jasenovcu za otkrivanja spomenika gdje ga nije ni bilo: „Malo smo vas ovdje pobili“. Šovinističkim Srbima to zvuči kako je „malo“ tih „sedamsto tisuća“, a meni, glede brojki: bilo je ubijanja, ali nebrojeno manje od brojenja izmišljotina. U odnosu na njih jednostavno – malo, iako je i jedna jedina nevina smrt previše. Kako tada tamo na otkrivanju spomenika bilo, dobili smo još jednog ustašu: ni manje ni više nego – Stevu Krajačića. Ako je i Stevo Krajačić ustaša, što li onda sljeduje „običnim“ Hrvatima do li – smrt.
 
Čitajući iz srpskog simbola mrtvačke lubanje i bedrenih kostiju. O ovome smo pisali u tiskanom Fokusu 2008. (br. 416., „Tito nikad nije posjetio Jasenovac“), a „podgrijavamo“ priču kako bismo ilustrirali svojevrsnu čak i unutarkomunističku dramu već pri otkrivanju betonskog spomenika u Jasenovcu. Dodajmo tomu kako je prošlo i idućih petnaest godina do Titine smrti, a da ga on nije posjetio. Poslije njegove smrti jasenovački mit je sve više i više dobivao na snazi, pritiskalo se Hrvatsku i Hrvate, od kojih velika većina s njim  nije imala nikakve veze – ili su rođeni poslije 1945., ili su djeca partizana, ili su djeca domobrana, i oni malobrojni, djeca pokorenih i kažnjenih, a preživjelih ustaša, naročito „ustaša“.
 
Rad osamdesetih
 
Mitska historiografija, literatura, predstave, filmovi, medijski pritisci beogradskih tiskanih i elektroničkih medija, društvo tamošnjih književnika, naročito SPC, SANU…, svi su puhnuli u jednu jedinu ratnu trubu koja je Srbe zvala „na okup“. Znakovito, Pravoslavna crkva u Jasenovcu obnovljena je baš u tom razdoblju, tek 1984., skoro četrdeset godina poslije rata. Neka, ali zašto tako kasno, zašto baš tada? Odgovor je jednostavan. S odnosom komunističkog jugoslavenskog nacionalizma prema tom mitu politički Srbi su bili do tada zadovoljni. Osamdesetih je taj unitaristički nacionalizam slabio, komunizam u Europi je polako umirao, izuzimajući Miloševićevu inačicu, pa je otvoreno na scenu stupio srpski nacional-socijalizam i u cijelosti preuzeo mit. Ovdje valja spomenuti sramotnu ulogu ovdašnjih boraca, komunista, antifašista…: oni se uopće nisu suprotstavljali jasenovačkom mitu o milijunima stradalih Srba, šutjeli su k'o kurve – skoro do slaganja s njim. (Ne ćemo ovdje o onim rijetkima koji su mu se suprotstavljali, poput Tuđmana.) „Jasenovac“ je pritom radio da se sve prašilo i poslužio kao glavni ideološki mobilizacijski element srpskih masa, a i kao casus belli budućeg agresorskog rata. Tipičan nacional-socijalistički, izmišljeni razlog. I bi što je bilo. Hrvatska se obranila.
 
"Jasenovac" i danas radi
 
Prošla je dvadeset i jedna godina od Oluje, a opet se na Hrvatsku, po enti puta jačim intenzitetom sručio logor Jasenovac. I opet na generaciju koja je rođena davno poslije. Puši se iz njegovih današnjih medijskih peći, a taj dim razara onu elementarnu sućutnu česticu koja pripada njegovim stvarnim žrtvama, dok među živima razara elementarnu društvenu čestica povjerenja. I Hrvatsku, kao takvu, uopće postojeću. Trenutačno poradi jedne jedine omalene spomen pločice poginulim hrvatskim braniteljima koji su, dok su branili Hrvatsku od tada aktualnoga srpskog nacional-socijalizma – izginuli. Davnih dana poslije logora, a u njegovoj okolici, čak i štiteći  Bogdanovićev betonski cvijet – od srpske vojske.
 
Više nego skromna spomen ploča je postavljena u mjestu Jasenovac i nema a ma baš nikakve veze s logorom. Ah na njoj piše „za dom spremni“, nu što bi pisalo kad od Srba sto godina stiže prijetnja:  „sprem'te se, sprem'te“, bacanja bombi (na dom i domovinu), silne borbe, pa s mrtvačkom glavom na kojoj piše – „smrt“ (drugima). Vjerojatno bi jedino prihvatljivo bilo odgovoriti – za smrt spremni – i saviti šiju pod kamu. Kolji brate, netko će već „doturit“ salate. Hrvati u svojoj zemlji, u svom mjestu ne bi smjeli podignuti spomenik svojim poginulim junacima, a srpska državna crkva može dvije tisućite u Jasenovcu utemeljiti novi manastir – kako bi se i odatle i tako nastavilo prvenstveno graditi mit. U novije vrijeme na njemu ponovo inzistiraju političari iz Srbije Vučić, Vulin, Dačić, Nikolić… Rusi ih naoružavaju, a umjesto kostiju, srpskom republikom u BiH putuju dva kipa u prirodnoj veličini cara Nikolaja i „cara“ Putina, koji će, čim bude dovršen manastir Ruske pravoslavne crkve na mitskom četničkom Vučjaku, a samo što nije, tamo završiti.
 
Ovdje je i značajan broj medija koji poju pjesmu o „konzervativnoj revoluciji“ i „ustašizaciji“ harače protiv poginulih hosovaca i sl. Na istom tragu su neke stranke, čak i uglednici iz SDP-a, pa i dva bivša predsjednika Mesić i Josipović. Josipović izgleda posjeduje oveći terarij u kojemu kao uzgaja „zmije ustašice“ koje povremeno pušta u javnost i širi strah i otrov među narod. Utemeljio čovjek OPG „zmija ustašica“, zaslužio je poticaj iz Srbije i srpske republike. A što reći  nego – „ustašobiznis“ permanentno teče. Stvara se atmosfera straha i sukoba., cijela se Hrvatska trpa u logor. Kad bi samo „U-biznis“ tekao, ni po' jada, ali teče kao rat i ustvari jest rat – rat koji smjera na uništavanje (i današnje) Hrvatske, a uništavaju se i sasvim obični mali ljudi, koji se možda nikakvim Hrvatima ni ne smatraju, a što je najžalosnije – pojma nemaju kako se i na njih cilja. Što nam se to vraća?
 

Mato Dretvić Filakov

Povezane objave

Rijetko viđena eksplozija domoljublja

HF

Organizirani napad SDP-a, zidaša i medije

HF

Nogometni poučak

HF

Ivo Josipović ne ide na utakmice “vatrenih” jer ih ne voli

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više